Dok ga slijedim polumračnim hodnikom, podsjetio me, iz knjige njegovih memoara, na crnobijelu fotografiju, na kojoj džogira, tik uz američkog Predsjednika, oko Carske palače u Tokiju. Još je, i nakon dvadesetak godina, plećat, uspravan, žilav i vitak, energičnih pokreta. Tek kad se iza stola u svom kabinetu naglo okrenuo, pod sunčanim odbljeskom prozora otkrio lice - prestravio me. Bore na visokom čelu duboke i okorjele, izbrazdale mu već i obraze, rastežu se tek gumijasto oko izduženih, sarkastičnih usnica. Prižmurenim očima iz udubljenih, potamnjelih podočnjaka odmjerava me ispitivački, proniče u moje namjere, nagađa već moja, unaprijed ih nije tražio, pripremljena pitanja. Zbunio me. Mucavo, skrušeno odajem mu priznanje kako su njegove knjige, ideje, bile duhovna inspiracija, svijetli putokazi za mene lično, ali i za mnoge koje znam, u onim (rekao sam bestidno da mu podiđem) mračnim komunističkim vremenima. Zahvalio se samo trpko razvučenim usnicama; očekivao je, naravno, to kurtoazno priznanje, ali mu ono od mene, nepoznatog, baš mnogo ne znači. Usiljenim osmijehom zabacio se u fotelju, lijevo od mene, širokogrudno raširio ruke preko naslona, dajući mi na znanje da možemo odmah početi intervju. Zauzet je, nema vremena, valjda me je njegova tajnica upozorila da je za mene mogao izdvojiti jedva pola sata....

Drago Buvač, rođen 1938. u Zagrebu, magistar ekonomskih znanosti. Profesionalni novinar od 1962. godine, pretežno kao ekonomski analitičar, komentator i kolumnist u vodećim listovima bivše Jugoslavije i Republike Hrvatske. Stalni dopisnik Vjesnika u Moskvi (1972-75), novinske agencije Tanjug u Tokiju (1977-81), Slobodne Dalmacije u Bruxellesu (1991-93), te kao free-lancer u Bruxellesu (1993-96) i New Yorku (1996-99). Veleposlanik Republike Hrvatske u Japanu i Republici Koreji (2001-05).