Korana Serdarević svoju je prvu knjigu, zbirku kratkih priča 'Nema se što učiniti' objavila 2015., a u njoj su i dvije za koje je ranije, 2013., osvojila nagrade Ranko Marinković (za 'Kravosas') i Zlatko Tomičić (za 'Ptice'). Smještene u Zagreb ili Dalmaciju, priče donose određeni tragičan trenutak u životu likova, prekid veze, bolest ili smrt. Autorica, inače rođena Zadranka sa stalnom adresom u Zagrebu, prema mišljenju kritike tada se istaknula kao majstorica stilski izbrušenih, zaokruženih minijatura. Prošle godine dobila je još jednu nagradu Ranko Marinković za priču 'Molim vas, pričekajte'.

Prvi roman 'Eksperiment Irene Tot' objavila joj je, kao i zbirku, zaprešićka izdavačka kuća Fraktura. U njoj Serdarević, koja radi kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti u jednoj zagrebačkoj gimnaziji, govori o 30-i-nešto-godišnjakinji Ireni koja ne želi prihvatiti matricu prema kojoj se život sastoji od posla, muža, djeteta i psa, jer joj se to čini kao da ide linijom manjeg otpora. Umjesto toga, odlučuje iskušati slobodu da postane tko god hoće. 

Kako je bilo raditi na prvom romanu - je li bilo nekih većih teškoća ili nedoumica? 

Pisati prvi roman bilo mi je u isto vrijeme grozno i divno. Mislim da je razlog prvom ponajviše bila moja nemogućnost da se kontinuirano posvetim pisanju, što sam jako željela, jer ipak imam dvije djevojčice, stalan posao i honorarne posliće. No kad sam uzela nešto neplaćenog, potpuno me obuzeo taj svijet kojem sam bila 'i bog i batina', i mogućnost stvaranja zasebnog svijeta definitivno je od mene napravila ovisnicu. Zato mogu reći da mi je kraj romana najteže pao.

Čitateljima ste se ranije predstavili zbirkom kratkih priča 'Nema se što učiniti'. Kakav je tretman kratke priče u Hrvatskoj?

Neovisno o kojem dijelu svijeta se radi, mislim da je roman još uvijek kralj forme, njega se najradije objavljuje, kupuje, prevodi, čita. Kratka priča je s druge strane u Hrvatskoj sigurno doživjela procvat unatrag desetak godina, a čini mi se da se mnogo imena iskristaliziralo zahvaljujući upravo tom žanru kroz književne natječaje, portale i festivale. Možda je i duhu vremena odgovarala forma koja se čita brzo, a može akumulirati mnoštvo značenja. Kako god bilo, za mene je kratka priča forma kojoj ću se sigurno vraćati – bez obzira na veću popularnost romana kod šireg čitateljstva. Neke su teme jednostavno kratkopričaške.

Naslovna junakinja vašeg romana Irena Tot u svojim tridesetima odlučuje odbaciti ustaljenu matricu, prema kojoj je 'pravi' život imati posao, muža i dijete te počinje istraživati druge mogućnosti. Tu njezinu unutarnju promjenu prati i doslovna fizička promjena, naglašena i ilustracijom na naslovnici. Zašto ste se odlučili i na vanjsku promjenu junakinje? 

Činilo mi se lažno pisati o suvremenosti, govoriti o osobi koja se bori s različitim tumačenjima sretnog života u današnjici, a ignorirati ulogu tjelesnog. Izgled je, htjeli mi ili ne, najčešće zaslužan za prvi dojam koji drugi dobivaju o nama. Na njega ne možemo utjecati korijenski, ali naš karakter i stav zrcali se već na licu. U ovom selfie vremenu svatko predstavlja vlastitu viziju sebe – kao osoba ispred i iza objektiva – bilo da se želi vidjeti nasmiješeno, opušteno, bilo ozbiljno, poslovno. Budući da se Irena mijenja iznutra, ili vjeruje da se mijenja, sasvim je očekivano da i vlastiti odraz vidi drugačije. Izgleda li zaista drugačije ili ne, pitanje je za čitatelje, a jedna od njih je i Ivana Jurić, autorica naslovnice s dva lica, naša mlada multimedijalna umjetnica.

Irena se u jednom trenutku upušta u vezu s djevojkom Luizom. Što vam je bilo važno u obradi ovog aspekta priče?

Irenina lezbijska veza dogodila se uzročno-posljedičnim slijedom u romanu, Luiza se uvukla u nju zbog zbroja Irenine usamljenosti, Luizine mladosti, prkosa i ranjivosti te izgubljenosti koju su dijelile – nikako se nije našla ovdje da bih njome išta proklamirala ili podvlačila. Ne mislim da je to potrebno činiti. Luiza se Ireni dogodila onako kako se događaju ljudi: nešto se poklopi, neki dio puta idemo zajedno, ali ne nužno dovijeka. Ni u jednom trenutku pisanja nisam se upitala trebam li problematizirati činjenicu da je riječ o homoseksualnom odnosu, a ne heteroseksualnom. Bilo mi je važno samo to da se kroz njihov odnos ostvari dojam nepredvidivosti i nježnosti koju ljudi, ako žele, mogu dijeliti.

U knjizi se bavite i Ireninom najužom obitelji, njenim ocem i majkom, a osobito bratom Filipom, koji je depresivan. Što vas je potaknulo da se u slučaju njegova lika pozabavite depresijom, odnosno da ju uključite kao jednu od tema?

Postoji neka posebna okrutnost suvremenog svijeta prema dvadesetogodišnjacima, mladima koji mahom ne znaju što će i kako će, a u tom cupkanju prije nego će uskočiti na vlak za odrasli svijet najčešće se okreću zdravoj hrani, teretanama, koncentriranom vježbanju i brizi za tijelo. Vježbaju kao da će im to spasiti život. Nisam društveni liječnik pa da dajem dijagnoze, ali nekako sam iz svog kuta osjetila strašnu paniku te generacije. Iz takve sam gomile izvukla Filipa, Irenina brata. Njegova hiperbolizirana depresija odgovor je na takvu atmosferu. Nažalost, čini mi se da i u realnom svijetu ima puno istih odgovora.

Nakon što se odluči promijeniti Irena daje i otkaz i prema poslu se odnosi slobodno, bez planova, kalkulacija. Kakav je u Hrvatskoj odnos prema poslu, koliko su ljudi iz vaše okoline zapravo slobodni birati? Predajete hrvatski jezik i književnost u srednjoj školi. Kako vaši učenici doživljavaju ideju o karijeri?

Bilo bi krajnje nepristojno u zemlji s toliko siromaštva govoriti o lijenosti ili slabosti većine da mijenja poslove ili gradi karijere. S druge strane, općenito govoreći, kapitalizam melje ljude već predugo, krade im živote pred očima toliko da mi se gadi nesloboda današnjeg čovjeka. U masovnoj utrci za zaradom (koja se troši u prodajnom centru na onaj jedan slobodan dan) nestaje smisao bilo kakve karijere. Svojim učenicima usudim se savjetovati da nađu ono što ih zanosi i da se bave time. Najčešće je to suprotno željama njihovih roditelja koji im savjetuju da 'postanu' ono što traži tržište. Jasna mi je pozicija iz koje govore, ali uvjerena sam da je pravi posao onaj koji ispunjava još ponešto osim džepa. To nije puki idealizam, to je pogled na kaos u kojem nas moto 'vrijeme je novac' košta života.

Kako sada, na početku godine, vidite situaciju s kurikularnom reformom i čemu se nadate u nekom najboljem slučaju?

Netransparentnost, sporost, nedostatak jasnih ciljeva i karizmatične osobe na čelu reforme nažalost je ono što sam uočila protekle godine. Mislim da većina onih koji su zdušno stajali na prosvjedima dajući do znanja državnom vrhu što im je važno zapravo više ni ne vjeruje u reformu. Moram priznati da je i moj entuzijazam mršav – bojim se da bi neke promjene mogle biti zaokret u prošlost umjesto u budućnost. Na nacionalnoj razini svi se slažemo da nam je obrazovni sustav loš, no podijeljenost društva jasno se vidi i u nemogućnosti da odredimo koje kvalitete i znanja želimo da ih imaju naša djeca. Ukoliko reforma ipak postane stvarnost, nadam se da će nastavnici kao glavni faktor uzeti ono najbolje što im se nudi i pokazati da su prosvjetitelji.

Kako komentirate pad knjižarskog lanca Algoritam MK? Što nam je to iskustvo pokazalo, što dalje možemo ili trebamo očekivati? 

Propast AMK-a prouzročila je velike gubitke, iako mislim da je i Algoritmovo prijašnje 'uspješno' poslovanje nanosilo štetu izdavaštvu svojim megalomanskim ponašanjem. Praksa u kojoj su najveći izdavači zauzeli sve važne prodajne prostore i uobičajeno komisijsko plaćanje iskopali su rupu ostalim izdavačima, a i cijelom knjižnom sektoru. Mislim da se knjižara koja ne plati knjige neće dovoljno truditi da izabere prave i da ih proda, a izdavač koji je prisiljen predati im svoje knjige uz ogromne rabate, nekad i uz neplaćanje, dovodi se do ruba propasti. Naravno da je krivica i na uspavanosti Ministarstva kulture koje se godinama vrtjelo oko projekta za poticanje čitanja, ali ga nije provodilo. Bez čitanja nema prodaje knjiga. Bez čitanja ne može zapravo postojati ni knjižna produkcija ni kreativna industrija ni književna scena.

Što ste vi prošle godine pročitali, a da vas je oduševilo i da biste svakako preporučili? 

Otkrila sam Brunu Schulza, veličanstvenog poljskog kratkopričaša, i sama sebi još jednom dokazala da nikada neću živjeti dovoljno dugo da iscrpim sve neotkrivene knjige koje će me ponovo uvjeriti da je za mene čitanje razlog pisanju te divna udica za vrijeme koje uvijek jednako prolazi.