Nije lako ni na onom svijetu. Osobito ne useljenicima. Tako je u fantastičnoj komediji strave 'Bubimir Bubimir' u režiji Tima Burtona jedna od najuspjelijih doskočica ona vezana uz dolazak upravo preminulih u zagrobni svijet. Posvemašnja birokratizacija, sporost administracije te ne osobito human odnos prema imigrantima iz ovoga u onaj svijet prikazani su ne samo uz puno mašte, kakva već četrdeset godina karakterizira Burtonove dugometražne filmove, nego i kroz neposrednu referencu na stvarni svijet. Onaj u kojem useljenici od SAD-a do Hrvatske prolaze štošta da bi pronašli i zadržali svoje mjesto pod suncem.

Kada se što glavni, što sporedni junaci nađu u tom činovničkom međuprostoru života i smrti, gledatelj se upita nije li i ovaj svijet na neki način zagroban, ili barem predgroban, kada je riječ o sustavu koji kontinuirano testira pojedince u srazu s mnoštvom nelogičnosti sredine kojoj se uporno pokušavaju prilagoditi. U ovim trenucima novi 'Bubimir', koji se nakon izvornika iz 1988. u kinima pojavio točno trideset i šest godina poslije, otvorivši ovogodišnji Festival filmske umjetnosti u Veneciji, djeluje kao duhovit i sazrio rad. Upravo onoliko koliko se u međuvremenu promijenio svijet koji ne samo metaforički opisuje.

Tim Burton – od Animafesta preko Batmana do kralja crnila

Jedan od najprepoznatljivijih američkih i svjetskih filmaša Tim Burton tako se vratio svome drugom dugometražnom igranom filmu u karijeri koji mu je krajem 1980-ih i otključao vrata iznimno uspješne holivudske karijere, a koja je pak širom otvorena planetarnim kinohitom 'Batman' iz 1989. Kao svestrani student animacije na umjetničkoj akademiji California Institute of the Arts, zatim kao animator u Studiju Walt Disney, Burton je debitirao kratkometražnim ostvarenjem 'Vincent' iz 1982., a koje je, među ostalim, prikazano i na Animafestu 1984. osvojivši u Zagrebu nagradu ocjenjivačkog suda za promicanje umjetnosti i književnosti, a na Festivalu u Ottawi nagradu publike. 'Vincent' je – i stilski i tematski – njegovo konstitutivno djelo i u autorskom smislu odredilo ga je sve do ovogodišnjeg kinohita 'Bubimira Bubimira': makabrično ozračje, gotički ugođaj, sarkastični humor te pojedinac ili pojedinci čija tankoćutnost i različitost od prosjeka izazivaju neizbježne konflikte s redovito nesnošljivom okolinom.

Burton je prvog 'Bubimira' režirao nakon svoga cjelovečernjeg igranog prvijenca 'Pee-weejeva velika pustolovina' iz 1985., potvrđujući i u svojim kasnijim igranim radovima da je prije svega animator te majstor stop-animacije. Kada je nakon niza godina i pokušaja napokon odlučio realizirati nastavak 'Bubimira', novi je film također prožeo animiranim dijelovima koji su možda i njegov ponajbolji dio. Naime nastavak ostaje u sjeni izvornog filma, ne toliko vizualno jer je i dalje riječ o briljantnim redateljskim rješenjima kada su posrijedi likovi, šminka, kostimografija, scenografija te mnoštvo detalja u dočaravanju susreta svijeta živih i svijeta mrtvih, koliko narativno.

Povratak iz mrtvih

Prvi je 'Bubimir' scenarističkog dvojca Michaela McDowella i Warrena Skaarena (obojica su preminula 1999., odnosno 1990.) bio svojevrsni zagrobni fantastični triler. U njemu naslovni duh, zapravo bioegzorcist, pokušava istjerati obitelj koja se useli u kuću para preminuloga nakon prometne nesreće, pri čemu ga vidi jedino Lydia, kći novopridošlih supružnika.

Duh i kći dio su i novog filma. Kao i prije 36 godina, tumače ih Michael Keaton kao Bubimir (engl. Beetlejuice) i Winona Ryder kao Lydia Deetz. Ona je sada zvijezda paranormalnog šoua u kojem razgovara s mrtvima te majka tinejdžerice Astrid koja vjeruje isključivo u znanost, kao i njezin pokojni otac stradao u Južnoj Americi. Lydia, njezina pomajka Delia i Astrid stižu u ukletu kuću iz prvog filma kako bi pokopale Lydijina oca Charlesa, kojega je ubio morski pas, dok Bubimira počne proganjati njegova bivša zla supruga Delores, željna osvete. Kada se svi oni uskoro nađu na istom mjestu, teško će moći izbjeći neriješene probleme iz prošlosti…

Ovako strukturirana u scenariju Alfreda Gougha i Milesa Millara, koji su napisali tekst i za Burtonovu hvaljenu seriju 'Wednesday', priča filma prije djeluje kao materijal zahvalan za također TV seriju nego za cjelovečernji rad s klasičnim dramskim lukom. 'Bubimir Bubimir' ima više efektnih epizoda unutar vlastite narativne linije, poput Astridina zaljubljivanja u naoko savršenog mladića Jeremyja, zatim odnosa Lydije s televizijskim producentom i budućim suprugom Roryjem te Bubimirova neizbježnog susreta s Delores, te su svi ti podzapleti mogli postati nosivim dijelovima višedijelne serije, jer zaplet u samom filmu – ne funkcionira.

Veliki glumci i šarm vade film

Kad god je Burton imao čvrste priče, poput prvog 'Bubimira', 'Edwarda Škarorukog', 'Eda Wooda' i 'Velikih očiju', ili je autorski interpretirao poznate sage, kao u kinohitovima 'Batman', 'Batman se vraća', 'Sanjiva dolina', 'Charlie i tvornica čokolade' i 'Alisa u Zemlji čudesa', njegova je imaginacija ostvarivala sinergiju s filmskim pripovijedanjem. U 'Bubimiru Bubimiru' prvo se primijete redateljeva estetika i nepogrešiv osjećaj za konstrukciju jedinstvenog svijeta u kojem se nalaze njegovi protagonisti i antagonisti, no pravi zaplet i rasplet priče se ne dočekaju.

Šarm je novog 'Bubimira' neosporan, lako ga se gleda i uživa u njemu, baš kao što mu je i jedna od odlika Burtonovo domišljato ironiziranje i života i smrti u inače teško izvedivom spoju nježnosti i brutalnosti, što u njegovom slučaju daje rezultat. Što se tiče glume, Michael Keaton potvrđuje da su neki filmski likovi kao stvoreni za svoje interprete dok je Winona Ryder ovdje ipak u sjeni i svog partnera ispred kamera i mlađe kolegice Jenne Ortege kao Astrid, koju čeka druga sezona serije 'Wednesday'. U filmu glume i nova Burtonova ljubav Monica Bellucci kao Delores, kao i Willem Dafoe te Danny DeVito.

Hoće li se nakon dva puta imena Bubimir u naslovu snimiti i treći nastavak s njih tri, koliko je inače u priči potrebno da se ovaj ekscentrični duh pojavi među živima, ovisi prije svega o Burtonu. On je izjavio da će, s obzirom na čekanje drugog dijela, za treći morati imati više od stotinu godina. Nadamo se u ovom, a ne u zagrobnom životu, unatoč činjenici da mu je izvornik ostao nedostižnim.

Vrana vrani oči vadi

To se kudikamo više može reći za prepravak još jednog kultnog filma s pričom iz zagrobnog života koji se ovog ljeta pojavio u kinima. Riječ je o fantastičnom akcijskom filmu 'Vrana' u režiji Ruperta Sandersa, iza kojega su filmovi 'Snjeguljica i lovac' te 'Duh u oklopu'. Njegov je rad ekranizacija i ujedno reinterpretacija istoimenog stripa iz 1989. autora Jamesa O'Barra.

O'Barrova je priča brzo zaživjela na velikom ekranu u filmu iz 1994. redatelja Alexa Proyasa, a sam je film dobio neželjeni publicitet jer mu je na snimanju smrtno stradao glavni glumac Brandon Lee, sin Brucea Leeja. Trinaest mjeseci nakon Leejeve tragedije, uzrokovane pogreškom u korištenju oružja za snimanje, prva filmska 'Vrana' stigla je u kina te dobivši visoke ocjene i kritike i publike stekla kultni status. Film je uz druge naslovne glumce dobio još tri nastavka te TV seriju.

Tri desetljeća kasnije u kina je došao ambiciozno produciran prepravak u kojem nesretnog Erica, odnosno Vranu tumači Bill Skarsgård iz poznate švedske obitelji međunarodnih glumačkih karijera. I dok je u prvom filmu iz 1994. Eric rock glazbenik koji nakon nasilne smrti djevojke Shelly te samog sebe dobiva prigodu da mu vrana uskrsne nemirnu dušu kako bi na ovom svijetu izravnao račune, u ovogodišnjem je radu on narkoman nelakog djetinjstva koji u rehabilitacijskom centru upozna djevojku uz koju će također doživjeti tragičnu sudbinu te odlazak u zagrobni svijet. No vrana će ga vratiti među žive kako bi pronašao nalogodavce umorstva, spasio djevojku i tako osigurao vječni mir.

Parodija Johna Wicka

Faustovski intonirana priča, u kojoj glavni negativac, mafijaš Vincent Roeg, u zamjenu za neodlazak u pakao nadnaravnim moćima prisiljava nedužne duše na zločine, efektno je postavljena, ali cjelina već nakon prvih pola sata sklizne u neshvatljivo isprazan spoj jednodimenzionalnih karaktera, oscilirajućeg ritma te promašene glumačke podjele.

Skarsgård u ovom trenutku jednostavno nema potencijal za interpretaciju tragičnih, a privlačnih superjunaka, njegov odnos s glumicom i glazbenicom FKA Twigs kao Shelly, koji bi u priči trebao doslovce biti 'veći od života', ne generira baš nijednu emociju, a Danny Huston je kao zlikovac i blijed i nezanimljiv. Osobito je problematična završnica s kanonadom nasilja u operi koja na trenutke izgleda poput parodije filmova o Johnu Wicku. Tako gledatelji jedva dočekaju da se ova filmska Vrana vrati u zagrobni život.

S obzirom na višemilijunski gubitak na svjetskim kinoblagajnama nove 'Vrane', njezin se nastavak ne planira te će pri spomenu ekranizacije izvornog stripa prva i – jedina asocijacija biti film s darovitim Brandonom Leejem, čiji su se život i smrt, nažalost, realistično poklopili s fantastičnom pričom koja ga je proslavila.