Nipošto tu nije riječ o marginalnim njegovim ostvarenjima, nego o nezanemarivo iskazanoj potrebi da se njegov rasuti stvaralački teret, objavljen po raznim časopisima i u različitim prigodama, ukoriči u jednu cjelinu uz dva važna, dosad neobjavljena teksta, za ovu knjigu posebno, a to su rasprave o Miroslavu Krleži i Marku Maruliću, velikom sinu i ocu hrvatske književnosti, te o Sbirci hrvatskih sinonima Ljudevita Gaja.

Naime kako auktor (tako on piše autor) u proslovu upozorava, osjetio je neodoljivu potrebu da stručnu javnost, pa vjerojatno i onu širu, upozori na činjenicu da nakon njegove knjige 'Raspre i rasprave', u kojoj je ispravio teze o svojatanju hrvatske dopreporodne baštine od strane srpskih filologa, odgovora nije bilo niti ga je moglo biti, kaže on, 'jer sam ja navodio njihove pogrješne faktografske podatke bez politiziranja i polemiziranja, baveći se u izlaganju isključivo povijesnim činjenicama, koje je utaman ponavljati.

Kako se hajka iz Srbije nastavila, čak i intenzivirala preko neukih državnih dužnosnika, to je također imalo stanovita odjeka u tekstovima moje knjige'. Budući da je ova knjiga i komunikativnija, stilski lakše pisana od uobičajena Tomasovićeva znanstveno-stručnoga diskursa, pretpostaviti je da će ovaj puta biti itekako odjeka barem one nešto šire javnosti od uskostručne.

Posebice se to odnosi na članak iz prvoga odjeljka knjige, naslovljen vrlo signifikantno 'Brankovo kolo, Cronijin protokol, Marmontov pokolj', u kojem se akademik Tomasović, iznoseći svoja poimanja o književnosti i jeziku u Hrvata u odnosu na rečena presizanja, postavlja potpunoma akademski, raspravlja nimalo zapjenjeno pa kaže da je kao komparatist, poučen Baldespergerovom i Hergešićevom znanstvenom metodom, pristaša Goetheove uzvišene misli o 'svjetskoj literaturi kao sveopćem dobru čovječanstva', ali je i instruiran da osim 'svjetske' i kao njeno ishodište postoje, djeluju i razvijaju se nacionalne književnosti raznih naroda i jezika. Po čemu bi, pita se on, hrvatska književnost sve do XX. stoljeća, što promiču prekojadranski i prekodrinski filolozi, pripadala nekoj drugoj naciji, osim matičnoj?

Pod etiketnim naslovom 'Miroslav Krleža o Marku Maruliću (i o drugim hrvatskim 'starijim' piscima' autor raščlanjuje Krležine podatke i sudove o Maruliću, ocu hrvatske književnosti, kako se to uvijek kaže kada ga se spominje prvi put u nekom kontekstu, te o nekim drugim hrvatskim književnicima iz razdoblja od humanizma do baroka. I uza sav respekt koji uvodno iskazuje prema velikom piscu Krleži smatrajući da je on po naravi, pozivu i iskonskoj ambiciji homme de lettres, to će reći rođeni beletrist, Tomasović kao zacijelo najtemeljitiji poznavatelj djela Marka Marulića potpunoma odriče Krleži nepogrešivost u njegovu poznatu sveznadarstvu, a poglavito kada je riječ o Marulu.

Iznosi više negativnih primjera i evidentnih materijalnih pogreška te negativnih poteza velikoga pisca i dugo iznimno utjecajne javne osobe prema velikanu pera Maruliću do te mjere da čak cenzurira, izbacuje članak sveučilišnoga profesora dr. Vladimira Filipovića iz Akademijina 'Zbornika Marka Marulića 1450-1950' koji su uredili profesori Josip Badalić i Nikola Majnarić, s izvrsnim prilozima, temeljcima suvremene marulologije. Dao je Krleža, tada dopredsjednik JAZU, istrgnuti članak iz već tiskanoga zbornika i to zbog nekritičkoga pisanja o Marulićevoj filozofiji jer je napisano bilo s pozicija idealističkih, a ne s pozicija znanstvenoga materijalizma kako je nalagala tekuća ideologija. No kako to već biva, poneki primjerak je ostao nedirnut i ma koliko se dugo sve tajilo, cijeli je slučaj otkriven i dokazi dostupni zainteresiranoj javnosti. Sve u svemu Tomasović zaključuje da ne osporava Krležu kao stručnjaka za stariju hrvatsku književnost, jer to on i nije, nego osporava njegovo negdašnje neosporivo sveznadarstvo koje se dokazano pretvara u 'faktografsku kakofoniju s ideološkom nesnošljivošću kao čimbenikom estetskih prosudba'. Poneki današnji čitatelj, kao što je pisac ovih redaka, može jedino zažaliti zbog nezanemariva asinkroniteta predstavljenih prijepora jer bi sasvim sigurno bile više nego zanimljive Krležine reakcije na sve to.

Drugi rad, do sada neobjavljen, u istom prvome odjeljku ove 33. Tomasovićeve knjige, za koju on u proslovu zapisuje da mu je istodobno i posljednja u nizanki stručno-znanstvenih djela, naslovljen je 'Gajev rječnik hrvatskih jezičnih sinonima' a bavi se do sada nepoznatim separatom prvog godišta Gajeva prevažnoga časopisa Danica. Riječ je tu o prvom rječniku sinonima u Hrvata koji uvelike otkriva i dokazuje nedovoljno uočenu jezičnu toleranciju Ljudevita Gaja. Ta se tolerancija očituje ponajviše ulascima leksika iz sjevernih u južne hrvatske govore i obratno. Iz kajkavskih krajeva riječi su ulazile i u Marulove tekstove pa tako se u Svarh muke Isukarstove, 115-16, nalaze stihovi 'Vidit ćeš gdi daju po njih poličnice / kad me upeljaju v hižu poglavice...' Tekst taj bio je test za studente koji nisu prepoznali Marulića u tim stihovima, nego kajkavskoga pjesnika Jurja Habdelića. Druga je zanimljiva jezična anegdota kada je neka lektorica u tekstu knjige Mirka Tomasovića u riječima 'mimohoditi' i 'uhititi' prepoznala 'ustaški novogovor'; bilo je to sedamdesetih godina, kada se na sve strane borilo protiv nacionalizma, a autor joj je rekao da nije riječ ni o kakvu novogovoru iz 1941, nego o starogovoru Marka Marulića iz 1500. i 1501.