Naime Teofil je Pančić ono što se u jugo rječniku nazivalo Dijete Vojnoga Lica. (Ova velika slova u tročlanoj sintagmi samo su primjerno preuzimanje jednog od frazeoloških Pančićevih stilema.)

Knjiga o kojoj je ovdje riječ očito je nastala od onih kolumni koje kao da su se pomalo otele autoru pa su se u tekstu za novine stekli neki nesumnjivi, čisto literarni valeri, postale su to prave priče koje je, kaže se u predgovoru, urednik Nenad Rizvanović složio kao prozne elemente u logičnu književnu strukturu koja se čak može doimati i kao fragmentirano romaneskno gradivo. Otprilike onako kako se neke kvalitetne televizijske serije mogu pratiti svaka za sebe, ali bolje ih je sagledati u kontinuitetu.

U bilješci o piscu autor kaže da živi od pisanja i čitanja, a objavljuje u (bez)brojnim medijima diljem bivše Juge, kao i izvan nje, a beogradski tjednik Vreme voli smatrati svojom matičnom lukom. Kako je živjeti od pisanja, to se u ovom dijelu svijeta uglavnom zna, a da se može živjeti od čitanja, to je očito jedna od uspjelih autorovih parabola, ali da je donekle tome tako, može se primijetiti u tekstovima u kojim ga inspiriraju i pisci koje na neki način, nimalo zatajno, gotovo pa organski, dijaloški utapa u svoj tekst. Primjer za to je britanski pisac David Lodge i njegova priča 'Čovjek koji nije htio ustati' u kojoj je zapisano: 'U životu nema više ničega što bi mi pružilo zadovoljstvo, osim ovoga: da ležim u postelji. Međutim, to zadovoljstvo mu kvari sama pomisao da mora da ustane. Pa dobro, zašto onda da ustaje? Zašto mora da ustaje?'

Teofil mu Pančić odgovara da mora ustati da bi i sljedećeg jutra iskusio neusporedivu ljepotu plemenitoga stanja dremke. One koja olakšava prijelaz iz ništavila sna u ništavilo jave. I treba li ikakvih daljnjih egzistencijalističkih raspredanja o smislu i besmislu ljudskoga bistva. Po Pančiću, čini se da ne treba.

Nakon buđenja, kao što je rečeno, on čita i piše ili pak samo putuje, najčešće autobusom, dijelom svijeta koji se nekad zvao Jugoslavijom, danas Regionom, a odmila i od nemila danas se najčešće naziva bivšom Jugom. O toj zemlji autor piše s mnogo dostojanstvena žala jer iako je jednom zauvijek iz nje iščašen, iako te države iz neoborivih razloga nema već dugo, ostali su samo prostori po kojim on šparta uzduž i poprijeko kada god može, kad nađe nekoga razumna razloga, kada mora zataškati onaj dert što ga se, uglavnom podrugljivo, obično naziva jugonostalgijom.

A na tu porugu uvijek su spremne obje druge strane, ona na kojoj je autor nekad jednako bio kod kuće, kao što više nikad nije nigdje bio na drugoj strani nakon što je sa 29. na 30. prosinca 1991. morao s ocem, oficirom JNA, napustiti adresu Aleja Viktora Bubnja 3, XIII kat, stan broj 136. Zagreb.

Taj nepatvoren, precizno dokumentiran detalj veže on uz konkretnu metaforu ključa kojim je zadnji put zaključao dom u zagrebačkoj Mamutici, a da toga i nije bio svjestan. Taj ključ još dugo premješta po džepovima dok ga nekako ne zagubi. A onda priznajući poraz, tj. spoznaju da se nikada više neće vratiti tamo gdje je najviše odrastao, izvlači naravoučenije da nije strašno izgubiti ključ, strašno je izgubiti bravu za njega.

Tu je stilski značajna riječ naravoučenije - ta cerkvostaroslavenska naplavina u njegov gipki jezik samo je jedna od mnogih, kako bi se inače reklo tuđica, a bolje bi bilo reći udomaćenica u njegov pričalački prozodij. U njegovim je rečenicama svega i svačega od rječničkoga materijala iz svih areala njegovih jugonomadskih potucanja.

Tu je naći turcizama, hungarizama, germanizama pa sve do neizbježnih anglizama i još tko zna kojih izama. Ali sve to u njegovu literarnom izrazu nije samo zato što se u njegove rečenice jednostavno probio okolni mu svakidašnji govor, nego i stoga što je to njegov stvaralački izvoran i prepoznatljiv, umješno formiran diskurz. Njegove čitke, lakotekuće rečenice karakterizira ona vrsta dojmljivosti koja proizlazi iz posebna piščeva dara da ih čitatelj osjeća kao da ih sluša primajući i signale distingviranih intonacija, adekvatnih retorskih akcenata i efektno postavljenih poanta.

Literarni iskaz je to nerijetko kao da je skinut iz nekoga zvučnog zapisa, riječju - dramatski uvjerljiv. A Pančić svime time prikazuje svoj, rekao bi on, razdrndani život, stanje osobe raseljene iz temelja, subjekta kojem je Dom sve dalji, kako glasi jedan njegov naslov, ali i čovjeka koji zbog toga nikoga posebno ne optužuje, pa ni onoliko koliko bi to bilo normalno očekivati zbog svih tih pukih, neliterarnih činjenica iz njegovih tekstova. Svi oni koji bi potražili u predmetnim njegovim pričama onu vrstu jugonostalgije kroz koju se zapravo iskazuje mržnja prema onima drugima, jer su, primjerice, kao dokazano genocidni, neće naći ništa ni slično tome i to kako na općem, tako i na pojedinačnom planu. Svu takvu sociopsihopatogeničnost ova knjiga, za normalna čitatelja, upravo - rastvara.

Kao što je rečeno, Teofil Pančić za sebe kaže da živi od pisanja i čitanja, ali moglo bi se reći i da piše od života. Naime sve njegove priče u ovoj knjizi zapravo su živopisni životopis u kojem se odlamaju komadi njegova žića kojima on dâ prijeći u misli i riječi i to tako da čitatelj to bezrezervno prima. Pa i onda kada su ga u zemunskome autobusu mladi desničari prebili željeznom šipkom on reagira svojim pisateljstvom koje kao da se posebno tada odlama u pravu pravcatu književnost.

Piše o svom premlaćivanju iz vizure nekog pa ne i posebno prikrivena, prosječno ostrašćena srbijanskoga nacionalista, koji u dvadeset komentarskih stavki iznosi zapravo sav svoj ushit što je poznati publicist, kojega on, čini se, izdaleka i poznaje, tako svojski pretučen. Vjerno opisavši primjerenim izričajem psihoportret zlurada brbljavca u dvadesetoj stavci pisac Teofil Pančić samo utipkava sljedećeg smajlića :-)))

I gotovo.

U drugom se tekstu, na istu temu, pod naslovom Slučaj Orvelovog svedoka, uvlači u psihologiju gospođe Š. koja je morala svjedočiti u istome njegovu slučaju i, unatoč enormnoj nevoljkosti, istinito je potvrdila što je vidjela. Prebijeni pisac kao da ima i neka razumijevanja za nju i nalazi mnoštvo razloga zašto joj se nije dolazilo svjedočiti, pa i ne sumnja da mnogi ne bi, kako nekada, tako ni sada, ipak na kraju posvjedočili u njegovu korist. Zapravo, posrijedi je kratak ogled o sasvim ćoravoj pravdi u tamnoj strani ovoga svijeta.

U spomenutom tekstu Dom sve dalji priča iz života nastaje na temi kako se bio vratio u zagrebački dom u koji je netko bio provalio. Uspio je dobiti samo odobrenje da provali natrag u svoj stan, ali to mu u konačnici nije ništa pomoglo jer se nikada poslije nije vratio. Samo je kasnije mogao, parafrazirajući Boru Ćosića, koji je napisao da je rođen u Zagrebu, umro u Beogradu, živi u Berlinu, zapisati da je rođen u Skopju, umro u Zagrebu, živi u Zemunu.

Svi oni koji su se ponekad zapitali kako je bilo 1991. godine Srbinu u Zagrebu, iz kojeg je morao otići, nije zgorega citirati kraj iste priče: 'Eto, kraj priče, najte kaj zamerit, pozdravite doma, ljubim ruke i srdačno se preporučam, sluga pokoran i ne bi se štel mešat.'

A, trebalo se mešat.