'Moj idealizam još uvijek živi, bez toga bi moj posao pisca bio besmislen. Svijetu ne trabaju priče o očaju: i bez pripovijedanja postoji sasvim dovoljno očaja. Ako uopće imamo svrhu, to je po meni širenje optimizma, ali ne slijepog ili glupog optimizma, već optimizma koji ima smisla, onog koji je blizak ideji svijeta koji nije savršen, ali može biti poboljšan. Drugim riječima, nije dovoljno sjediti i nadati se da će se stvari riješiti same od sebe, već moramo preuzeti aktivnu ulogu u djelovanju. Čini mi se da je to smisao postojanja pisaca', kazao je Achebe u intervjuu održanom 1994. godine.

Nadalje otkriva kako uvjerava čitatelje u ljekovitu ulogu fikcije.

'Dobre priče nas privlače, a one su ujedno i priče o moralu. Nikad nisam pročitao dobru priču koja je amoralna; mislim da postoji nešto u nama što nas vuče u smjeru dobrote. Ako postoji dovoljna količina ljudi koji ih mogu ispričati, imamo sreće…

Osjećam da mora postojati svrha onoga što činimo. Kad ne bi postojala nada, mogli bismo samo sjediti, piti i čekati smrt. Zašto ne želimo tako živjeti? Zato što duboki dio nas progovara da se moramo boriti. Ne znamo točno zašto, ali se ipak borimo, jer osjećamo da je to bolje od dokonog čekanja da se dogodi neka nesreća. To je moja ideja smisla života. Borimo se i zato što se borimo, zaslužujemo da te priče budu ispričane i prenesene novim generacijama. Postoji borba i priča, a to dvoje mi je dovoljno', zaključio je.