Srećko Horvat (rođen 1983. godine) prvi put u fokus većeg interesa javnosti došao je zahvaljujući uvjerljivo argumentiranoj i dobro napisanoj knjizi 'Protiv političke korektnosti', koja je 2007. izašla u uglednoj beogradskoj ediciji XX. vek Ivana Čolovića. Otad je Horvat napisao još nekoliko knjiga na raznovrsne teme, od terorizma do ljubavi te se svojim djelovanjem profilirao u jednog od važnijih javnih intelektualaca Hrvatske. Danas je on spiritus movens iznimno uspješnog Subversive Festivala, koji svake godine okuplja velika imena suvremene ljevice u Zagrebu, jedan od redovitih diskutanata u emisiji HTV-a 'Peti dan' te još uvijek osoba koja je prožeta aktivističkim duhom i željom za promjenama.

U povodu petog i dosad najambicioznijeg izdanja Subversive Festivala, koji se održava od 5. do 19. svibnja, sa Srećkom Horvatom smo razgovarali o razvoju ove manifestacije, čija relevantnost u međuvremenu nadilazi granice Hrvatske.

Na početku, prisjetimo se kratke ali burne povijesti Subversive Festivala. Kako se on uopće dogodio i jeste li očekivali da će cijela stvar tako narasti?

Ima jedna stara izreka, 'jurišam na nebo, a šaka riže mi je štit'. Započeli smo u gerilskim uvjetima, a nerijetko i dalje izgleda tako. Jedini štit nam je ogroman entuzijazam i energija svih ljudi uključenih u ovu priču, od inozemnih intelektualaca i partnera, pa do male ali složne jezgre koja praktički danonoćno radi na programu. Nismo tipičan festival, ni po organizacijskoj strukturi niti po programu. Odlučili smo napraviti nešto što neće biti samo filmski festival, nego ponuditi i predavanja i diskusije. Odlučili smo i svake godine imati krovnu temu, što je rijetkost među domaćim festivalima. Prva je tema bila 1968., jer je te godine bila četrdeseta obljetnica, a otada do danas uvijek smo pokušali ponuditi još subverzivniju temu.

Koliko vam je važno da je tema aktualna?

Iako svake godine imamu različite krovne teme, mi se u suštini uvijek bavimo jedinim te istim, samo s različitim fokusima. Prošle godine smo se uključili u globalne tokove te nas je zanimalo Arapsko proljeće i kako bi ono moglo utjecati na nas. Ove godine se zato bavimo Europom, što ne može biti aktualnije. EU je u velikoj krizi, možda u najvećoj u svojoj povijesti, a Hrvatska upravo ulazi u tu zajednicu. Želimo otvoriti teme o kojima čak i nadležne institucije ne govore puno, poput utjecaja Fiskalnog pakta na zemlje članice, vidjeli ste, pale su samo u posljednjih nekoliko dana i nizozemska i rumunjska vlada. U Europi se događaju velike strukturne reforme, ljudi su na ulicama od Grčke i Španjolske, preko Rumunjske i Portugala, do Slovenije i Češke, i sve to će biti predmet našeg interesa. Hrvatska je dio svega toga.

Ali što je s filmskim programom Subversive Festivala? Konferencijski dio uvijek je ispunjen publikom, a Kino Europa zna biti prazno na filmskim projekcijama...

To je zato što su izabrani filmovi toliko subverzivni! (smijeh) Prošle godine smo, primjerice, predstavljali afrički film, posebice nigerijsku kinematografiju. Jasno nam je da za to nema masovnog interesa, ali to nije razlog da odustanemo od toga, upravo suprotno. Ove godine su program, među ostalima, selektirali kritičar Dragan Rubeša i profesorica filmske teorije Dina Iordanova, a filmovi se bave samitima G8, pokretom Indignados iz Španjolske, migracijom i temama vezanima uz najaktualnije događaje u EU pa vjerujem da će biti i više publike na projekcijama. Osim toga, da ne bismo stali s avangardom – imamo i ciklus tzv. 'četvrtog filma'.

Koliko je teško dobiti poznate svjetske intelektualce da dođu u Zagreb na Subversive Festival? Ima li on veću reputaciju u svijetu?

To je cjelogodišnji posao, odnosno sada već petogodišnji i sve je lakše. Neki se već javljaju sami da žele doći. Nakon prošlogodišnjeg gostovanja, Gayatri Spivak je sama pitala može li doći i ove, premda joj Europa kao takva nije u fokusu istraživanja. I naravno da može, jer želimo stvoriti i permanentnu bazu ljudi, poput nje, Žižeka, Samira Amina, Tariqa Alija, Giannija Vattima i drugih koji nisu samo povremeni već redoviti gosti. Subversive tako sve više postaje stvar koja traje cijelu godinu, a ne samo nekoliko dana. Ove godine zato radimo i na umrežavanju organizacija na regionalnom i europskom nivou. Subversive je i na mapi alterglobalizma relevantno mjesto okupljanja, pa smo tako ove godine uvršteni kao jedan od važnijih događaja kako unutar Svjetskog socijalnog foruma tako i mobilizacija i priprema za veliki europski Altersummit.

Kad govorite o subverzivnom, u odnosu na što? Subverzivno u odnosu na hrvatski kontekst, svjetski kontekst?

I jedno i drugo. Moje iskustvo vani jest da su slična okupljanja vrlo zatvorena, bez slične masovnosti. Ili se okuplja zatvoren krug ljudi ili ne dopire do šire publike. Mi dovodimo i neke, recimo to tako, 'usual suspects', ali tu su i ljudi koji nikad prije nisu diskutirali zajedno, poput Žižeka i Samira Amina, ili Žižeka i Tariqa ove godine. Mislim da je subverzivno govoriti o dvadeset godina privatizacijske pljačke u Hrvatskoj, mislim da je subverzivno propitivati EU, koja se kod nas predstavlja kao spas od svega. EU je jednako korumpirana kao Hrvatska, dovoljan je primjer bivšeg francuskog predsjednika Chiraca, koji je osuđen na dvije godine uvjetno zbog korupcije. Ili njemačkog predsjednika Wulffa koji je dao ostavku. Uostalom, subverzivno je tjedan dana puniti veliko kino u Zagrebu predavanjima teoretičarima i teoretičarkama te aktivistima i aktivisticama!

Što mislite o percepciji Subversivea koja vlada u našoj javnosti. Jedni će vam reći da ste komunjare, a drugi da ste prodane duše korporacija...

S obzirom na naš lokalni kontekst, kompliment je da su i jedni i drugi protiv nas. Potrebno je moći iskoristiti kontradikcije kapitalizma u svoju korist. I ono što kad nas doista jest subverzivno jest da s kime god surađivali – ne pristajemo na kompromise i ništa nas ne ograničava da kritiziramo čak i onoga tko nas financira, dapače. Naravno, sva pitanja o potencijalnoj subverzivnosti su dobrodošla, jer u tome je i poanta svega ovoga.

To je poput pitanja koje Aleksandar Stanković često postavlja gostima, pa je i od mene tražio da se 'outam' jesam li ljevičar. Ali, koji i kakav komunizam? Sigurno ne komunizam 20. stoljeća. Ovakva nas pitanja vuku na dno lokalnih trakavica dok živimo u političkoj ekonomiji koja nas odvlači u jednom opasnom smjeru. Radnici Jadrankamena, radnice Kamenskog su danas problem, 350.000 nezaposlenih, nove privatizacije i 'mjere štednje', a ne Bleiburg i kosturi iz ormara.

Pazite, Hrvatska dijeli časna prva tri mjesta po broju nezaposlenih među mladima, tik uz Španjolsku i Grčku, a javne rasprave se kod nas i dalje vrte u začaranom krugu ustaša i partizana.

To je onda vrlo queer stav, jer vi odbijate etiketu koja bi koliko-toliko jasno definirala vaš ideološki identitet, nego tvrdite da ste politički fluidni. Zar ne postoji niti jedna riječ za koju možete reći da relativno dobro opisuje vaše stavove i djelovanje?

Mislim da moje djelovanje više od ikoje riječi opisuje i moje stavove. I zar čovjek i ono na što mu je fokusiran cijeli život može stati u jednu riječ ili jednu oznaku?

Kako ono što se događa na Subversiveu proširiti u svijesti četiri milijuna ljudi, a ne samo četiri tisuće koje se naguraju u Kinu Europa? Je li to solidarnost, zajedništvo?

Pa mislim da upravo na tome i radimo. Ovo više nije kino Europa ni nekoliko tisuća ljudi. Ljudi ovdje dolaze iz cijele Hrvatske, s čitavog Balkana, iz čitavog svijeta. Evo, prije par dana desetak Mađara je pitalo imamo li osiguran kamp. U iskušenju sam odgovoriti: okupirajte Cvjetni, što će vam kamp?

Vidite li razliku između ekonomske politike HDZ-a i SDP-a?

Jedina je razlika u tome da je nova vlada u ekonomskom smislu mnogo radikalnija! Kod nas vlada mit o dobrom i divljem kapitalizmu, primjerice da je prodaja INA-e loš, korumpirani kapitalizam, a prodaja Hrvatske poštanske banke kao dobar kapitalizam. Govori nam se da ne trošimo na mobitele jer ćemo tada imati za struju, a nije se spriječila prodaja hrvatskih telekomunikacija, kao što se sada želi smjestiti političare u nadzorni odbor INA-e, a nije se spriječila prodaja Mađarima. Trenutačna vlast, a to pokazuju kordoni specijalaca na Braču, nije socijaldemokratska, a kamoli lijeva.

Ako su banke u prvom tromjesečju ove godine ostvarile dobit od 12 posto, a preko 100.000 ljudi vezano je uz valutnu klauzulu i manipulacije kamatnih stopama, kako ćete nazvati vlast koja ide u prilog bankama, a ne građanima u dužničkom ropstvu? Kako nazvati vlast koja napada i lovi radnike, a ljudi za koje se zna da su rasprodali državne tvrtke mirno šeću po Cvjetnom trgu? Štoviše, ljudi koji otvoreno kažu da se iz privatizacije ne može izaći bez fleka na odijelu sada dobivaju brodogradilišta…

No može li se sve tumačiti ekonomijom i ekonomskim pitanjima? Što je, primjerice, sa svjetonazorskim pitanjima? Primjerice, lijevoliberalna vlada uvodi seksualni odgoj u škole.

U osnovi je dobro da se uvodi seksualni odgoj, no postavlja se pitanje kakav seksualni odgoj. Ali što nam znači seksualni odgoj u školi ako tu školu moraš platiti? Sve je u temelju pitanje ekonomije, a mnoge svjetonazorske stvari se koriste kao dimne bombe. To je kao kada se govori o obnovi fasada bolnica u sklopu javno-privatnog partnerstva, a hoće li vam zaista puno koristiti obnovljena fasada ako će i zdravstvo uskoro biti privatizirano?

Na Balkanu je ipak nacionalno itekako u prvom planu. Mnogi ljudi su spremni, kako se kaže, pasti travu zbog vlastitog nacionalizma te ih ekonomija nimalo ne zanima. Kako ih spasiti od samih sebe?

Nisam za ignoriranje nacionalnih pitanja. Primjerice, valjalo je reagirati na ovaj skup ekstremnih internacionalista u Zagrebu. Ali opet se vraćamo na političku ekonomiju, jer ekstremni nacionalizam najčešće raste upravo u vrijeme ekonomske krize. I Hitler je mase mobilizirao ekonomskom krizom tvrdeći da su za nju odgovorni Židovi. Uostalom, sada se i u Grčkoj pojavljuje stranka Zlatna zora, koja batina emigrante po Ateni, a sada po nekim anketama imaju priliku ući u parlament.

Hoće li nam se onda ponoviti 20. stoljeće?

Walter Benjamin je to lijepo rekao, da je svaki fašizam posljedica neuspjele revolucije. Ne smijemo previđati veliku opasnost koja leži u svemu tome. Diskurs nacizma danas može proći u javnosti, a ekstremna desnica se sve više referira na radnička pitanja. U jednom trenutku ćemo doći do izbora: fašizam ili revolucija.

Zašto se ljudi toliko plaše reći da su za revolucionarno nasilje? U konačnici, skoro nigdje demokracija nije došla mirno, jer prije nje imaš nedemokratsko stanje koje se ruši agresivnim sredstvima...

Da započnem citatom Nine Raspudića, koji kaže da je svaka demokracija konfliktna. Ili bi barem trebala biti. Ali danas prevladava samo jedna vrsta demokracije, ona reprezentativna, koja radi u korist financijskih elita. Kada govorimo o nasilju i njegovoj legitimnosti, valja se zapitati što je dovelo do toga da se onaj umirovljenik ustrijelio pred grčkim parlamentom ili zašto imate čitav val samoubojstava talijanskih poduzetnika. Kada govorimo o mogućem nasilju bračkih radnika, trebali bismo govoriti o nasilju samog sistema koji specijalce u punoj spremi šalje pod opravdanjem da su očekivali radničko nasilje, a zapravo je sama država ta koja je izazvala nasilje. Tako što je poslala specijalce i tako što sustavno ne hvata prave krivce i nasilnike koji izbacuju radnike na ulicu. Uvijek je pogrešno tematizirati revolucionarno nasilje kad je ono u načelu odgovor na deset puta veće permanentno nasilje, kao u slučaju radnika u Hrvatskoj.