Prošlog mjeseca razgovarali smo našim istaknutim slikarom Stipanom Tadićem, a on nam je pri kraju intervjua otkrio da je pokrenuta inicijativa oko pretvaranja kompleksa zagrebačke Klaonice u gomilu prostora za umjetnički rad, između ostalog i u ateljee, po uzoru na lajpciški Spinnerei, kulturno središte ovog njemačkog grada. Naime takvih prostora kronično nedostaje Zagrebu i umjetnici po izlasku s akademija nemaju gdje raditi, rekao nam je slikar.

Dva mjeseca kasnije čuli smo da će inicijativa Klaonica biti predstavljena javnosti i odmah pohitali u Muzej suvremene umjetnosti ne bismo li saznali o čemu se radi, jer javnost treba znati. Međutim stvar očito nije bila dovoljno dobro oglašena s obzirom na to da se u Muzeju pojavilo tridesetak zainteresiranih ljudi, uglavnom uobičajenih 'sumnjivaca', što je stvorilo intimnu atmosferu, pogotovo ako se uzme u obzir to da je razgovor održan u mrklom mraku Black Boxa. Srećom, nismo cinici koji ćemo to u startu otpisati zbog lošeg PR-a, a i razgovor je pokazao da se radi o ozbiljnom projektu.

Razgovor naslovljen 'Gdje se proizvodi umjetnost? Važnosti radnih prostora za umjetnike/ce', u kojem su sudjelovale predstavnica MSU-a Leila Topić, umjetnica Nina Kurtela, kustosica Tea Kantoci, arhitektica Ana Boljar, uz moderiranje kustosice Ane Kutleše, počeo je na vrijeme i potrajao više od sat i pol. Spriječena je bila umjetnica Sara Salamon, a iz gradskih se struktura unatoč najavi nije pojavio nitko, valjda u strahu od klasične sačekuše, pa je unutar replike ateljea Jagode Kaloper simbolično ostavljena prazna stolica.

Prva je riječ dobila Kurtela te je ukratko predstavila koncept ovog događanja, ali i vlastitu situaciju: 'Izložba je dio programa 'Okidači', kroz koju se umjetnici referiraju na djela iz kolekcije Muzeja. Kao što većina vas zna, igrom slučaja sam ušla u gradski prostor ateljea Jagode Kaloper. U priči o svojoj majci, njezina se kći referirala na 'Vlastitu sobu' Virginije Woolf. Ona je razmjerno kasno dobila taj atelje, a on joj je omogućio prostor za kontemplaciju i refleksiju. Mislim da je izuzetno važno imati prostor za eksperimente, za samoću. Važan je i kontinuitet rada, vraćati se radovima i gledati ih ispočetka. Prostor je veoma malen, 25 metara kvadratnih, na zadnjem katu stambene zgrade bez lifta. Gotovo ništa se ne može donijeti gore.'

Zatim je riječ preuzela Topić i nasmijala prisutne: 'Vidjeli ste me kako donosim stolicu, mislim da nam je to važna stolica. Zvali smo sugovornika iz Grada, ali se nitko nije ukazao. Kao u okruglom stolu kralja Artura, jedna će stolica ostati prazna. Ono što je bilo divno u MSU-u kada sam došla, a radim ovdje 10 godina, bili su ateljei. Susretali smo se u Ateljeu Toše Dabca, tamo se stvaralo, tome ateljei služe. Drugo mjesto koje me formiralo je Zbirka Richter, koju je Vjenceslav Richter ostavio Gradu, a Grad MSU-u. Na sjajnom smo tragu s Klaonicom, gdje bismo mogli vratiti nešto takvo.'

Kantoci je nastupila kao stručnjakinja za plesnu umjetnost otkrivši trenutačno stanje u našem gradu: 'Važno je reći da je radni prostor izuzetno važan za plesne umjetnice i umjetnike jer je ta umjetnost fizička umjetnost. Ostale umjetničke discipline ne zahtijevaju toliko prostora, tijelo je ipak u pokretu. Bazične stvari su u pitanju - npr. čist i topao pod. Takvi prostori kronično nedostaju Zagrebu. Većina prostora koji se koriste su gradski prostori. ZPC kao jedina plesna institucija od 2016., kada je pripojen ZKM-u, gubi autonomiju. Prostori koji su se otvorili plesu su Pogon, Voćarska, Ribnjak i KNAP. Pogon je primjer dobre prakse, s obzirom na to da imaju javni kalendar koji je moguće konzultirati. Međutim Pogon ima hladan i tvrd pod. U drugoj kategoriji su plesni centri poput Tale, a u trećoj su nezavisni umjetnici koji pokušavaju unajmiti vlastite prostore.'

Zatim se krenulo na nedavni natječaj o dodjeli ateljea, a komentirale su ga Kurtela iz osobnog iskustva i Topić iz stručne perspektive. Ispostavilo se da se prilikom njegove izrade nije konzultiralo umjetnike.

'Atelje je u kritičnom stanju, ne samo zbog prokišnjavanja, nego i u konstrukcijskom smislu. Imam tri kante vode na strateškim mjestima koje se napune do vrha kada padne kiša. U tom sam prostoru skoro pet godina, dobila sam ga pukom srećom, prostor je godinu dana bio prazan. Davno smo se stavljali na liste za ateljee, kad smo izlazili s Akademije. Dobila sam ga isključivo upornošću', otkrila je Kurtela.

'Bit ću vrlo precizna i štreberski nastrojena. S jedne strane se potiče kolektivizam, s druge strane se potiče deložacija drugih korisnika. Natječaj se ne pozicionira prema socioekonomski marginaliziranima. Želimo da Zagreb postane mjesto koje se skrbi o svojim umjetnicima', izjavila je Topić, a ostali su se složili da dokument 'nije operativan'.

Posljednja se u razgovor uključila Boljar: 'Kad smo 2003. i 2004. tražili dopuštenje za provođenje raznih projekata, Grad nije znao za većinu svojih prostora, između ostalog za Klaonicu. Slikaru ne treba lakirani parket, treba mu visoki prostor, s prozorom na sjever. Ne trebaju mu protuprovalna vrata, nego mu trebaju ogromna dvokrilna vrata. S druge strane, suvremenom cirkusu ne treba ništa slično. Kažu da Klaonica nije prikladna, da su to većinom skladišta, a upravo je to potrebno.'

Moderatorica Kutleša potom je podijelila iskustvo odsutne Salamon s natječajem: 'Ona je obišla sve prostore, ali je na kraju odustala, s obzirom na to da su u njima već bili drugi umjetnici. To je klasičan primjer poticanja nezdrave kompeticije. Druga stvar je potpuna fizička neopremljenost i neadekvatnost takvih prostora. Često je nejasno ima li u takvim prostorima struje ili ostale infrastrukture. Ugovor se, prema ovom natječaju, potpisuje na pet godina, s tim da se jednom može produljiti. Dakle nakon 10 godina prostor, unatoč intervencijama umjetnika, ide svojim putem.'

'Inicijativa za Klaonicu je nastala ove jeseni, to je nešto što svi želimo i trebamo, da ne kažem novi centar grada. Proveli smo anketu i 70 posto umjetnika radi u stambenim prostorima, što nije dobro ni za umjetnike ni za stanare. Znamo kako se projektiraju javne ustanove, postoje standardi, ali za prostore umjetničke djelatnosti ne postoje, što pokazuje da se takvi prostori ne projektiraju. Zagreb trenutačno programira Klaonicu kao gradski projekt. Prisutna arhitektura tamo je izvrsna, da se prilagoditi specifičnim potrebama. To su novi horizonti, mogućnost da se centar grada izmjesti i prilagodi svojim građanima. Mislim da je stvar i ekonomski izvediva', otkrila je Boljar.

Konačno, Kantoci je predstavila dosadašnji rad inicijative: 'Započeli smo prošle godine. Stotinjak ljudi se odmah uključilo u anketu, kasnije se taj broj popeo do 400, a računamo da je onih u potrebi za prostorom barem dvostruko više. U toj anketi smo precizirali sve, od potrebnog poda do rasvjete. Zasad je komunikacija strukturirana u četiri kruga: radna grupa, umjetnici, suradnici (kustosi, arhitekti), šira javnost koja podržava inicijativu. Želja nam je da se uključi veći broj ljudi. Imali smo sastanak s Gradom prošlog mjeseca, primila nas je pročelnica Gradskog ureda za kulturu. Oni su nas saslušali i podržali, a čeka nas ponovni sastanak. Pozivamo sve da se uključe u inicijativu!'

Zaključak je bio da je prostor Klaonice idealan, to jest da bi bio pun pogodak za Zagreb po svim kriterijima, nakon čega se u razgovor uključila i publika. Iz Muzeja smo svi, pogotovo mi manje iskusni, izašli puni optimizma i s nadom da inicijativa Klaonica neće ostati tek inicijativa, nego skora realnost, bez mnogo tapkanja u mraku.