Autor Dane Mirić bio je milicionar u Lepoglavi s posebnim zadatkom - čuvao je nadbiskupa bl. Alojzija Stepinca za njegova robijanja od svibnja 1950. do prosinca 1951. godine. U knjizi o kojoj je ovdje riječ, on, kao jedan od malobrojnih suvremenika iz Stepinčeve zatvorske svakidašnjice, striktno iz svoga očišća opisuje uvjete nadbiskupova izdržavanja kazne. Valja odmah reći da nije posrijedi hinjeno dnevničko zapisivanje, kakvo se često sreće u memoarista, već je riječ o dokumentarističkome prosedeu koji uključuje iskazane mnoge provjere predmetnih sjećanja.

Motiv nekadašnjem milicionaru Miriću da se lati pera i iz prve ruke provjereno demistificira uglavnom općeprihvaćene mitove o tomu da je nadbiskup Stepinac bio posebno maltretiran u lepoglavskome zatvoru ponajviše je utemeljen u autorovu osjećaju da su on osobno i njegove kolege lažno i teško optuženi da je nadbiskup u Lepoglavi bio trovan ili sistematski zračen. Autor sve argumente kojima obara mistifikacije koje su se rojile oko Stepinčevih lepoglavskih zatvorskih dana, osim zavidnom memorijom, osnažuje i upravo akribičnim istraživanjem obimne dokumentacije da bi dodatnim vjerodostojnim argumentima opovrgnuo sve optužbe. U tim istraživanjima nalazi i podastire podatke koji, sami po sebi, pukom činjeničnošću nepobitno razlučuju mit od istine.

Svi oni koji su se naslušali viceva o nepismenosti jugoslavenskih milicionara bit će zacijelo iznenađeni nivoom pisanja Dane Mirića, ali prije nego posumnjaju u postojanje nekog ghost writera treba znati da se autor cijeloga radnoga vijeka, kako piše u bilješci o piscu, dodatno obrazovao te diplomirao na Višoj upravnoj prije umirovljenja 1979. godine. Posljednjih godina, kako se kaže u predgovoru knjizi, skupljao je sve što je pisano o zatvorskim godinama nekadašnjega nadbiskupa, onda kardinala, pa blaženika, a sada u postupku prema proglašenju svetim. Kad je odlučio da iz svega toga pisanja, ili barem iz onoga što se odnosi na zajedničke lepoglavske dane nadbiskupa i milicionara, označi istinoljubivo i hrabro ono što je tendenciozna i maligna mašta stvorila, začeta je njegova knjiga koja je primjer prave rasne publicistike, a koja nije samo zanimljivo štivo, nego je i primjer kako se treba samo dokazivima činjenicama izboriti protiv svakoga falsifikata. Inače, sličnim krivotvorinama u nas se, uglavnom usmeno, služe mnogi javnici u borbi za bolju prošlost da bi si kreditirali budućnost.

Tako, da bi opovrgnuo pojedine nakupine mašte tezom, Mirić objavljuje čak i nacrte interijera gdje je boravio Stepinac te kaznioničku topografiju i fotografiju eksterijera gdje je nadbiskup svakodnevno izlazio u zatvorsku šetnju. Iz svega toga je vidljivo da se iz zakona elementarne fizike mnogo toga nije moglo događati onako kako pišu razni zvani i samozvani, a prigodni hagiografi. O nadbiskupu ima i izjava svjedoka koji su uistinu služili kazne u Lepoglavi, ali ne u isto vrijeme kada i on, pa ga tako nisu mogli ni vidjeti, a nekmoli čuti što je on rekao nekom prilikom. Otkrivanje takvih publicističkih krivotvorina najveća je vrijednost ove knjige jer svakome istinoljubivu pojedincu mora biti stalo da nadbiskup, kardinal, mučenik i blaženik Alojzije Stepinac bude proglašen svecem i bez nepotrebnih izmišljotina o njegovu svetačkome životu, nepravednoj osudi i dugu tamnovanju, njegovu besprijekornu liku i pobožnu djelu. Naime, on zasigurno zaslužuje da mu, uz proglašenje svetim, pored njegova imena ne ostane u kolektivnoj memoriji ama baš nikakvih izmišljotina.

Knjiga Dane Mirića 'Stepinac u Lepoglavi' izašla je u procesu posvećenja bl. Alojzija Stepinca i dolaska pape Benedikta XVI u Hrvatsku te zacijelo zaslužuje primjerenu pozornost javnosti. Ali i bez obzira što je napisana tako da Stepinac u njoj ostaje čist za posvećenje, bez štetnih mitoloških natruha, bit će vjerojatno onih koji će smatrati da je ta knjiga protiv Stepinca hrvatskoga sveca, ali takve tvrdnje najvjerojatnije neće se mnogo razlikovati od onih pobijenih u Mirićevoj knjizi.

Ova knjiga inače zaslužuje i posebno isticanje uređivačkoga rada na njoj. Uredništvo u sastavu Ivica Đikić, Slavko Goldstein, Davor Krile i Boris Pavelić, osim što su dodatno provjeravali svu autorovu argumentaciju, primjerno su opremili to izdanje počevši od dizajna naslovne stranice Denisa Stankova do odlične arhivske dokumentarne fotografije Antuna Gersyja, na kojoj je prikazan nadbiskup Stepinac kako izlazi iz lepoglavskoga zatvora na uvjetni dopust u rodni Krašić 5. prosinca 1951. u pratnji milicionara Julija Bujanića. Nakon pregledna sadržaja i animirajućeg predgovora te proklamatskoga uvoda autora ide osnovni tekst u magazinskoj opremi, što mu dodatno pridonosi čitljivosti. Dva grafička priloga, prikaz rasporeda prostorija na odjelu i fotografija i topografija lepoglavske kaznionice s objašnjenjima i skicama dvorišta za šetnju zatvorenika, u funkciji su argumentiranja autorovih iskaza i pobijanja nataloženih neistina o tretmanu nadbiskupa u zatvoru. Posebnu dokumentarnu vrijednost knjizi daju dodaci kao što su ŽivotopisAlojzija Stepinca Tihomira Ponoša te razgovori i intervjui sa Stepincem u zatvoru, posebice tada čuvenih novinara Cyrusa Lea Sulzbergera Alexadera Singeltona. Od znanstvene aparature dodana je i iscrpna bibliografija. Šteta je samo što nema i indeksa imena. Sve u svemu, takva i treba biti prava publicistička knjiga, a ne, kako se često događa, zbog tobožnje brzine, da knjige od opreme jedva imaju i kompletan impresum.

Knjiga će vjerojatno naići na brojne polemičke reakcije pa ne bi bilo čudo da se pojavi drugo izdanje koje će i sve to sadržati.