Ana i Mia najbolje su prijateljice između kojih se u jednom trenutku prostre sjena Anine bolesti pretočena u čvrsti zid koji je odvaja od okoline i odrastanja. Nakon očeva odlaska iz obiteljskog doma, majka ljutnju i nezadovoljstvo usmjerava na Anu koja se ne zna nositi s krivnjom, te je pokušava utišati samokažnjavanjem. To čini fanatičnim vježbanjem i odbijanjem hrane, što priziva Anu i Miju (apstraktne), punim imenima anoreksiju i bulimiju, koje poput droge osvajaju njezino slabo tijelo i još slabiji um.

Nakon prvog posjeta bolnici slijedi osvještavanje koje je tek nakratko vraća na staze mladosti. Očevo pismo pokreće stare krivnje i u njezin život se ponovno vraćaju dobro znane (i prezirane) Ana i Mia.

Gotovo naturalistički o anoreksiji i bulimiji

Odabir teme usmjerio je najnoviju predstavu Male scene prema didaktičkom teatru, scenski poučavajući i upozoravajući, što je u dijelovima gušilo umjetnički dojam i dovelo do kvalitativne i estetske neujednačenosti cjeline. Tako uvodni dio predstave nije uspio dočarati djetinju bezbrižnost, dok je završni dio u nekoliko situacija upao u prenaglašenu patetiku, što ima didaktičko opravdanje, ali je na sceni djelovalo kao preagresivno atakiranje na gledatelja.

U centralnom, najboljem dijelu predstave, odlično je prikazana snaga i moć (apstraktnih) Ane i Mije koje su u potpunosti zavladale junakinjom, zavevši je i uplevši u svoje tame te kroz nju progovorivši svom svojom okrutnošću i zastrašujućom snagom.

Bolesti su autorice Anica Tomić (redateljica) i Jelena Kovačić (dramaturginja) izložile gotovo naturalistički, koliko to kazalište za mlade trpi, u trenutku osvajanja povrijeđene Ane personificiravši ih i uzdignuvši do pozicije dramskih likova, čime je Ana postala tek lutka u njihovim rukama. Jedna od ključnih opsesija i strahova oboljelih djevojaka nalazi se u brojkama, poput opterećenosti kilogramima i centimetrima struka, što su autorice vrlo suptilno na nekoliko mjesta ušile u tkivo predstave: brojanjem u igri skrivača, trčanju, ali i vlastitim nezadovoljstvom izgovaranim u ritmu brojalice.

Odlične epizode mladih glumica

Predstava je oblikovana retrospektivno, kao Mijino pripovijedanje Anine životne priče, što na sceni otvara mogućnost šetnji kroz vrijeme i prostor bez pauza i odvajanja, čime predstava dobiva na ritmu, ali postoji opasnost od gubljenja sadržajnih niti. Nika Mišković (Ana) i Mia Biondić (Mia), još uvijek studentice glume, nisu pomiješale niti, već su sigurno vodile publiku prostorom Mijinih sjećanja.

I Nikina i Mijina gluma djelomično pate od neujednačenosti, ali obje su imale vrlo dobre epizodne dijelove te su predstavu odigrale u visokom ritmu. Nešto slabije bile su u prvom dijelu predstave, gdje nisu uspjele dočarati bezbrižnost djetinjstva i prijateljstva, prenaglasivši pomalo histeričan smijeh koji je, čini se, odavao početnu tremu.

Nika je odlično prikazala sva lica bolesti, od lažnih osmijeha i nimalo lažnog bijesa do potpune nemoći, što je dodatno približila vrlo izražajnim gestama i grimasama. Također, bila je vrlo uvjerljiva u mimskim ispijanjima vode, mučnim žvakanjima Sacher torte te gotovo opipljivim povraćanjem rijetkih unesenih komada hrane uz obilje emocionalne žući. Lošija je bila u emocijom naglašenim trenucima, gdje je prelazila u prostor patetike.

Miji je nešto slabije legla uloga imenjakinje koju je oblikovala mekano i nedovoljno dosljedno, također ne odoljevši zovu prenaglašenih emocija, dok je puno bolja bila u ulogama majke ispunjene sputanom gorčinom i psihologinje, tople i susretljive prema Ani i okrutno istinite u obraćanju publici s tumačenjem posljedica bolesti - osvijetljenoj publici, tako da se svaki pojedinac u gledalištu osjeti promatranim, ogoljenim u svojoj emociji i poistovjećivanju s Anom.

Glazba Frane Đurovića odlično je pratila predstavu, te je vrlo često poprimala aktivnu scensku ulogu, osnovnom temom pojačavajući emociju i budeći diskretno nostalgično prisjećanje na dane bezbrižnosti. Scena, koju potpisuju autorice, vrlo je funkcionalna i iskoristiva s centralnim ormarom koji skriva bolnički krevet, kuhinjski stol i deku u funkciji imaginarne livade.

Zaključno, predstava 'Ana i Mia' u potpunosti je ispunila postavljen zadatak, ipak propustivši priliku uzdići se iznad njega. Mlade glumice pokazale su glumačku snagu koja će s lakoćom iz sjećanja izgurati slabije trenutke.