Naslov nove knjige Irene Vrkljan 'Svila nestala, škare ostale' upućuje na početak njezina pripovjednog opusa, roman 'Svila, škare', od čijega je prvog izdanja prošlo dvadeset godina. Međutim, taj povratak početku ne nije zatvaranje kruga, u kojem bi se točka početka i završetka stopile u jednu, nego novo originalno djelo samoironične pripovjedačice.

'Svila nestala, škare ostale' nastaje u vremenu prisilne selidbe Irene Vrkljan iz književno osvjedočenog i čitateljima poznatog stana u berlinskoj Mommsenovoj ulici na novu adresu koju nam – iz posve literarnih razloga – ostavlja tajnom. Ta fizička selidba, koja se, kako se kaže, događa pod stare dane, predstavlja faktičku okolnost pisanja koje sumira životni tijek. No, kao što to kod Irene Vrkljan u pripovijedanju često biva, ta je sumacija osobita i osobna, nikakva formalna računica i evaluacija jasnog slijeda, nego niz istrgnutih trenutaka sjećanja, što tamnijih, što svjetlijih.

Za one koji poznaju pripovjedne motive Irene Vrkljan bit će jasno kako nije riječ o nasumičnom izboru slika sjećanja, nego o lirski istaknutim ključnim momentima koji su se oblikovali u njezinoj prozi od romana 'Svila, škare', preko 'Marine ili o biografiji', pa sve do testimonijalno obilježenih 'Naših ljubavi, naših bolesti'. Pa ako su one stvarne škare kojima se režu papiri i izrezuju lica s fotografija (ili čak uništavaju cijele) ponekad tupe, autoričine pripovjedne škare jasne su i oštre, ne oklijevaju u svome poslu odjeljivanja bitnog od nebitnog.

Budući da je pripovijedanje Irene Vrkljan izraslo iz ranije poezije, ne čudi da u ovome dodirivanju početka i kraja, u ovom ispisivanju i opisivanju kruga koji je započeo romanom 'Svila, škare' podatni i meki materijal svile zatraži i osvoji nadahnuti pjesnički izraz.

Irena Vrkljan, pjesnikinja, prozaistica, radiodramatičarka, esejistica, prevoditeljica , djeluje na hrvatskoj književnoj sceni već više od pedeset godina. Svoj uspješan književni i umjetnički put započela je u okviru generacije krugovaša, kojima pripada i dobno i poetički. Pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća, od zbirke 'Krik je samo tišina' do zbirke 'Doba prijateljstva', piše poeziju blisku nadrealističkim postulatima da bi se od zbirke 'Soba, taj strašni vrt' okrenula analitici egzistencije, autorefleksiji i subjektivnoj gnoseologiji. Potom slijedi duga faza umjetničke inkubacije, obilježena unutarnjim i vanjskim egzilom – prelaskom u Berlin, u drugi jezik i kulturu. Poetički zaokret naznačuje zbirka 'U koži moje sestre' s rasutim identitetom, ressentimentom i inventurom vlastite intime kao novim i trajnim tematskim opsesijama. Te će opsesije puni umjetnički oblik i estetski kapital dobiti u autobiografskom romanu 'Svila, škare' u kome se pričom o vlastitu životu i fragmentima tuđih biografija otkriva specifičan senzibilitet, topika i retorika ženskog pisma.

Potraga za vlastitim identitetom, prepoznavanje sebe u tuđim biografijama, naporan proces samospoznavanja i samopotvrđivanja kroz umjetničku kreaciju, kroz pisanje shvaćeno kao terapeutsko sredstvo u oslobađanju od tereta prošlosti i u osobnoj katarzi, obilježit će romane 'Marina ili o biografiji', 'Berlinski rukopis' i 'Dora, ove jeseni'. S romanom 'Svila, škare' ta djela karakteristične fragmentarne strukture čine autobiografsku tetralogiju u kojoj se dijelovi međusobno dopunjuju, objašnjavaju i bogate stalno novim podacima. Putovanje prostorima prošlosti i intime, prizori osobne i obiteljske drame koje pozorno i bez autocenzure bilježi olovkom pamćenja, obilježit će i esejističku prozu 'Naše ljubavi, naše bolesti'. Umjetničku i intelektualnu znatiželju zadovoljila je povremenim izletima u žanr kriminalističkog romana, kao što su 'Posljednje putovanje u Beč' i 'Smrt dolazi sa suncem'. No introspektivna djela o diseminaciji ženskog subjekta, o osjećaju neukorijenjenosti, o prošlosti koja opterećuje sadašnjost, o žudnji i slobodi pisanja, koje u njezinu slučaju postaje conditio sine qua non egzistencije, ostat će temeljno obilježje spisateljske poetike Irene Vrkljan. O tome svjedoče i nedavno objavljeni romani 'Zelene čarape' i 'Sestra, kao iza stakla'.

Velikim i estetski respektabilnim opusom, od mladenačke nadrealističke poezije do autobiografske proze prepoznatljiva narativnog rukopisa, Irena Vrkljan ugradila je svoj trajan doprinos u hrvatsku književnost i kulturu. 2005. godine njen rad okrunjen je i nagradom 'Vladimir Nazor' za životno djelo.