Marko Šelić najradije se opisuje kao – pripovjedač. Ovo zanimanje u njegovu slučaju ima više različitih manifestacija: prvo je objavio četiri studijska albuma na kojima je istraživao granice hip hopa u kombinaciji s drugim glazbenim žanrovima, a potom četiri romana (uskoro stiže i peti). Paralelno s time, pisao je kolumne u dnevnim novinama, uređivao stripove (prije svega Dylan Dog) te se vrlo često pojavljivao u društveno angažiranim akcijama širom regije. Posljednjih godina rado je viđen gost i u sve rjeđim kritičkim medijima u Srbiji te otvoreno upozorava na prirodu autokratskog režima Aleksandra Vučića i jasno se profilira kao glas građanske Srbije.

Potkraj studenog Marčelo (kako mu glasi ime MC inkarnacije) nastupio je u zagrebačkom Vintage industrial baru u sklopu programa 'Sviraj stare', u kojem se regionalno popularni glazbenici prisjećaju svojih početaka izvodeći pjesme s ranih albuma. Tu smo priliku iskoristili da sjednemo s Markom i popričamo o brojnim temama koje pokriva njegovo javno djelovanje.

Krenimo od početka, iz Paraćina. Tko te 'navukao' na književnost, rime, rap? Nastavnici, profesori srpskog jezika? Ekipa u kvartu?

Za ljubav prema jeziku i književnosti zaslužni su moji nastavnici iz osnovne škole, Zoran Marković i Marija Tomić, oboje i danas živi i zdravi. No već sam prije škole volio pripovijedanje, isprva kao dosadno dijete koje tjera druge da mu čitaju. Zato sam naučio čitati prije osnovne škole, da ih skinem s vrata (smijeh). Glazba mi se dogodila u osmom razredu, 1997.-1998., i doslovno me presrela – pisao sam priče i onda sam s prijateljem pokušao napraviti neke pjesme. Tako je to bilo tih godina; kazetofon s mikrofončićem, ritam s nekog sintesajzera i nešto kao snimiš. I onda, prva pa druga demo-grupa, pa negdje 2000. ta priča već polako postaje ozbiljnija.

I sad si tu, sviraš 'stare'. Kad bismo pogledali tvoj put od tog vremena (početak 2000-ih), odrekao si se nekoliko stvari, nekoliko stvari se tebe odreklo. U međuvremenu si postao glas tolerantne, razumne Srbije, a na ta prva dva albuma ima rima koje se danas smatraju 'politički nekorektnima'. Sad, kad se vratiš na tu točku, bi li sve to baš tako ponovio? Što bi mijenjao?

Znaš kako, niti posljednja ploča ne bi izgledala isto kad bismo ju radili danas. Kad ljudi kažu 'moglo je i bolje', ne treba im vjerovati – prilično sam siguran da nitko ne radi lošije nego što može u tom trenutku. Meni se svidjela ekskurzija kroz pjesme s prva dva albuma sad kad smo ih vježbali. Osjećam da se promijenilo sve i da se, u neku ruku, nije promijenilo ništa. Mada, da: govorimo o vremenu u kojemu ne da nije bilo političke korektnosti, već nije bilo ni svijesti o tome zašto je ona potrebna. Bile su to žargonske fore bez zle namjere. Godine 2005., u vrijeme albuma 'Puzzle Shock', kad bismo rekli da je netko napravio nešto 'pederski', mi zbilja nismo razmišljali o tome da to vrijeđa gej populaciju.

Recimo, posljednji stih refrena 'Šarade' glasi 'Sad je kul biti kul, biti gej, biti glup' - takvi stihovi danas imaju dosta drukčiju konotaciju.

Tom pjesmom napali smo svakovrsno šaradiranje, raskalašenost i pomodarstvo, što nema veze s LGBT populacijom kao takvom, već s pozerima bez obzira na seksualnu ili bilo koju drugu orijentaciju. No kad imaš dvadesetak godina, ne baviš se previše odmjeravanjem riječi. Mada se mora reći: to je refren iz lika, iz tipa koji na kraju digne u zrak sve maske – samo da bi se ispostavilo da je i on ništa drugo do maska.

Nazad na razlike: suštinska je u tome da smo tada stajali na bedemu žanra, branili smo žanr misleći da je pokret. Vrijeme nas je žalosno uvjerilo da hip hop u svijetu, a naročito na Balkanu, nije ono što smo zamišljali. Meni se, recimo, činilo da smo da smo grupa ne baš shvaćenih, marginaliziranih klinaca s talentom za riječi, osviješteni, željni učiniti svijet boljim i pokazati da vrijede – i iznad svega spremni da to rade bez ikakvog kompromisa. Danas je hip hop postao podžanr narodnjaka, mnogi su pokazali svoje pravo lice – i neka ne shvate da imam nešto protiv, ja baš nalazim da im to što jesu savršeno pristaje. Što se moje ekipe tiče, mi sazrijevamo muzički i tekstualno, u tom se smislu mijenjamo, ali ne odstupamo ni za jotu od prvobitne namjere: sviraj kako osjećaš, sviraj kako dišeš, nikad se ne udvaraj ni svojoj publici, kamoli onima koji to nisu, i uvijek budi spreman da sve propadne, da ti je ploča na kojoj radiš posljednja, da možda neće zanimati nikoga ili hoće svega stotinjak ljudi. Kad me pitaju gdje vidim sebe za deset godina, kažem – u ogledalu, nerazočaranog sobom. Sa svime ostalim snaći ćemo se već nekako.

Prijeđimo na temu svakodnevnice u Srbiji. Imam puno prijatelja tamo, pokušavam jednom godišnje obići Novi Sad, Beograd, ali i manje gradove. Dojma sam da situacija nije dobra, ali ne na način na koji ja očekujem da ne valja kad dođem tamo. Njima se više ne da boriti protiv tog apatičnog stanja, ne zato što ne mogu, i nije da nisu probali, nego više ne znaju kako bi. Ti se trudiš, i dalje pokušavaš, pa reci – kako ti ide?

Poštujem svijet koji kaže 'ne znam kako bih' jer se bori protiv hiperorganiziranog neprijatelja koji danonoćno smišlja manipulativne taktike. Jedan od studenata je za vrijeme postizbornih prosvjeda rekao da je Aleksandar Vučić, iako je prvo postao premijer, a potom predsjednik, cijelo vrijeme ostao samo jedno – ministar informiranja. Vrlo je teško boriti se protiv nekoga tko voli vlast i tko je istovremeno verbalni patetik i verbalni nasilnik. U travnju se pojavila neka nada na predsjedničkim izborima, ta nada je relativno potonula i sad gledamo što dalje. A kako ja? Tako što radim više stvari i onda me ne možeš baš upropastiti tako što mi, recimo, zabraniš svirke.

Zabranjen ti je neki konkretan nastup?

Naravno da ne postoji nekakav hatišerif, službena zabrana. No ti ljudi drže Srbiju okupiranom i onda te ovaj i onaj organizator ne pozove, ili opozove poziv, da se ne bi zamjerio nekome iznad sebe. U nekom gradu u Srbiji događa se nekakav glazbeni festival i koga ćemo zvati? Nemoj ove, da ne bi bilo problema. Autocenzura je uvijek kćerka cenzure – ona se nikad ne pojavljuje samoniklo, već kao odgovor na cenzorsku klimu. Postoji jedna suštinska razlika između Slobinog i ovog vremena – Milošević je u svojoj glavi do posljednjeg trenutka živio kao pobjednik i koliko je bio spreman likvidirati ljude koji imaju informacije opasne po njega, toliko nije mario za fanzine, satirične predstave, bendove... nije ga bilo briga za takve stvari. Čini mi se da je bio svjestan da te stvari nisu opasne dok narodni bijes ne nabuja. Ta vrsta preosjetljivosti vlasti na kritiku dolazi isključivo iz osobne sujete.

Smeta li tebi osobno to što ispadaš posterboy građanskog aktivizma? Prisutan si u antivučićevskim akcijama, podržao si Vučićeva protukandidata na izborima, sudjelovao u njegovoj kampanji, komentiraš vlast po 'nepoželjnim' medijima. Možeš li kontrolirati sve te akcije i njihove posljedice?

Reagiram kao osoba s imenom i prezimenom, reagiram kao građanin. Onog trenutka kad moji ljudi i ja procijenimo da je nešto vrijedno angažmana, mi idemo u vatru – i živo nam se fućka za posljedice. A nije da ih nismo svjesni i da ih ne osjećamo - evo, ove godine smo u Srbiji svirali svega pet puta. No to je takva igra, nema kukanja. Nismo u ratu, ali jesmo u nekom obliku teške ideološke borbe, i tko nije spreman suočiti se s posljedicama, bolje da ne ulazi u to. Radi li netko nešto iz uvjerenja ili iz drugačijih motiva, vidi se po dvjema stvarima: po tome snosi li negativne posljedice i po tome ima li odjednom skup auto, instagramske uspomene s bahatih destinacija i proširenje stambenog prostora.

Što danas možeš reći o Saši Jankoviću, kandidatu građanske Srbije na predsjedničkim izborima, koji je ipak uvjerljivo izgubio od Vučića? Čini se da ga je Srbija u rekordnom roku prožvakala i ispljunula.

Ima tu više nezgodnih okolnosti. Prije svega, misleći ljudi se znatno teže slože nego... oni drugi. Druga stvar je to što kandidatura za predsjednika i osnivanje/vođenje pokreta nimalo nisu ista vrsta igre. Jedan od razloga zbog kojih smo stali iza Saše Jankovića je taj što nije političar – nismo željeli ljude koji su tu 20 godina, već čovjeka koji ne dolazi iz tog svijeta i pretpostavka je da nije kao ti ljudi.

Da, ali kad si ga podržao, znao si da je izgledno da će postati i političar ako nekim čudom postane predsjednik – osnovao je pokret i kao gubitnik izbora...

Naravno, predsjednikovanje je de facto državnička, politička funkcija – ali nije svejedno iz kojeg miljea, iz kakve lične pretpovijesti stižeš na tu poziciju. Janković je kao ombudsman zavrijedio golemo poštovanje i podršku tzv. građanske Srbije, otuda ideja i želja za građaninom-predsjednikom. Avaj, drugi politički ring, ovaj stranački, nimalo nije isti kao taj: izgleda da tu pak moraš biti - ili se nekome čini da mora biti – političar po svim balkanskim mjerilima, što u prvom redu znači kalkulacije i kompromise. Ja ne kalkuliram i ne radim kompromise, niti stojim iza onih koji pokažu bilo kakvu spremnost na to. Ovo se neće riješiti dok se ne pojavi netko tko je zapravo: a) lider i b) sposoban odoljeti i kalkulacijama i kompromisima.

Misliš li da se takav može pojaviti? Rok trajanja je svaki put sve kraći i uvijek 'netko treći' vrlo brzo postane 'netko prvi' ili 'netko drugi'.

Da, to je razlog zbog kojeg ljudi postaju apolitični. Zato najbolji među nama i ne ulaze u politiku – znaju da će im ta igranka ukaljati obraz sve i ako uđu potpuno čistog obraza. Ali onda nas vode najgori, i to je ta 'kvaka 22'. Jankovićevu kandidaturu podržao sam kao građanin svoje zemlje koji promišlja stvarnost, a ne da bih dobio fotelju, sjedio u zastupničkim klupama, vodio odbore itd. Nalazim da to trebaju raditi sposobniji i obrazovaniji od mene, oni istinski najbolji, jer samo će se tako stvari pomjeriti s mrtve točke. Uglavnom, sad mi sve vrlo mračno izgleda. Rodila se nada i brzo je nestala.

Pitam te ovo jer dosta putuješ okolo te vodiš emisiju 'Perspektiva' u kojoj razgovaraš sa srednjoškolcima i studentima o njihovim stavovima. I ta djeca su sad došla u glasačku dob, glasaju za likove tipa Pernar ili Boško Obradović iz Dveri, one koji najviše i najglasnije blebeću.

Da. Mada, moram primijetiti jednu stvar u vezi s Obradovićem. On kao da postaje lice desnice s kojim se i može razgovarati. Ne kažem i složiti, ali sigurno mi je bar za nijansu draža politička klima u kojoj je predstavnik desnice Obradović, nego ona u kojoj je to Šešelj. Korak ka pristojnosti i kulturi dijaloga.

Što si naučio o današnjim klincima radeći na 'Perspektivi'?

To da, naravno, nisu sami po sebi pokvareni. Sve što s njima i njihovim stavovima nije u redu ima veze s činjenicom da im je na leđa navaljen teret koji uopće nije njihov. Svaki put kad snimamo emisiju, imamo inkubacijski period razgovora u kojima taj teret govori umjesto njih i tek nakon što se malo opuste, zapravo progovore svojim glasom. Mi stariji stalno govorimo o suočavanju s prošlošću, a klinci imaju potrebu ostaviti tu prošlost za sobom, smatraju da smo već i previše suočeni s njom. S druge strane ne znaju dovoljno o toj prošlosti, što bi morali ako žele da se problemi prevladaju. Oni su generacija na kojoj će se sve prelomiti, jer ako 20 godina nakon rata imaš iste probleme, imat ćeš ih i za 50. Bitno je da kod njih postoji dobra volja, ali i jako pametni stavovi.

Na žalost, još nisam stigao pročitati tvoju aktualnu knjigu, drugi dio trilogije po imenu 'Malterego'. Kako tu stojiš, reci nam nešto o novim knjigama?

Kad radim na nečemu novom, finale je doslovce karantena, otud što sam veoma spor autor. 'Higijena nesećanja' je središnji i najopsežniji dio trilogije 'Malterego' i zbog opsežnosti izdavač i ja odlučili smo ju podijeliti u dva toma – prvi je izašao u lipnju, drugi će u prosincu. Time je zaokružena ova etapa i ostaje treća, posljednja, vjerojatno već sljedeće godine (neka čitatelje ne zbuni trilogija u četiri knjige: stvar je dakle u tome što je drugi dio trilogije tako velik da smo ga podijelili u dva toma od po 400 stranica). Pripovijedanje je moje originalno zanimanje, onaj pravi, suštinski ja, i godi mi što to postaje sve jasnije i stječe sve više vlastite publike.

Nedavno je Jurica Pavičić pisao nekakav komparativni tekst o Sajmu knjiga u Beogradu u odnosu na Interliber, koji izgleda kao veliki šator s ekskurzijama i knjigama od pet kuna, pa smo se preklopili u dojmu da kad odeš na beogradski Sajam knjiga, imaš dojam da u Srbiji još uvijek postoji koncept književne zvijezde, s brendiranim štandovima, sve do zvijezda pravoslavne duhovne proze...

...i do Šešelja koji se slika s djecom, ali ih prvo pita jesu li četnici, pa ako kažu da jesu – može slika.

Da, uglavnom, taj apstraktan pojam pada kulture čitanja... nama izgleda kao da se u Srbiji ne vidi toliko kao kod nas.

Meni se, naprotiv, čini da se to na Sajmu knjiga bolno jasno vidi. Naš Sajam knjiga je možda veći, možda oku primamljiviji ili organiziraniji, ali sve ove mane koje si nabrojao u vezi s Interliberom odnose se i na Beograd. Ekskurzije su stampedna pojava, jer odgajatelji više ne mogu kontrolirati djecu i navesti ih na pristojno ponašanje. Tu je stalno dreka, jure javne osobe i skupljaju ih kao Pokemone, slikaju se sa svakim koga su vidjeli na TV-u. Dojma sam da se klinci danas dive poznatosti kao takvoj. Društvene mreže učinile su to da postane bolno jasno da nas ima preko sedam milijardi, da si tek zrnce u masi – i otud više no ikada ranije to divljenje apsolutno bilo kome čije se ime i prezime makar kako izdvojilo iz anonimnosti. Prilično žalostan prizor.

Kako je biti motivacijski govornik? Imaš reputaciju iskrenog lika, a taj posao podrazumijeva određenu dozu manipulativnosti.

Da, meni tu ima nečeg bljuvatorskog i gadnog. No prijateljica me je pozvala na seriju razgovora u kojima neki ljudi - među njima i, recimo, Nebojša Glogovac - trebaju malo čavrljati s publikom o svojim iskustvima. Taj mi je koncept u redu, jer ne podrazumijeva davanje instant savjeta o tome kako netko drugi treba učiniti nešto. Baš sam zato i počeo svoje obraćanje publici tako što sam izvadio rolu toalet-papira i rekao – ovo treba dati svakome tko vam pokuša održati motivacijski govor s tematikom 'kako bolje živjeti'. Moja tema je bila – gdje pronalazim elan. Dakle zašto ga gubim i kako ga nanovo nađem. A to, rekoh im, ne mora imati ama baš nikakve veze s vašim životom, ja ću reći svoje, vi recite svoje, pa ćemo eventualno izvući neke zaključke. I bila je to ugodna večer, zanimljiv izlet. Ali za pravo motivacijsko govorništvo svakako nisam zainteresiran.

I, da citiramo tvoj sempl Sinana Sakića – ima li još nešto da se kaže?

Nije sempl, moj prijatelj je to zapravo otpjevao, i ne, ne zove se Sinan Sakić (smijeh). Kao što pjesma kaže – ima. Uvijek ima. Nakon onoga što imam reći 'Higijenom nesećanja', vidjet ćemo što imamo reći kroz muziku. Poslije male stanke, posvećivanja bližnjima, idemo u novu glazbenu avanturu, šesti put. Vidjet ćemo kamo će nas to odvesti.