"Dvaput su me morali spašavati. Prvi me put spasila baka. A drugi put ono što me naučila. Odakle dolaziš, takav si, ali svaki dan odlučujemo kakvi ćemo postati. Moja obitelj nije savršena, ali zbog nje sam to što jesam, i dala mi je prilike kakve njezini članovi nisu imali. Moja budućnost, kakva god bila, naše je zajedničko nasljeđe…". Završne su to misli u američkoj biografskoj drami Gorštačka elegija koju je u studenom 2020. premijerno predstavio redatelj Ron Howard, jedan od najuspješnijih hollywoodskih filmaša, nagrađen Oscarom za također biografsku dramu Genijalni um, iza kojega su i planetarni kinohitovi Apollo 13, zatim Da Vincijev kod te njegovi nastavci.

Nakon razočaravajućeg rezultata njegova prethodnog filma Solo iz serijala Ratovi zvijezda, Howard je odlučio ekranizirati jednu od najčitanijih knjiga u SAD-u u 2016. i 2017. koja se našla i na vrhu ljestvice dnevnika The New York Times. To je u izvorniku Hillbilly Elegy koja je odmah po objavljivanju u lipnju 2016. priskrbila veliku pozornost i čitatelja i kritičara te je u konačnici i zaživjela kao Howardov film.

Što je to hillbilly?

Napisao ju je u to vrijeme mladi, tridesetdvogodišnji pravnik JD Vance čije se odrastanje u gradu Middletownu u Ohiju uz majku Beverly, liječenu ovisnicu o narkoticima te odlučnu baku koja je cijelo vrijeme brinula o njemu, s lakoćom pretvorilo u bestseler do tada nepoznatog autora koji je kasnije formativne godine proveo u marincima te na studiju prava na prestižnom Sveučilištu Yale. Osim nizom dramatičnih zbivanja u osobnom životu, knjiga je privukla pažnju i kao svojevrsni manifest o dijelu američkog društva koje se pežorativno vezuje uz pojam hillbilly.

Pojam se osobito učvrstio nakon Velike depresije u 1930.-ima, a odnosi se na siromašno, gorštačko stanovništvo uglavnom iz područja Apalačkog gorja koje je naraštajima živjelo u deprivilegiranosti te se jako teško izvlačilo iz socijalne i ekonomske bijede. Vanceova knjiga pak preko vlastitih obiteljskih iskustava slavi poštenje i životnu filozofiju američkih gorštaka, dok je njegov primjer borbe protiv svih prepreka, od gotovo nepovratne destrukcije u tinejdžerskim godinama do diplome na Yaleu i uspješne pravničke karijere, primjer kako i pojedinci s otegotnim životnim okolnostima mogu ostvariti američki san. A možda se naći i na čelu cijele države. JD Vance je na tom putu.

Proročanstvo Ala Gorea

U jednom prizoru filma Gorštačka elegija trinaestogodišnji JD godine 1997. može čuti u televizijskim vijestima tadašnjeg potpredsjednika Ala Gorea. Iz današnje perspektive kada je JD Vance odlukom ponovnog kandidata američkih republikanaca Donalda Trumpa te stranačke konvencije u Milwaukeeju službeni kandidat za dužnost potpredsjednika SAD-a, ovaj prizor djeluje proročanski. Tim više jer je malo tko u studenom 2020. kada je film premijerno prikazan, a Trump početkom mjeseca izgubio predsjedničke izbore, mogao pretpostaviti da će se upravo poraženi šef Bijele kuće svom silinom vratiti u novu izbornu kampanju, a za svoga potpredsjedničkog kandidata izabrati nekoga tko ga je tijekom prve kampanje 2016. okvalificirao 'idiotom' i 'američkim Hitlerom'.

Tada žestoki kritičar Donalda Trumpa kao kandidata na republikanskim predizborima, JD Vance se po Trumpovu ulasku u Bijelu kuću radikalno transformirao u njegova srčana zagovaratelja te mu je Donald Trump i pomogo kada se prije dvije godine natjecao na izborima u Ohiju za mjesto u Senatu SAD-a pobijedivši demokratskog kandidata Tima Ryana. Glede odabira Vancea, Trumpa su savjetovali njegovi sinovi Donald Trump Jr. i Eric Trump, a s obzirom da je rođen 2. kolovoza 1984., te je upravo navršio četrdeset godina, JD Vance je prvi predstavnik milenijelaca koji se ispred jedne od dvije najjače američke stranke natječe za potpredsjedničko mjesto. Ukratko, veoma filmski.

Od gorštaka do zvijezda

Pri ponovnom gledanju filmske Gorštačke elegije koja je 2020. poprilično ambiciozno ušla u sezonu premijera naslova koji ciljaju na godišnje strukovne nagrade, ponajprije na Oscara, rad Rona Howarda u cijelosti se fokusira na djetinjstvo i mladost JD Vancea paralelno vodeći radnje u spomenutoj 1997. kada središnji lik prolazi kroz najburnije razdoblje svoga dječaštva i u – 2011. kada on kao perspektivni student prava na Yaleu mora pronaći ljetni angažman u nekoj od odvjetničkih tvrtki ne bi li osigurao daljnju školarinu.

Obje narativne linije naglašavaju Vanceov nezavidan financijski položaj te hrvanje s majčinom ovisnošću koja je od bistre maturantice postala besperspektivnom predstavnicom hillbillyja, zaglavljenom u propalim vezama, neuspješnim poslovima i u nemogućnosti da vlastitoj djeci bude kakav-takav roditelj, tim više jer je mali JD odrastao bez oca. Rođen kao James Donald Bowman pri čemu je srednje ime dobio upravo prema ocu Donaldu Rayu Bowmanu, dječak je kasnije ponio ime James David, a nakon što je godinama nosio prezime Hamel po jednom od majčinih muževa, na kraju je prihvatio majčino prezime Vance zbog njezinih roditelja, poglavito zbog bake Bonnie. Tako je nesuđeni James Donald Bowman postao JD Vance, ali mu je ime Donald očito bilo neizbježno jer ga je Donald Trump možda promovirao ne samo u potpredsjednika SAD-a, nego i u budućeg kandidata za šefa države. Knjiga i film to neizravno navješćuju ne toliko u smislu samog Vancea, koliko u smislu njegova socijalnog statusa kao ključnog miljea u kojem se naučio preživjeti, boriti i – izboriti za ono u što čvrsto vjeruje.

Otklizavanje u parodiju

Iako Vanceov literarni izvornik uistinu nudi zahvalnu podlogu za slojevit spoj obiteljske i socijalne drame o životnim gubitnicima koji vlastitom voljom i trudom uspiju u životu, redatelj Ron Howard i njegova scenaristica Vanessa Taylor, nominirana za Oscara za scenarij filma Oblik vode u režiji Guillerma del Tora, teško balansiraju među različitim segmentima filma – osobna priča, interakcija među likovima, socijalni i ekonomski kontekst, politička pozadina – te im se dogodi da vrlo ozbiljni dijelovi gotovo skliznu u parodiranje, a emotivno zasićene situacije nemaju na odgovarajući način ni kulminaciju ni razrješenje. Napokon, kritička oštrica koju nudi sam Vance sustavno je ublažena elementima humorne melodrame.

JD Vance je kao izvršni producent djelomice nazočio snimanju, a najviše ga se dojmila Glenn Close u ulozi njegove jezičave i energične bake. Ona ga je u ključnom trenutku otrgnula od majke koja mu nije mogla osigurati miran dom te od sve lošijeg društva vršnjaka. Pritom je presudni trenutak u filmu onaj kada JD kao dječak svjedoči da mu baka doslovce moli dostavljača za još malo hrane, nakon čega on odluči postati netko u životu.

Simpatičniji u filmu nego u politici

Hoće li to – netko – u utorak, 5. studenoga biti i potpredsjednik SAD-a? Zasad je prerano za bilo kakve jasnije prognoze ovogodišnjih američkih predsjedničkih izbora. S druge strane, JD Vance puno je simpatičniji u Howardovu filmu, nego li kao Trumpov potpredsjednički kandidat sudeći barem prema prvim ispitivanjima javnog mnijenja u SAD-u koja Vancea zbog njegovih rigidnih konzervativnih stavova te ranijeg podcjenjivanja Kamale Harris kao 'žene bez djece, a s mačkama', nisu ocijenila najboljim izborom. U filmu ga tumače dva glumca, izvrsni Owen Asztalos u dječačkoj dobi, i Gabriel Basso kao student prava koji će se kasnije proslaviti serijom Noćni agent. Unatoč ambicijama film nije naišao na povoljne kritike, dok se najviše analizirala uloga Glenn Close kojoj su jedni zamjerali interpretaciju na rubu karikaturalnosti, a drugi isticali da je uvjerljivo utjelovila svoj lik.

Stoga ne čudi da je postala trećom glumicom u povijesti koja je za istu ulogu nominirana i za Oscara (njezina ukupno osma nominacija nakon što ju je prethodno Američka filmska akademija nominirala za ulogu u filmu Supruga), i za antinagradu Zlatnu malinu (prije nje to su bili James Coco za film Samo kad se smijem te Amy Irving za Yentl). Vanceovu majku u filmu tumači Amy Adams (Američki varalice) kojoj scenarij također nije išao na ruku u smislu profiliranja lika jer su joj postupci, barem što se tiče motivacije, počesto ostali visjeti u zraku. Međutim, nešto nije, ili kako je to argumentirao The New York Times, Gorštačka elegija kao knjiga i kasniji film tumači zašto je Donald Trump 2016. trijumfirao na izborima. Iza njega je stala upravo ona Amerika koju slikovito opisuje JD Vance i koji je slavi.

To je Amerika koja je naraštajima ogorčena i gurnuta na rubove društva dok napokon ne odluči uzeti stvari u svoje ruke. Za takvo joj što nužno treba vodstvo, makar onih koji su cijelo vrijeme bili privilegirani te iz vlastitih razloga glume da su protiv elita. Donald Trump tu je ulogu 2016. odigrao najbolje što je mogao. I pobijedio. Hoće li mu to ponovno uspjeti ove godine uz junaka Gorštačke elegije? Zasad JD Vance puno bolje djeluje kao filmski lik, nego li kao politički, ali i u politici, kao i na filmu, uvijek postoji prostor za obrat. Makar u završnici.