Netflix je navodno u problemima do grla. Nije da sad baš propada, ali zbog svojeg novog bahaćenja s najavom naplate dijeljenja lozinke i sličnim restrikcijama, počeo je u nekim dijelovima svijeta osjetno gubiti pretplatnike i sad je jao i pomagaj. Superhit serije koje se mogu (legalno) pogledati SAMO na Netflixu sada su im zbog toga važnije nego ikad dosad. I tu na scenu stupa nova, četvrta sezona serije 'Stranger Things'.

Nije im to loša odluka. Kao ni ona da tu sezonu razlome na dva dijela pa sad prikažu sedam epizoda, a početkom srpnja zadnje dvije. Idealno za to da tinejdžeri čiji su roditelji htjeli otkazati pretplatu zakenjkaju kud baš sad i iskamče još koji mjesec tijekom ljetnih praznika. Jer, budimo realni, 'Stranger Things' je serija za tinejdžere. Sa svakom novom sezonom za sve starije tinejdžere - kao što su, uostalom, i oni u seriji - ali za tinejdžere. Vole je i odrasli, posebice oni prijemčivi nostalgiji za osamdesetima, kulturnim mitovima generacije X i američkim filmovima iz tog razdoblja.

Ovdje bi bilo vrijeme i da napišem jednu osobnu ogradu. Nikada nisam bila fan ove serije. Prva sezona još mi je bila i simpatična jer je igrala na tu slatku nostalgiju za vremenima koja sam i sama proživjela otprilike u dobi glavnih junaka, ali praznina koja je oduvijek pomalo lelujala ispod fensi površine osamdesetih, Stevena Spielberga iz doba ET-ja i soft horora meni nikad nije bila Upside Down. Bila je baš prava praznina, okićena dobrom forom s božićnim lampicama, simpatičnim klincima na biciklima i već izraubanim konceptom o pospanom američkom gradiću u čijem srcu ključaju svi strahovi, užasi, žaljenja i gorčine njihovih stanovnika. Svaki bih put nakon gledanja sezone 'Stranger Thingsa' imala osjećaj da sam pogledala jedan predugi film, što je vjerojatno i istina jer bi se od više epizoda ove serije točno mogao snimiti dvosatni film i da u njemu bude sve što je trebalo ispričati za tu sezonu. No iako nisam obožavateljica ove serije, potpuno razumijem fanovsku glad za više, jače, dulje, kao i Netflixovu spremnost da je utaži.

Uza sve to rečeno, nijedna me sezona 'Stranger Thingsa' nije tako umorila kao ova. Dijelom je to zato što svaka epizoda traje više od sat i petnaest minuta, neke čak i kao prosječan film, što za TV serije NIKAKO nije dobro jer epizode imaju drugačiju strukturu od filma i doista postaju naporne kada se rastegnu. Mnogi su se vrhunski autori spotaknuli na to, zadnji koje se mogu sjetiti bio je Martin Scorsese u 'Vinilu'.

Druga stvar koju moram reći o ovoj sezoni, a po čemu je ona gora od prethodnih jest to što je vremensko razdoblje između prve i ove sezone u stvarnom vremenu šest godina, a u seriji tri i pol ili tako nešto. Posljedica je to da neki od klinaca sada izgledaju komično preodrasli za svoje uloge. Neki imaju zahvalne fizionomije i talent kojim se to uspijeva prikriti, ali većina ne. Emotivna dubina, koja nikada nije ni bila forte 'Stranger Thingsa' u ovoj je sezoni zato izrazito problematična, pogotovo u temi tinejdžerskih veza, koja je ovdje pokrivena izrazito amaterski, što je ozbiljan grijeh za jednu seriju koja se oslanja na osamdesete, u kojima su filmovi koji ozbiljno shvaćaju tinejdžerske međuljudske odnose postali standard.

Treće - priča. Kada se odmaknu sve điđe-miđe raskošnije produkcije (a koja STVARNO jest raskošnija i predivna, ali sama po sebi nije dovoljna), priča je više-manje recikliranje svega dosad, s tim da se računa da su tinejdžerski fanovi sad stariji pa osim slatkog Steven Spielberga mogu podnijeti i krvavije, gadnije reference na Wesa Cravena i Davida Cronenberga. Klinci sad levitiraju dok im se lome sve kosti i sve ja jako fuj, bljak, užas, ali na onaj, za hororljupce predivan način.

Likovi u ovoj sezoni razbacani su i po različitim lokacijama. 'Glavna' je i dalje Hawkins u Indijani, ali ima ih i po Kaliforniji i po sovjetskim zatvorima. Prve dvije nisu naškodile priči - posebice ne onoj o Eleven, koja ostaje najvažnija i najkvalitetnija okosnica priče i u ovoj sezoni, ali zato treća - ona o Jimu Hopperu u sovjetskom zatvoru toliko loše napisana i izvedena da bi sezona ne samo funkcionirala bez nje, nego bi bez nje bila bolja. OK, nedostajao bi joj jedan važan moment za finalni sukob, ali to se moglo i nekako drugačije izvesti. Ovako, Hopperova linija priče najgori je dio koji sam stalno morala vraćati jer sam inače padala u san kao ništa.

E, da, a što se glavnog čudovišta tiče - je li još netko osim mene pomislio: 'Vidi, Voldemort i Borg napravili dijete!'?

Na kraju sedam epizoda koje je Netflix sada stavio na raspolaganje jedno je veliko nezadovoljstvo, i to ne samo zato što nam finale izmiče do srpnja. Sve što se dosad dogodilo bilo je puno jače najavljivano negoli je na kraju izvedeno, sve što se otkrilo, otkrilo se nekako antiklimaktički i sedmu sam epizodu jedva dočekala, nakon nje o ostatku razmišljajući tek u emotivnoj kategoriji 'baš me briga'. Fanovi će sigurno uživati i neka uživaju, ali bojim se da će se i njima, s ovakvom lošom reciklažom, entuzijazam potrošiti. Bude li se snimala još koja sezona, morat će cijeli koncept ipak malo osvježiti. Jer inače tinejdžeri više neće povlačit starce za rukav da obnove pretplatu.