Prema zadanom programu, praizvedbom baleta 'Air' u koautorstvu Krešimira Seletkovića (glazba) i Martina Müllera (koreografija i režija) u zagrebačkom HNK-u trebao je biti okončan 26. muzički biennale. Trebala je to biti zadnja domaća produkcija, nakon djela predstavljenih u Osijeku, Varaždinu, Rijeci i Splitu.

No završnica jubilarne 50. godišnjice festivala, koji je u svom rođendanskom izdanju stavio naglasak upravo na praizvedbe domaće produkcije, ometena je neizvođenjem komične opere 'Maršal' Silvija Foretića, za koju su dušobrižnički splitski gradski oci procijenili da suviše odudara od žalobne atmosfere nakon presude u Haagu. Dakle, u ime tehničke preciznosti, valja konstatirati da je, uz jednu premijeru manjka, završen 26. muzički biennale.

Pred ispunjenim HNK-om publici se predstavila nova glazbeno-scenska predstava 'Air' (Zrak). Djelo je u knjižici najavljeno kao 'ezoteričan' balet, podijeljen na 13 slika s općim nazivima kao što su Zajedništvo, Potraga, Bijes, Strast, Otmica, Sloboda, Nevinost, Ljubav, Let ... Ukratko, radi se o relativno apstraktnoj plesnoj kreaciji koja se u sat vremena trajanja uglavnom svodi na nekoliko brzogorećih efekata popraćenih pitkom, prečesto i jako plošnom koreografijom. Kada ga ne slijede elaborirane igre svjetla Jordana Tuinmana, koji je u scenskoj artikulaciji predstave ostavio najbolji dojam, balet se otkriva kao pretanak plesni predložak, unatoč solidnoj i predanoj izvedbi članova Baleta HNK. U biografiji švicarskog koreografa Martina Müllera navode se koreografije za Balet Opere u Lyonu, Deutsche Oper i Komische Oper u Berlinu, Balet u Stuttgartu, no u vidu nove zagrebačke kreacije, u toj se biografiji mnogo indikativnijim čine stavke za mjuzikle i kanadsku atrakciju Cirque du Soleil. Više nego dostatno naslanjanje na oprobane klasične elemente u kombinaciji s nekolicinom akrobatskih, koji bi zapravo mnogo bolje funkcionirali u okviru kakvog lepršavog mjuzikla nego u okviru festivala koji želi biti progresivnim, bio bi sažet opis koreografova dosega. U sličnom stilskom modusu smještaju se i šljokičasti kostimi (Eduard Hermans) kojima ne manjka sjajnih trakica, kao i motiv vrane koji se deklinira u pokrivalima za glavu i u obliku goleme kandže koja se spušta usred predstave. Konzekventno, sva potencijalna sugestivnost plesnog naslova, ono što autor naziva 'suptilni svijet međuprostora između neba i zemlje' ili 'sredina svjetlosti, uzleta, mirisa, boja i međuplanetarnih vibracija', našla se natkriljena brojnim doslovnostima i predvidljivim koracima.

Glazba Krešimira Seletkovića, koju je izveo ansambl Cantus uz dirigiranje Berislava Šipuša, rađena je upravo prema scensko-koreografskim zamislima autora, kombinirajući elektroničke i orkestralne dionice. Mjestimice izrazito ritmičan s obilatom uporabom udaraljki, mjestimice eteričnog ugođaja uz izloženu klavirsku dionicu, glazbeni predložak pružio je suvremeno intoniranu zvučnu kulisu s kojom se, u nekom promišljenijom scenariju, mogla spariti bitno odvažnija plesna vizija. Ovako, unatoč možda dobro usmjerenim namjerama nekih od aktera, festival je okončan jednim populističkim ustupkom.