Svojom prvom zbirkom 'Moramo razgovarati' Tanja Mravak stekla je ugledan status među domaćim kratkopričašima/icama, a njezina usmena pripovijedanja priča na splitskom 'Pričiginu' doživljavaju se redovno kao neki od festivalskih vrhunaca. Osim hvale kolega i publike, njezine su ukoričene priče osvojile nekoliko nagrada: nekoć važnu, a danas ukinutu nagradu Jutarnjeg lista za proznu knjigu godine, Prozak za mlade autore, nagradu DHK za prvijenac, posebno priznanje Slobodne Dalmacije i dr. Ukratko, i u pisanom i usmenom obliku, i kao spisateljica i književna performerica, i od kritike i festivalske publike, Mravak se percipira kao jedna od najzanimljivijih pripovjedačica na ovdašnjoj književnoj sceni.

Biti u pravoj priči      

Bitan razlog zašto je tome tako i zašto se književna vrijednost prepoznala već u prvoj knjizi, po mome mišljenju, leži dobrim dijelom u tome što Tanja Mravak ne luta puno književnim nebom, već fokusirano piše o onome što ju zanima, u formi i na način koji njoj sasvim odgovara. Omjer željenoga i postignutoga, literarne ambicije i realizacije u njezinim je pričama vrlo dobro usklađen, a to upućuje i na autoričinu zrelost da prepozna što može ostvariti u književnosti i na samosvijest da pripovijeda priče na svoj osobit način. U njezinu pisanju nema propalih eksperimenata i pucanja u prazno; grandomanije, napuhanog autorskog ega i čitateljskih iznevjerenih očekivanja. Mravak je odlično prepoznala da je kratka priča pravi žanr za raspon i punoću njezina glasa i da u toj formi – a nju intelektualni snobovi često smatraju niže vrijednom ili pak predigrom za roman – može iskazati ono što ju u literaturi najviše zanima. To ne znači da je Mravak spisateljica jednog žanra i ograničenog stila, dapače njezin pokazani senzibilitet ima potencijal i za dramu, scenarij, narativnu poeziju, možda i roman izgrađen ulančavanjem niza priča.

Njezina nedavno objavljena, druga po redu zbirka priča 'Naša žena' pokazuje jednaku usklađenost htijenja i realizacije, znači tema, značenja, diskursa i obrade, te jednaku neopterećenost književnim trendovima i tuđim poetikama. Štoviše, 'Naša žena' je čak značenjski homogenija, tekstualno pročišćenija i kvalitetom priča ujednačenija negoli njezin prvijenac. U njoj je Mravak zagrebla dublje u psihologiju likova, predrasude, komunikacijske kodove i kompleksnost međuljudskih odnosa te učinila vidljivima one fine, često skrivene niti od kojih je satkan 'naš' obični, svakodnevni heroizam.

I 'naša' i 'ničija'

Sam naslov 'Naša žena' (izdavač Hena com) dobro je pogođen: nepretenciozan i zvučan, a opet ironičan prema kolektivnim predodžbama o ideal-tipovima, narodnom duhu i ženskim mentalitetima. Ironija se raspoznaje i u izvrsnoj istoimenoj priči, kao i njoj susjednima 'Naš čovik' i 'Ničija žena', a taj triptih o 'našim ljudima na našem terenu' vrlo dobro prikazuje i demontira ovdašnja uvriježena očekivanja i (auto)stereotipove o tome kakve/i 'mi' navodno jesmo. Biti 'naš čovik' ili 'naša žena' znači odgovarati društvenim konvencijama, pri čemu 'naš čovik' uvijek podrazumijeva pozitivne, dok 'naša žena' moguće i negativne konotacije. Za razliku od toga, biti 'ničija žena' upućuje na sramotnu manjkavost i moguću izopćenost. Koliko god bila obrazovana, sposobna, suosjećajna i sl. 'ničija žena' ne može pokrpati ono što patrijarhalna sredina (moguće i ona sama) vidi kao nedostatak – život bez muškarca. Mravak duhovito a opet realistično, bez teških motiva, velikih odluka i znakovitih riječi uspijeva pokazati snagu 'ničijih žena' i glupost uvjerenja da se treba nekome 'pripadati' da bi tvoj identitet bio kompletan.

Za razliku od prve, u fokusu ove zbirke su, dakle, žene, ženske perspektive i ženski svjetovi, no, naravno, muškarci iz toga nisu isključeni. Dapače, autorica se ne bavi ženama po sebi, niti piše prateći emotivne ritmove, unutarnja proživljavanja i struju svijesti svojih junakinja. Nju prvenstveno zanimaju odnosi, relacije i interakcija jednih s drugima, a oni su dijelom i uvjetovani društvenim očekivanjima i poželjnim reprezentacijama ženskoga i muškoga. Ti odnosi nisu mehanički spoj dvaju ili više osobnosti, nego se stvaraju u stalnoj korelaciji: slaganju i neslaganju, prožimanju i odbijanju različitih osobnosti. Zato je i u ovim pričama toliko važan dijalog: izrečeno i način na koji je to učinjeno (osobni glas). No, jednako je važno i neizrečeno, ono što ostaje između riječi i što se nakuplja u procjepima artikuliranih značenja. Važne su aluzije, ambivalentni odnosi, ono neuhvatljivo oko čega se često i plete dobra književnost.

Pokazati, a ne suditi

Žene iz ovih priča su generacijski, obrazovanjem, svjetonazorima, bračnim stanjem i sl. vrlo različite, jednako kao što su različita njihova očekivanja od sebe i njihova poimanja 'ženske uloge' u društvu. Milje je uvijek patrijarhalan, uglavnom dalmatinska provincija ili Zagora, pri čemu Mravak ne ponavlja istrošenu matricu o Dinarcima te pozitivne i negativne stereotipove, npr. one o njihovoj snalažljivosti i neiskvarenosti ili pak primitivizmu i nasilnosti. Također, na patrijarhalno društvo ovdje se ne ukazuje pomoću snažnih signala ili ekstremnih događaja, pa se ne tematizira npr. fizičko nasilje nad ženama, iskazi grubog mačizma i ženske počinjenosti. Umjesto toga, konzervativizam, muško-ženska stereotipizacija, društvena uvjetovanost i rodna određenja prikazuju se u nizu detalja svakodnevice, usputnim događajima, specifičnoj retorici, znakovima tzv. običnog života.  

Osim toga, žene iz ovih priča nisu heroine koje se neustrašivo bore protiv patrijarhata i svoj život mijenjaju iz temelja; dapače, one tog patrijarhata nekad nisu ni svjesne, nekad na njega pristaju, a nekad su izgradile svoje 'male strategije otpora' (riječima Michela de Certeaua) koje im pomažu preživjeti. Riječ je zapravo o prikazivanju realiteta ženske svakodnevice, o feminizmu bez feminističke teorijske prtljage, o književnosti koja nije niti sudište, niti učilište, niti pozornica za deklamaciju čvrstih stavova i poruka. Svaka je priča ispripovijedana i iz specifične perspektive, a autorica se ne nameće kao demijurg koji na likovima demonstrira svoju sveznajuću moć ili kao moralni arbitar koji prosuđuje što jest i što nije ispravno. Ona se zavlači likovima pod kožu, pritajuje i nastoji bez puno komentiranja ispričati priču.

Takva optika moguće neće biti prihvatljiva nekim nabrušenim feminističkim čitanjima u kojima se u tekstu traži jasan i glasan angažman, politička korektnost i zagovaranje radikalnog otpora. No, takva očekivanja su puno smislenija u političko-društvenoj borbi i javnoj, medijskoj sferi, negoli u književnosti u kojoj se interes za ravnopravnost, rodne norme i uopće ženske teme iskazuje na drukčije, ne-manifestne načine. Tako to čine npr. sjajna nobelovka Alice Munro, zanimljiva makedonska kratkopričašica Rumena Bužarovska i domaća poetska naratorica Irena Vrkljan, kojima je Tanja Mravak donekle bliska.          

Dalmatinsko-vlaški svagdan

Najbolji dio ovih priča krije se u samome jeziku, i to u načinu na koji se u konkretnim dijalozima, naizgled nevažnim rečenicama, sitnim gestama i znakovima reflektira cijeli složeni međuljudski odnos. Npr. kada se iza rečenice 'Jelda nam je bilo lipo?' na kraju priče 'Žeželj' otvori kôd za bračnu (ne)sreću, kada jedna djevojčica pita: 'Jel tvoja mama radi ko žena?', kada jedan miš pokaže pukotinu u ljubavnom odnosu, kada porculan i bordo haljina postaju znakovi jednog imaginativnoga životopisa. Brojne jednostavne replike i detalji iz svakodnevice: odjeća, pokućstvo, kozmetika, sve te tzv. 'ženske stvarčice' služe portretiranju likova i socijalne sredine. U ruskoj književnosti za to postoji zaseban pojam: 'byt' ili, u Flakerovu prijevodu, 'svagdan', pa se o tome kako se neki pisac odnosi prema svagdanu pišu ozbiljne rasprave. Analogno tome moglo bi se pisati o dalmatinsko-vlaškom svagdanu u pričama Tanje Mravak: o značenju plišanih trenirki, njoka i rafiola, o muškoj dominaciji koja se iskazuje u popravku slavine ili o atmosferi fešte za Velu Gospu.

Kratki rezovi svakodnevice

Na kraju, vratimo se zakonitostima samog žanra. Ekonomičnost, svrsishodnost, isječci koji naznačuju cjelinu – to su nosive strategije kratke priče. Tanja Mravak njima vješto barata i uspijeva u malome, u kratkim rezovima svakodnevice uloviti punoću života. Njezini likovi nikada ne brbljaju uzalud i njezin tekst nije prekrcan nepotrebnim motivima; sve je tu u funkciji priče i sve potiče razvoj sižea. Istovremeno pripovijedanje teče glatko, književni svijet se doima gotovo stvarnim, ali je točka zrenja dovoljno pomaknuta da nam se, čitajući, otvara nova perspektiva naše svakodnevice.

Nema sumnje, Mravak je majstorica domaće kratke priče i čini se da bi mogla s lakoćom ispisati još nekoliko kvalitetnih zbirki o 'nama', 'našima' i 'ničijima'. Bit će stoga zanimljivo pratiti hoće li i ubuduće ostati vjerna jednome žanru i poput Munro u njemu uspijevati iz knjige u knjigu zadržati svježinu i raznolikost (što je prilično zahtjevno), ili će se ipak okušati na nekom njoj nepoznatom terenu.