Tabui i svetinje, dogme i relikvije, nastojanje da se u ime neke imaginarne ljubavi za domovinu kontrolira mišljenje, ponašanje i govor građana – to su aktualne datosti hrvatskog društva. One nisu, naravno, još u potpunosti prekrile ovdašnje obzore, ali sve više, iz dana u dan, zamračuju stvarnost i sprječavaju modernizaciju ovoga društva. Ako na djelu već nije proces retardacije, onda zacijelo jest proces stagnacije – namjerno održavanje statusa quo: plasiranje stalno istih naracija o domovini, naciji, dužnostima i žrtvama, onemogućavanje otvaranja relevantnih tema te kočenje kritičkog mišljenja i promišljanja alternativa.

Iako je prošlo 25 godina od međunarodnog priznanja hrvatske samostalnosti, i dalje se svakodnevno građane plaši državnim neprijateljima i projugoslavenskim snagama, dok se susjede prije svega smatra potencijalnim neprijateljima. Iako su prošle 22 godine od zadnje oružane akcije, i dalje rat u Hrvatskoj nije gotov, pa živimo u nekom obliku 'permanentnog izvanrednog stanja' i cijela se stvarnost tretira prvenstveno kao post-ratna stvarnost. Na koncu, iako je prošlo 28 godina (od prosinca 1989.) od kada je Savez komunista Hrvatske donio odluku o uvođenju višestranačja, znači dopuštanja različitog promišljanja društva, i dalje kuburimo s vlasti koja želi imati monopol na istinu i kontrolirati mišljenje građana.

Tabu je pojam građanski rat, tabu su točke optužnice Slobodanu Praljku, tabu su Tuđmanovi planovi u Bosni. Tabu su žrtve Oluje, tabu su paravojske zapadne Hercegovine, tabu je voditi normalan život u dane sjećanja na Vukovar. Komemoracije su svakodnevne, istina o Domovinskom ratu propisana državnim ukazom, a uskoro će se propisati i istina o svim tzv. totalitarnim režimima. Naša vojska je naša svetinja, čak i onda kad su dijelovi te vojske ubijali, proganjali i u logore zatvarali civile ili kad u miru krše zakone pa npr. prijete plinskim bocama ili postavljaju ploče s ustaškim pozdravom.

Poziv na dijalog

O takvim tabuima, svetinjama i dogmama o hrvatskoj prošlosti koje danas određuju našu stvarnost i onemogućavaju snažniji iskorak u budućnost piše u svojoj knjizi 'Rat i mit' Dejan Jović. Riječ je o dosada vjerojatno najprovokativnijoj analizi hrvatskog društva u kojoj se znanstveno utemeljeno te interpretacijski dosljedno i hrabro razgrađuju temeljne mitske naracije o hrvatskoj državi, naciji i identitetu.

Premda su pojedini autori/ice ranije dekonstruirali neke od tih temeljnih mitskih naracija, Jovićeva je knjiga višestruko specifična. Najprije, autor se u njoj bavi doslovno ovdašnjim prezentom: aktualnim stanjem i konkretnim praksama, ne čekajući da mu povijesna distanca razbistri perspektivu i potvrdi ili opovrgne točnost uvida. Fokusiran je na teme koje dubinski određuju hrvatsko društvo i tiču se izravno naših pojedinačnih života: teme identiteta, mitova, nacija i nacionalizama, odnosno 'naše' pripadnosti i identifikacije u kolektivu, 'naših' razlika, neprijateljstva prema drugome i 'naše' slobode koja se – iako smo formalno demokratsko društvo – svakodnevno sužava autokratskim mehanizmima vlasti.

Nadalje, Jović spada u one rijetke autore čije interpretacije pomiču uobičajene granice, otvaraju drukčije perspektive i potiču naš otpor prema intelektualnoj lijenosti, oportunizmu i lakoći upijanja ideologijom kontaminiranih naracija. Njegovi zaključci – bilo da je riječ o suvremenom hrvatskom društvu, bilo nekom aspektu vanjske ili regionalne politike – nisu unaprijed formirani i očekivani i ne temelje se na nekim općim istinama, već proizlaze iz logičkog sagledavanja brojnih aspekata teme i samosvjesnog slijeđenja vlastite interpretacijske linije.

Baviti se znanošću za ovog autora ne znači okopavati vlastiti vrt i u njemu njegovati neke rijetke biljke, tj. marginalne teme i osebujne metode, nego prije svega istraživati ključne društvene aporije i traume, propitivati bolna mjesta i beskompromisno tumačiti stvarnost, ukratko – govoriti bez okolišanja o bitnome. Znanost ovdje podrazumijeva i javni angažman i aktivizam, a to se očituje i u izboru teme, i u pristupu i postavkama, i u analitičarskoj strasti s kojom se bavi temom.

Na koncu, zbog autorove aktivne participacije u javnosti i navodnih kontroverzi koje mu pripisuju uglavnom oni koji nisu čitali njegove tekstove, ova će knjiga zasigurno cirkulirati i izvan akademskih krugova. Bit će stoga zanimljivo promatrati hoće li ona potaknuti ikakvu javnu raspravu i proširiti uobičajenu optiku ili će biti tek povod za novi val hejtanja amatera, ignoriranja političara i javne šutnje raznih stručnjaka.

Državno propisivanje istine

Teško je ukratko prikazati glavne teme ove knjige, još teže prepričati suvereno izgrađene zaključke, pa ću stoga samo ugrubo skicirati neke od njih. Po Joviću, Hrvatska je 'zarobljena u diskursu rata', i to više negoli druge zemlje u regiji u kojima 'rat iz 1990-ih nema takvu važnost za politički i nacionalni identitet“. Osim što je nukleus oko kojeg se formira nacionalni identitet, rat je dobio i mitsku dimenziju, pa je nastala interpretacija rata sa svojim crno-bijelim predodžbama, esencijalizmom i specifičnom naracijom postala utemeljiteljska za zajednicu. Ta je interpretacija dijelom artikulirana u saborskoj Deklaraciji o Domovinskom ratu (2000.), a samim donošenjem jedne takve Deklaracije u konsenzusu svih stranaka 'država se uključila u proces koji sprečava pluralizam i slobodu“, tj. država je 'intervenirala u interpretaciju prošlosti', propisala jednu istinu i zaustavila stvaranje alternativa. Monopol na interpretaciju rata i nacionalne prošlosti opasan je za svako društvo i znači dokidanje građanskih sloboda i jačanje totalitarnih tendencija.

Kada tvrdi da je interpretacija mitska, Jović ne podrazumijeva da je ona lažna i izmišljena, već da u njoj postoji 'zrno istine' koje je toliko prerađeno da gubi svoj izvorni oblik. Za razliku od nekih politologa, antropologa i dr., koji mitove smatraju važnim za homogenizaciju i očuvanje zajednice (što je posebno važno u vrijeme njezina konsolidiranja ili krize), po Joviću mit o Domovinskom ratu i uopće 'hrvatska mitomanija' pogubni su za ovo društvo, jer zaustavljaju modernizacijske procese i ograničavaju razvoj liberalnog društva.

Autokracija u dugom trajanju

Problem s mitom o Domovinskom ratu je i u tome što se on postavlja kao sukus nacionalnog identiteta, pa se oni koji u njega ne vjeruju prokazuju kao državni/nacionalni neprijatelji. Poput suvremene Hrvatske, i socijalistička je Jugoslavija, po Joviću, njegovala svoje mitove o Drugom svjetskom ratu, onemogućavala slobodnu interpretaciju uloge partije u njemu i stvarala posebne vojske zaštitnika državnih relikvija, npr. SUBNOR. On povlači i druge paralele u metodama i stupnju autoritarnosti između poretka prije i poslije 1990. te tako destruira i neke druge mitske naracije o razlikama između socijalizma i demokracije te o tranziciji kao neprekidnome napredovanju iz lošijeg u sve bolje društvo. Ne samo da je u slučaju Hrvatske na djelu višestruka tranzicija (identitetska, ekonomska, politička, iz mira u rat i iz rata u mir koja još nije dovršena), nego je u mnogo čemu ovo društvo nazadovalo te propustilo šansu za stvarnu demokratizaciju za koju su krajem 1980-ih postojali društveni uvjeti.

Famozna 1989. kao godina 'mirnih revolucija' i demonstriranja 'moći nemoćnih' u borbi za građansko društvo, po Joviću, ovdje se nije ni dogodila. Uz to, mnogi pripadnici vladajućih socijalističkih elita samo su se prošvercali u novi poredak ostajući na vlasti i preuzimajući iste mehanizme upravljanja. Liberalizacija je 'blokirana' ili, kako kaže V. Katunarić, 'odgođena', autoritarnost se samo prelila u novi poredak, a totalitarne tendencije su ostale. Štoviše, one su posljednjih godina i ojačale, najviše pomoću djelovanja jedne struje unutar vladajuće stranke.

Cilj opravdava sredstva

Namjesto deklaracijskih dogmi Jović u knjizi iznosi svoju interpretaciju rata i vremena stvaranja hrvatske države u kojoj se vraća na kronologiju (danas dijelom prešućenu), povijesni kontekst, tadašnje namjere i mogućnosti pojedinih aktera i interakciju među njima. On pokazuje kako je rat u jednom trenutku odgovarao hrvatskim vlastima (što potvrđuju i neke Tuđmanove izjave), s obzirom da je doveo do međunarodnog priznanja Hrvatske. To kalkuliranje vlasti s ratom kao sredstvom za ostvarenje cilja priznanja državne nezavisnosti ne oslobađa krivice druge aktere za rat, ne banalizira složenu konstelaciju odnosa koji su doveli do rata, niti isključuje i druge namjere hrvatskih vlasti. Kao što je učinio u prethodnoj knjizi Jugoslavija: država koja je odumrla, Jović jednostavno i ovdje nije želio žmiriti na očigledne rupe u uvriježenoj interpretaciji niti prešutjeti neke nalaze u svome povijesnom očevidu koliko god oni opovrgavali neke svetinje, poput one o isključivo nametnutome ratu.

'Mi' i 'Oni'

Važno poglavlje knjige posvećeno je politikama identiteta i načinima na koji se nacionalni identitet konstruirao početkom 1990-ih, pri čemu konstruiranje iznova, kao i kod mita, ne znači izmišljanje već osobit način gradnje identitetskih naracija od postojećih elemenata. U formiranju hrvatskog nacionalnog identiteta u vrijeme umiranja Jugoslavije, prelaska u višestranačje, rata i osamostaljenja ključnu su ulogu imali proizvodnja neprijatelja i utvrđivanje navodno vjekovnih razlika između 'nas' i 'drugih'.

Cilj hrvatskog etnonacionalizma u ratu bio je 'reintegracija teritorija', ali ne i 'reintegracija ljudi', pa je Hrvatska iz rata izašla znatno etnički homogenija država. Udio manjina pao je s 22% (1991.) na 7,5% (2001.), ali su i dalje, osobito danas, u hrvatskoj javnosti snažni glasovi koji smatraju da je i taj postotak previsok. Svaki pripadnik manjine, svaki Drugi – a to najprije znači svaki Srbin – za te je grupacije neprijatelj. Ova se knjiga tako dotiče još jedne tabuizirane teme: položaja Srba u današnjoj Hrvatskoj, te osvjetljava mnoštvo mučnih i u javnoj sferi prikrivanih problema s kojima se svakodnevno susreće ta zajednica. Etnototalitarizam (pojam uvodi Jović) koji se danas javlja u Hrvatskoj ima za cilj stvoriti etnički čistu državu u kojoj će po svim identitetskim i povijesnim pitanjima vladati jednoglasje. Tako se težnja ka totalnosti, ka etničkoj i svjetonazorskoj unisonosti iskazuje i u mirnodopskim uvjetima, u formalnoj demokraciji, čime Jović na primjeru Hrvatske primjenjuje i razvija poznate teze iz djela Hannah Arendt i Billingove knjige Banalni nacionalizam. 

Druga Hrvatska

Iako je njegova analiza suvremenog hrvatskoga društva razorna i iako toliko mitova, tabua i dogmi ne obećavaju sretniju budućnost, valja istaknuti da Jović nije pristalica teza o urođenim nacionalnim karakterima i (balkanskim) društvima koja su vječno osuđena na nacionalizam, međusobnu mržnju i prebivanje u stanju pred-moderniteta. Hrvatska nije totalitarna država, ali se 'bori s demonima totalitarizma'. Postoji i 'liberalna i progresivna Hrvatska koja pokušava spriječiti petrifikaciju mitovima i inzistira na slobodi interpretacije o svim temama'. Ta 'druga Hrvatska' traži mogućnost dijaloga o svim pitanjima, napuštanje domoljubnih iracionalnosti i otvaranje ka budućnosti.

Sve u svemu, 'Rat i mit' Dejana Jovića iznimna je knjiga: istovremeno pronicljiva kritička analiza hrvatskog društva i svojevrstan šamar nacionalističkom ukusu, prijeko potreban detonator za razminiranje i kolektivnih mitova i individualnih uobrazilja o ovdašnjim identitetima i nacijama. Čak i ako se nakon čitanje ne složite s autorovim postavkama ili vas uznemiri neki neočekivani zaključak (a knjige tome i služe!), to nije presudno. Jer, bitan doprinos ove knjige sastoji se u još nečemu: u njezinu širenju prostora slobode da se može istraživati, pisati i govoriti bez ograničenja. Čak i onda – zapravo osobito tada – kada su iznesena uvjerenja različita od onih općeprihvaćenih.

Dejan Jović: Rat i mit: Politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj, Fraktura, Zagreb, 2017.