'I s pedeset, sve je gotovo.' Kaže to u filmu 'Supstanca' karikaturalni, ali promućurni televizijski producent Harvey na najjednostavniji mogući način objašnjavajući zašto mali (i veliki) ekran postavlja dobnu granicu svojim dojučerašnjim zvijezdama u mnoštvu projekata. U konkretnom slučaju taj je projekt višegodišnji TV hit čija je junakinja Elisabeth Sparkle, dobitnica najprestižnijih nagrada za svoju glumu te vlasnica zvijezde na holivudskojj stazi slavnih. Zabljesnuvši na velikom ekranu u svojim dvadesetima i tridesetima, kasnije je nastavila ništa manje uspješnu karijeru na malom ekranu kao voditeljica rado gledanog šoua za vježbanje. U savršenoj tjelesnoj formi isklesanoj aerobikom i zdravim načinom života, mislila je da je njezin pedeseti rođendan samo broj. No, prevarila se. Upravo joj je okrugla životna brojka presudila karijeri. Producent ju je izveo na ručak i - dao otkaz, te, kasnije će otkriti, kuharicu s jelima najpoznatijih francuskih kuhara. Kada Elizabeth napokon počne spravljati jela iz knjige, bit će prekasno. I za nju, i za gledatelje.

Malo je koji film, ne samo ove godine, izazvao žestoke reakcije publike i kritike, kao 'Supstanca', ovogodišnji dobitnik nagrade za najbolji scenarij na 77. međunarodnom filmskom festivalu u Cannesu. Kako je više puta potvrdila i njegova redateljica i scenaristica, francuska filmašica Coralie Fargeat, ovo nije žanrovski uniformiran rad. Ona sama ne pravi razliku između horora, drame i znanstvene fantastike te je njezin drugi cjelovečernji film u karijeri, nakon 'Osvete' iz 2017., mješavina svih spomenutih žanrova, te još ponekog. Coralie Fargeat na film gleda isključivo kao na umjetnost. Ovaj se holistički pristup filmskom stvaralaštvu osjeća i u 'Supstanci'. Kad god u pojedinim dijelovima priča očvrsne u nekom žanrovskom obrascu, redateljica promijeni ugođaj i smjer radnje te dinamizira cjelinu oduzevši joj predvidljivost koja neprestance 'visi u zraku'. Ovo je rad s mnoštvom referenca na klasične i suvremene zaplete, na umjetnička remek-djela i camp ostvarenja, na ono bolno stvarno i izmaštano.

Film na tragu majstora horora Davida Cronenberga

U priči o, uvjetno rečeno, ostarjeloj filmskoj i televizijskoj zvijezdi koja uz pomoć čudesnog preparata pokušava dobiti 'mlađu, bolju i privlačniju' inačicu sebe, osjeti se redateljičino, što namjerno, što nenamjerno, pozivanje na ranije radove na sličnu temu. Među njima su klasici, roman 'Slika Doriana Graya' pisca Oscara Wildea i pripovijetka 'Neobičan slučaj dr. Jekylla i gospodina Hydea' Roberta Louisa Stevensona, zatim gotovo cjelokupna filmografija prvaka podžanra body horrora redatelja Davida Cronenberga na čelu s filmom 'Muha', ali i njegova sina Brandona Cronenberga, te manje poznati naslovi poput filma strave 'Rejuvenatrix' iz 1988. u režiji Briana Thomasa Jonesa. Upravo je priča potonjeg horora, nedvojbeno nadahnutog Cronenbergovim radovima, najbliža 'Supstanci'. I dok rad s kraja osamdesetih govori o glumici koju kvaziznanstveno pomlađivanje nakon komplikacija doslovce pretvara u čudovište, Coralie Fargeat de facto režira manifest protiv dobne diskriminacije. Kada u završnoj trećini filma postane jasno - i protagonistici i publici - da je radikalno pomlađivanje ne samo nemoguće, nego i doslovce opasno po život, svakomu se njegova životna dob može učiniti kao blagodat. Sve drugo vodi u destrukciju.

'Supstanca' pritom, zahvaljujući promišljenim, britkim rješenjima svoje redateljice i scenaristice, neprestance održava kontrast između lijepog i ružnog uz uvijek otvorenu interpretaciju što je jedno, a što drugo. Je li fizički prekrasna mlada žena uistinu simbol ljepote ili ne? I - nije li prihvaćanje sebe onakvim kakav čovjek jest u bilo kojoj životnoj dobi, dokaz vlastite zrelosti i harmonije? Kao i u svom prethodnom radu 'Osveta' o ženi koja izvršava pravdu nad počiniteljima silovanja i pokušaja ubojstva, redateljica u 'Supstanci ustrajava na visokoestetiziranoj slici slikarski komponiranih kadrova, jarkih boja i blještavila, te na izmjenama krupnih i širokih kadrova kao simbolu unutarnjih stanja svojih (anti)junakinja. Kada tu estetiku naoko lijepog u spomenutoj posljednjoj trećini filma zamijeni groteskno ružno, početna premisa o starenju kao predvorju i društvene i fizičke smrti, gubi prvotni smisao. Bez obzira što ljude na niz načina definiraju drugi ljudi i socijalne konvencije, ključna je samodefinicija. Kada ona izgubi sadržaj i smjer, nijedna vanjština ne može ispuniti unutarnju prazninu.

Proizvod zvan Supstanca

S obzirom da je vanjština - zvjezdana karijera, glamurozni način života i besprijekorni izgled - definirala središnji lik filma Elisabeth Sparkle, ona ju je, čim joj je počela izmicati, natjerala na radikalan čin. Jedva preživjevši otkaz na pedeseti rođendan zbog prometne nesreće, Elizabeth u ambulanti hitne pomoći od mladoga naočitog tehničara dobije telefonski broj koji će je odvesti na skrovitu adresu u Los Angelesu na kojoj će preuzeti set za pomlađivanje. Željna povratka u TV šou koji ju je proslavio, započet će pažljivo slijediti upute primjene proizvoda nazvanog Supstanca. Jednokratno će primijeniti dobiveni aktivator nakon čega će iz njezinih leđa izaći dvostruko mlađa žena koja će, dok je Elizabeth u svojevrsnoj induciranoj komi, sljedećih sedam dana iz njezine kralježnične moždine punktirati sadržaj i tako stimulirati vlastiti život. Nakon tjedan dana, vrši se obvezatna zamjena: 'stara' Elizabeth se regenerira, a mlada Sue koja je na audiciji postala njezina nasljednica u TV šouu, vegetira. I tako u ciklusima. Međutim, prpošnoj se Sue svide njezin uspjeh i mladost, te ona počne odugovlačiti s povratkom Elizabeth iz vegetiranja što će najprije početi utjecati na njezin fizički izgled, a zatim i na prvotnu odluku o ovakvom pomlađivanju...

Film ni u jednom trenutku ne otkriva tko stoji iza kobnog preparata niti se zamara nizom medicinskih besmislica i ridikuloznih pretjerivanja. Dapače. Sve je to zabavni kontekst priče koja ne počiva na logici zbivanja, nego na logici doživljavanja. Sebe, mladosti, starosti, društvenih i samonametnutih norma. Ima tu i veoma duhovitih prizora koji osvježavaju viđeno nudeći kratkotrajni predah. Ipak, šokantni prizori u prvom redu tjelesnih preobrazba, kvazimedicinski postupci, eksplicitno nasilje te pomicanje granica monstruoznog koje su u isto vrijeme granice snošljivosti, nisu za gledatelje osjetljivijeg želuca. Stoga ne čudi da je na zagrebačkoj premijeri filma ovog ljeta bilo i gledatelja kojima je zatrebala medicinska pomoć, a takvih je slučajeva bilo i drugdje, primjerice u Nizozemskoj. Kako je film tek u rujnu krenuo u širu kinodistribuciju nakon što je na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu, još jednom od najuglednijih svjetskih festivala, u programu Midnight Madness osvojio Nagradu publike, može se očekivati niz sličnih reakcija diljem svijeta. Kritika je većinom pohvalila film, a svaka će žešća reakcija na 'Supstancu' samo pripomoći njezinoj promidžbi. Kao i karijeri glavne glumice Demi Moore koja u filmu u mnogo čemu interpretira samu sebe, ali ne na puki autoironičan način, već poprilično seriozno i sugestivno. U vrijeme snimanja šezdesetjednogodišnja glumica je s lakoćom utjelovila desetljeće mlađu osobu odvaživši se i na prizore nagosti. Njima je, s jedne strane, relativizirala mladost kao preduvjet privlačnosti, a s druge, potvrdila da i sve mnogobrojnija starija publika u kinima rezonira na poništavanje stereotipije o tome što je zapravo najunosnije u industriji zabave.

Margaret Qualley podsjeća na mladu Demi Moore

Demi Moore svjetsku je slavu postigla kinohitom 'Duh' iz 1990. postavši do sredine desetljeća najplaćenijom holivudskom glumicom koja je u nekoliko godina nanizala više uspjeha na kinoblagajnama ('Malo dobrih ljudi', 'Nemoralna ponuda', 'Razotkrivanje') igrajući na kartu pritajenog ili otvorenog seksipila. Zbog toga je glumica Margaret Qualley, koja je sada u godinama kada je Demi Moore postajala zvijezdom, njezin izvrstan pandan u filmu tumačeći manipulativnu Sue. Bivša balerina te kći također slavne glumice i modela Andie MacDowell, Margaret Qualley u 'Supstanci' djeluje kao da ju je osmislila umjetna inteligencija rabeći sve poznate izvore i primjere 'mladosti, ljepote i uspjeha'. Mlada je glumica ove godine imala još jedan zapažen nastup u Cannesu, kao epizodistica u ništa manje začudnom filmu 'Kinds of Kindness' redatelja Yorgosa Lanthimosa. Uz Dennisa Quaida kao producenta Harveyja, film je glumački koncentriran na sinergične nastupe svojih dviju glavnih glumica koje od bijele kupaonice u kojoj rotiraju mučna oživljavanja do reflektorom obasjanih pozornica i krvavih obračuna, doista utjelovljuju imperativ naslovne supstance o tome da se bude i - ostane 'jedno'. Problem je u tome što su ljudi počesto odveć samoživi da bi drugima prepustili ono najbolje u životu. Čak i onda kada su posrijedi oni sami u različitim životnim trenucima. Zato ni s pedeset, ni s manje ili više, nije gotovo.