Atelijer Kožarić u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu 24. ožujka otvara svoja vrata, kako bi obilježili početak novog godišnjeg doba. Potaknuti Kožarićevom izjavom „Svako proljeće me nadahnjuje“, Atelijer su osvježili „Zelenim ludilima“ i proljetnim „Kišama“. Broj posjetitelja je ograničen, pa stoga ovaj tekst ima, između ostalog, i funkciju, donijeti dašak te atmosfere široj publici kako bismo svoja srca i kuće otvorili, ne samo proljeću i umjetnosti, nego i Ivanu Kožariću (Petrinja, 1921. – Zagreb, 2020.), jednom od najvećih hrvatskih i europskih likovnih umjetnika, kiparu koji živio i stvarao među ljudima i čija su djela, kao rijetko kojeg hrvatskog umjetnika, tako živa i prisutna na ulicama i trgovima.

Kožarićevevo bogati opus još uvijek nije u cijelosti arhiviran, iako je u svijetu muzeja, Atelijer Kožarić, jedan od od malobrojnih primjera radikalnog premještanja umjetnikova prostora stvaranja u javni prostor izlaganja, što se, na inicijativu kustosa i umjetnika Antuna Maračića, prvi put dogodilo 1993.

Atmosfera mijena u Atelijeru – djela na lanenim tkaninama, slike kojima je lomio okvire, slike – objekti od dasaka

Radmila Iva Janković, viša kustosica Atelijera Kožarić, u razgovoru za tportal naglašava, kako je, u usporedbi s primjerice atelijerom Constantina Brancusija u Muzeju Georges Pompidou u Parizu, gdje je raspored svih umjetnina i drugih stvari koje se u njemu nalazile, umjetnik unaprijed odredio, Atelijer Kožarić je tome dijametralno suprotan.

“Sada kad više nije s nama, želja je sačuvati ne samo ono što se u njemu nalazi, nego i atmosferu mijena koje su taj prostor učinile posebnim. Tako, raspored stvari u Atelijeru i dalje se, pazeći da ništa ne oštetimo, povremeno mijenja. Ovo proljeće 'oživjeli' smo djela na lanenim tkaninama iz ciklusa Kiše, i pojedine slike koje je tretirao kao objekte, lomeći im okvire ili bušeći rupe u platnu. Na zidovima su sada i takvi monokromi koje je nazvao 'Zelena ludila' i neobične slike-objekti od dasaka obojanih zelenom, na koje je aplicirao zlatne, mesingane folije…“

Odgovarajući na pitanje, što Kožariću, zapravo znači, proljeće, viša kustosica Janković, objašnjava, kako je nastala izjava da ga „svako proljeće nadahnjuje“.

“Na samom početku preseljenja sadržaja njegova atelijera u MSU, 2010., mladi kustos Vladimir Čajkovac predložio je Kožariću da napravi happening. To se preklopilo s početkom proljeća i Kožarić je izveo 'proljetno čišćenje'. Došao je s hrpom pruća vrbe koje je smjestio u jednu običnu plastičnu kantu. Donijeli smo štrik za sušenje rublja na kojega je vješao ono što se nalazilo u starinskoj škrinji. Unutra su bili prekrasni radovi na grubim seoskim tkaninama iz ciklusa 'Ispuhivanje energije' ali i mnoštvo drugih stvari kao što su bogato urešeni dijelovi narodnih nošnji poput 'poculica' vezenih kapica koje su posjetiteljice tom prigodom mogle isprobati“, ističe Janković.

„Svako proljeće me nadahnjuje, uvijek iznova, svako proljeće“

Naslov sutrašnjeg susreta s publikom u Atelijeru, nadahnut je, dodaje, izjavom koju je Kožarić dao za HTV nakon performansa 2005. u Umjetničkom paviljonu u kojem sa škarniclom na glavi pravi umjetnu bradu od sijena.

“Kad su ga novinari pitali što ga je inspiriralo, izrekao je rečenicu iza koje se krije baš to što je rekao: 'Svako proljeće me nadahnjuje, uvijek iznova, svako proljeće…' U Kožarićevoj stvaralačkoj poetici i proljeću, kao metafori novog početka, buđenja, rasta i bujanja života, moguće je pronaći mnogo toga zajedničkog“, objašnjava.

Široj je javnosti, dodaje, uglavnom poznat Kožarićev duhoviti, zabavni, anegdotalni karakter, ali on nije bio samo duhovit i zabavan umjetnik.

“Bio je bez osobita htijenja i filozof. Znao je sačuvati svježinu dječjeg pogleda do duboke starosti i otvarati sebi a onda i drugima mentalne prostore slobode“, kaže Janković i podsjeća na predivne misle koji svima koji se bave njegovim opusom predstavljaju dragocjeno polazište u interpretacijama njegovih djela i umjetničkih gesti.

„Kao kipar, ja danas živim gotovo isključivo na ulici“

"Sve pršti od ljubavi“, "Presretan sam što sam sretan“, samo su neke od njih, a mnogo ih je, otkriva Janković, u arhivi Atelijera kojoj zapravo mnogo bolje pristaje naziv anti-arhiva, budući da je sve to bilo jednom bilo u hrpama koje nikad nisu podlijegale arhiviranju. Ovog časa mi pada na pamet i njegova kratka rečenica 'Pravi umjetnik je dijete koje mnogo znade'“, dodaje Janković.

Mnogi Kožarića danas znaju samo po javnim skulpturama, a jedna od najpoznatijih je Prizemljeno sunce, međutim, količina svega što je on stvorio mogla bi obuhvatiti cjelokupne opuse nekoliko umjetnika zajednice.

“On je umjetnik s kojim se moguće upoznavati na duge staze. Prema svjedočenju njegova prijatelja Ivice Župana, stvarao je brzo i u atelijeru se nije volio dugo zadržavati. Tako, njegova poznata rečenica koja počinje: „Kao kipar, ja danas živim gotovo isključivo na ulici…“ i nije daleko od istine. Nešto bi potaknulo njegov kreativni nerv i hitao je u atelijer kako bi to što prije materijalizirao“, ističe.

„Smeće je moglo postati zlato. I obrnuto“

Ono što Kožarića čini jedinstvenim i posebnim nije lako verbalizirati koliko je lako doživjeti kroz njegova djela, no sigurno je da je bio poseban, dodaje Janković, po beskrajnoj potrebi da bude slobodan od svega što ga je sputavalo i u tome je poprilično uspijevao.

“Nije robovao stilovima, pokretima i pravcima. Smatrao je da svaki dan treba početi iz početka i zalagao se za kontinuitet neslaganja sa samim sobom. Nikad ništa nije smatrao završenim ni savršenim, sve je trebalo ostati otvoreno i protočno. Iako je stvarao brzo, zagovarao je sporost. Uspjeh sam po sebi nije ga zanimao i smatrao je da je to najgore što se čovjeku može dogoditi. Materijalne vrijednosti nije smatrao bitnim. Tako, na njegov način rečeno: smeće je moglo postati zlato. I obrnuto.“