Izložba 'Svjetla grada', odnosno 'City Lights' donosi deset Tadićevih akvarela/gvaševa i može se, kako i priliči u vrijeme brige oko koronavirusa, pogledati online sve do 26. rujna. Iza nje stoji Galerija Steve Turner.

'Proteklih nekoliko mjeseci Tadić je istraživao (New York) noću, promatrajući, crtajući i zapisujući svoja zapažanja. Osobito mu je zanimljiva bila Kineska četvrt. Iako trajni simbol grada, svoju je bit razotkrila prvenstveno u odsutnosti standardnih gužvi. Iako su radovi imali namjeru dokumentirati povijesni trenutak grada, istovremeno su služili kao psihološki dnevnik Tadića, koji je promatrao novu vrstu distopije na praznim njujorškim ulicama. Neonski znakovi u jarkim bojama i dalje su svijetlili, ali nije bilo nikoga tko bi ih gledao', kaže o izložbi galerist Steve Turner.

'New York ima taj imidž da sve što se dogodi u njemu je povijest', kaže nam Stipan Tadić.

'Taj grad je kao neka vrsta svjetskog odašiljača i kultnog medijskog mjesta. New York je jako njujorkocentričan, ali i cijeli zapadni svijet nosi njegov žig. Ovako izbliza, grad vidim kao najveću drama queen na svijetu jer, naravno, povijesno je cijeli svijet pogođen koronom, ne samo New York. Kad pomislim koliko sam gledao filmova o apokalipsi koji se dešavaju u New Yorku, jasno mi je da taj grad sam to nekako traži. Zato mi je i bilo zanimljivo biti baš ovdje jer sva ta imaginacija kao da je bila tu, na cesti. Još se uz sve to odvijao pokret Black Lives Matter, bilo je pljačkanja i razbijanja izloga', kaže Tadić.

Najintenzivniji mu je, dodaje, bio policijski sat koji su uveli u jednom trenutku, a zbog kojega bi kažnjavali sve ljude koji bi nakon 21 sat bili ispod 96. ulice. 'To je bilo preludo, svi su bježali gore, sjećam se da sam bio u taksiju i svi auti na cesti su jurili jer je policija postavila barikade na 96. nakon 21 sat, vidio sam ih u suprotnom smjeru. Taksist iz Pakistana i ja taman smo prošli u 20.58. Bilo je jako napeto, ali i smiješno', prisjeća se.

'Živio sam na 125. ulici za vrijeme karantene, a tamo ima dosta Portorikanaca i Latinoamerikanaca koji su stalno bili vani te roštiljali i plesali kad je krenulo ljepše vrijeme. Svaki bih se dan prošetao i to mi je bilo lijepo vidjeti, iako uopće nisu imali maske. Odlazak u dućan bio mi je najgori dio svega', kaže Tadić, a zadnjih nekoliko mjeseci živi u Kineskoj četvrti pa su mu radovi s izložbe većinom o tom njujorškom kvartu.

Za vrijeme lockdowna, kaže, bilo mu je super jer je napokon imao vremena i mentalnog prostora da probavi dvogodišnje iskustvo s faksa. Studirao je, inače, na Sveučilištu Columbia, na programu vizualnih umjetnosti. Taj odjel, objašnjava, dio je Umjetničke škole (Schoool of the Arts, SOA), a SOA je dio cijelog Sveučilišta Columbije. 'Prednost škole u sklopu kampusa je ta da možete odlaziti na predavanja i po drugim školama unutar sveučilišta, što je bilo jako zabavno i puno sam toga naučio', kaže Tadić te je za vrijeme lockdowna uzeo stol za crtanje iz ateljea, akvarele i svaki dan je radio ono što bi vidio, slikao ili zapazio.

'Započeo sam i svoj podcast pa sam stalno nekog zvao i imao na liniji. Tako da je ta psihološka drama meni više igra sa stereotipom New Yorka kao centra svake drame, negoli moj stvarni doživljaj', zaključuje.

Život pod uvjetima koronavirusa nije mu toliko toga promijenio, kaže.

'I dalje se viđam s frendovima, više smo po parkovima. Kafići i restorani su fokusirani na terase, tako da mi i to paše. Bojim se samo kako će biti kada opet krene zima. Čini mi se da sam tako i tako vezan uz atelje i većinu vremena provodim sam u njemu. Tako da je moj uobičajeni stil života dosta sličan ovome kakav zahtijeva korona', kaže Tadić te namjerava još malo ostati u SAD-u jer mu je završna izložba odgođena za peti mjesec 2021., a planira i veću solo izložbu u Los Angelesu na proljeće te ima još neke manje ponude i projekte koje bi volio odraditi.

Tadić je i u Zagrebu imao svoju publiku i mogao je živjeti od svoje umjetnosti, no doma mu je prije svega bilo teško naći atelje, kaže nam.

'Prostori koji su predviđeni za ateljee koriste neke udruge, firme itd. Meni je to uvijek bio primarni i najveći problem u Zagrebu. Čini mi se da se, ako bi bilo dovoljno ateljea, i scena brže razvila. U New Yorku možete u podnajam, najam ili dijeljenje ateljea gdje god poželite. Naravno, najveća razlika je čuveni njujorški art market. Često čujem da ljudi kod nas kažu kako u Hrvatskoj ne postoji tržište, što mi je smiješno jer naravno da ne postoji tržište. Velika art tržišta su London, New York, Milano, Miami itd. Čak se i Berlin muči s 'tržištem' i svaki manji grad na svijetu nema tržište. Mi smo mala scena i mislim da ne treba razmišljati o tržištu jer to je koncept koji podrazumijeva dozu fashion svijeta te takvih hiper mainstream i hiper proizvođača. Mi nismo sposobni i nije nam u kulturi takva mašinerija. Mala smo scena i treba se fokusirati na kvalitetu', kaže Tadić, dodajući kako bi domaćim umjetnicima svakako dobro došla fina privatna galerija koja bi išla po sajmovima i povezivala ih s 'the tržištem'.

'Po meni u Zagrebu ima odličnih lokalnih kolekcionara s odličnim ukusom, koji prate sve što se zbiva. Možemo biti sretni što imamo i dalje umjetnost financiranu od države u kombinaciji s privatnim ulagačima. U neku ruku je to idealno. Mislim da je ovaj art svijet u New Yorku dosta toksičan, više nego što se čini. Dobivamo informacije samo o vrhu te scene, ali kada odete u Chelsea, u kojem se iz tjedna u tjedan samo redaju izložbe, a opseg kvalitete seže u svim smjerovima, malo se ipak zapitam je li to smjer u kojem treba ići. Usporedio bih to i s Hollywoodom, u kojem se godišnje proizvede na milijune filmova, koji imaju svoju masovnu publiku, filmovi za koje mi nikad nismo ni čuli, a koji su realno gledano užasni. Na svu sreću, mi nemamo kapacitet za takvu masovnu konzumerističku industriju. Tako da to oslobađa prostor za slobodu, kvalitetu i originalnost', kaže Tadić.