Tekst Deklaracije o zajedničkom jeziku i njene ciljeve predstavit će u Sarajevu u četvrtak profesor na sarajevskom Filozofskom fakultetu Enver Kazaz, hrvatska spisateljica Ivana Bodrožić, srpski pisac Vladimir Arsenijević iz Udruženja Krokodil, crnogorski pisac i novinar Balša Brković te Borka Pavićević, direktorica beogradskog Centra za kulturnu dekontaminaciju.

Tko su potpisnici?

U najavi predstavljanja Deklaracije o zajedničkom jeziku, nastaloj nakon serije regionalnih konferencija projekta Jezici i nacionalizmi, objavljeno je da ju je do sada potpisalo više od 200 lingvista, književnika, znanstvenika, aktivista i drugih osoba iz javnog i kulturnog života Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, među kojima su: Rade Šerbedžija, Igor Štiks, Mirjana Karanović, Dino Mustafić, Boris Dežulović, Nenad Veličković, Maja Raičević, Faruk Šehić, Rajko Grlić, Hanka Vajzović, Borka Pavićević, Filip David, Ermin Bravo, Jasmila Žbanić, Viktor Ivančić, Dragan Markovina, Brano Mandić, Boris Buden, Biljana Srbljanović, Nerzuk Ćurak, Ranko Bugarski, Snježana Kordić, Balša Brković, Asja Bakić, Svetislav Basara, Daša Drndić, Zdravko Grebo, Tatjana Gromača, Mirjana Miočinović, Josip Mlakić, Drago Pilsel, Ante Tomić i Dubravka Ugrešić.

Na inicijativu i Deklaraciju o zajedničkom jeziku je reagirala ministrica kulture RH Nina Obuljen Koržinek, a njenu izjavu pogledajte i pročitajte u ovom tekstu: 'Pitanje zajedničkog jezika je politički konstrukt iz '45. i nije nikad zaživio'

Projekt Jezici i nacionalizmi, koji je izrodio Deklaraciju o zajedničkom jeziku, rezultat je dvogodišnje istraživačke misije i partnerskog djelovanja beogradskog Udruženja Krokodil, Udruge Kurs iz Splita, podgoričkog Centra za građansko obrazovanje (CGO) i PEN centra BiH iz Sarajeva. Projekt su podržali Allianz Kulturstiftung i Forum ZFD.

O čemu je riječ?

Tekst Deklaracije bit će stavljen na uvid javnosti od 1. travnja na mrežnoj stranici projekta  www.jezicinacionalizmi.com, na kojoj će svaka osoba suglasna s tekstom biti u mogućnosti i potpisati je. Tportal je dobio uvid u tekst Deklaracije, u kojem se navodi kako je njen nastanak potaknut negativnim društvenim, kulturnim i ekonomskim posljedicama političkih manipulacija jezikom i aktualnih jezičnih politika u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji.

Osnovna namjera ovog projekta bila je da se u otvorenom dijalogu lingvista i drugih stručnjaka problematizira pitanje postojanja četiri ‘politička’ jezika u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji, kao i sve one značajne i izazovne teme u kojima se lingvistička znanost neprincipijelno ukršta s identitetskom politikom.

‘Usprkos željenoj i ostvarenoj emancipaciji te formalnom postojanju četiri standarda, identitetsko-jezične strasti nisu se smirile, a preskriptivizam, zanesenost jezičnim imperijalizmom, teze o ‘pedesetogodišnjem jezičnom ropstvu’ i čitav dijapazon pogrešnih interpretacija i dalje traju’, navodi se.  

Nadalje se ističe da je nedvosmisleno pozitivan odgovor na pitanje govore li Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi zajedničkim jezikom, odnosno govori li se u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji zajedničkim jezikom. Riječ je o zajedničkom standardnom jeziku policentričnog tipa, kakvi su i njemački, engleski, arapski, francuski, španjolski i portugalski, smatraju potpisnice i potpisnici ove deklaracije.

Potpisnici navode da ‘inzistiranje na razlici i razdvajanju jezika dovodi do niza negativnih društvenih, kulturnih i političkih pojava, poput česte segregacije djece u višenacionalnim sredinama, apsurdnih praksi ‘prevođenja’, izmišljanja razlika tamo gdje one ne postoje, birokratskih prisila, kao i praksi cenzure (i nužno autocenzure), u kojima jezično izražavanje postaje kriterij etno-nacionalne pripadnosti, kao i sredstvo dokazivanja političke lojalnosti'.

U Deklaraciji o zajedničkom jeziku se, između ostaloga, traži ‘hitno ukidanje svih oblika segregacije i diskriminacije u obrazovnim ustanovama, zaustavljanje umjetnog razdvajanja jezika, prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti i liberalizacija jezičnih praksi’.

Snježana Kordić: Doprinos smanjivanju netrpeljivosti i nacionalizma

Lingvistica Snježana Kordić, autorica poznate knjige ‘Jezik i nacionalizam’, nalazi se među potpisnicima te je za tportal izjavila da je prihvatila sudjelovati s trideset drugih eksperata u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku zato što misli kako bi ona mogla potaknuti to da se jezične politike u sve četiri zemlje dovedu više u sklad s jezičnom realnošću.

‘Deklaracija bi također mogla proizvesti opušteniji odnos prema jeziku, a i prema činjenici da nekoliko naroda ima zajednički jezik. Na tragu stare Deklaracije otprije pola stoljeća, a pred zahtjevima novog doba i pojava koje je ono donijelo, nova Deklaracija također ističe ravnopravnost, ali i ispravlja netočnost iz stare Deklaracije da se narod i jezik podudaraju, jer to je deplasirano tvrditi u 21. stoljeću, kad imamo mnogobrojne primjere iz čitavog svijeta za suprotno. Nova Deklaracija ima i obrazovnu ulogu zato što objašnjava da je policentričan jezik normalna stvar u svijetu jer je takav tip jezika engleski te njemački, španjolski i mnogi drugi. A nazivom jezika ova se deklaracija ne bavi i ne predlaže nijedan naziv. Ona bi mogla doprinijeti i smanjivanju netrpeljivosti i nacionalizma i prestanku razdvajanja djece različitih nacionalnosti u školama pod izlikom da govore drugim jezikom. Mladi ljudi koji su prošli kroz takvo školovanje javno svjedoče da ta segregacija povećava međunacionalnu netrpeljivost i proizvodi buduće glasače nacionalističkih stranaka. Deklaracija ističe slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti’, izjavila je Snježana Kordić.

Olja Savičević Ivančević: To je pokušaj da se jeziku prizna da je dovoljno važan i velik

Svoju podršku Deklaraciji o zajedničkom jeziku dala je i nagrađivana hrvatska književnica Olja Savičević Ivančević, autorica romana 'Adio kauboju' i 'Pjevač u noći'.

'Imala sam sreću da sam odrasla u bogatstvu narječja tog zajedničkog jezika. Ne pišem, a bogme ni ne čitam, isključivo na hrvatskoj varijanti standarda ili na nekom od brojnih lokalnih narječja koje koristim, dobro su mi poznati i ostali jezični idiomi i u većoj ili manjoj mjeri oni su prisutni u mojim knjigama. Premreženost književnosti nastalih na jeziku ovih naroda više je od međusobnog utjecaja, to nije moguće ni razgraničiti ni razlučiti kao kad govorimo o utjecaju drugih svjetskih književnosti na hrvatsku, upravo zbog te mogućnosti čitanja na izvorniku, živih susreta, zajedničke lektire, zajedničkog kulturnog koda, humora’, rekla je Olja Savičević Ivančević.

Ona smatra da je Deklaracija o zajedničkom jeziku, između ostalog, pokušaj da se sačuva jezik.

'To je pokušaj da mu se prizna da je dovoljno važan i velik, da ga se ne svodi na nekoliko malih i nebitnih jezika za kućnu upotrebu, s kojima ni prevoditelji ni strani studenti ne znaju što bi započeli. A sačuvati ga mogu najbolje oni koji na njemu stvaraju. Treba omogućiti kvalitetnu produkciju, podržati domaće autore, a ne onemogućavati ih u radu, te stvoriti novu generaciju čitatelja, inače ne vidim razloga da za trideset ili pedeset godina itko ozbiljan stvara ili prati književnost, kazalište, film na jezicima lokalnog dosega koji svoj utjecaj namjerno sužavaju, kada se to isto može raditi na nekom velikom stranom jeziku’, kaže Savičević Ivančević.

Dejan Jović: Dovoljno je otići u Bosnu i Hercegovinu i vidjeti bankomate

Među potpisnicima je i profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti Dejan Jović.

‘Potpisao sam Deklaraciju zato što u potpunosti prihvaćam argumente koje je u svojoj knjizi ‘Jezik i nacionalizam’ iznijela 2010. godine Snježana Kordić - da se radi o jednom policentričnom jeziku. Konstruiranje zasad četiri - a u budućnosti tko zna koliko još - navodno različitih, odvojenih jezika od tog jednog sastavni je dio nacionalističkih politika i izgleda prije svega redikulozno. Dovoljno je otići u Bosnu i Hercegovinu i vidjeti bankomate koji vas pitaju na kojem jeziku komunicirate, na srpskom, hrvatskom, bosanskom (ili bošnjačkom), pa da se vidi sav paradoks i sva glupost takve politike. Ali razdvajanje ljudi, posebno djece u školama, u suprotstavljene tabore po tome govore li hrvatski ili srpski ili bosanski/bošnjački, već je daleko manje smiješno i zapravo je tragično', rekao je za tportal Dejan Jović.

'Ne negiram pravo svakome da zove svoj jezik kako hoće, ali to isto pravo tražim i za sebe, a za mene je to - prema Krležinoj formulaciji - jedan jezik koji Hrvati nazivaju hrvatskim a Srbi srpskim - a ne dva, tri, četiri ili više jezika. I listopad i oktobar su podjednako moji i ne vidim da su mi potrebni (obično dobro plaćeni, odnosno skupi) prevoditelji koji glume da se ne razumijemo. Jezični nacionalizam u nas je postao prijetnja osobnim slobodama jer nas totalitaristički jezikoslovci podučavaju kako smijemo i kako ne smijemo govoriti, a ako kažemo neku nedajbože ‘krivu’ riječ, odmah nas sumnjiče da smo Drugi, a Drugi - u njihovim nacionalističkim vizijama - znači: Neprijatelji. Škoti nisu manje Škoti zato što imaju isti jezik kao i Englezi, pa ga čak ni ne nazivaju škotskim, niti su Austrijanci manje Austrijanci zato što govore njemački. Dakle, zalažem se za slobodu u svemu, pa i u pitanju naziva jezika i uopće načina na koji čovjek govori. O tome se radi u ovoj deklaraciji, koja se protivi nasilju nad jezikom i korištenju jezika u svrhe razdvajanja i međusobnog suprotstavljanja ljudi, koji bi inače, bez nacionalističkih jezikoslovaca, i tako jedni druge razumjeli, i to mnogo bolje nego s njima', zaključio je Jović.

Jezikov pokušaj obrane od srpskog

Podsjetimo, u veljači ove godine, u povodu obilježavanja 50 godina od potpisivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, časopis Jezik, predvođen jezikoslovkom Sandom Ham, uputio je javnosti dramatično pismo o položaju hrvatskog jezika i pozvao na potpisivanje peticije kojom se tražilo uvođenje vijeća za normu hrvatskog standardnog jezika i zakona o jeziku, a sve u cilju obrane hrvatskog od srpskog jezika. Potaknuti i tom njihovom inicijativom, na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu u ožujku ove godine jezikoslovci Nives Opačić, Lana Hudeček, Marko Alerić i Antun Pavlin održali su tribinu naslovljenu 'Suvremeni jezični izazovi - 50 godina nakon Deklaracije', na kojoj su raspravljali o tri tematska područja - položaju hrvatskog jezika danas i postoji li potreba za novom Deklaracijom te institucionalnom učenju jezika: dominantnim metodama i modelima, kao i o hrvatskom jeziku u javnoj komunikaciji. Zaključili su da nema potrebe za Deklaracijom jer hrvatski jezik nije ugrožen od srpskog jezika.