Britanski Routledge jedna je od najpoznatijih izdavačkih kuća na svijetu koja se bavi objavljivanjem stručne i akademske literature, osnovana još 1835. godine. Jedno od najnovijih izdanja Routledgea je obimna knjiga 'The Indo-European Languages' tj. 'Indoeuropski jezici', čiji je urednik dr. sc. Mate Kapović s Odsjeka za lingvistiku FFZG-a. Kapović je već objavio knjige 'Uvod u indoeuropsku lingvistiku. Pregled jezikâ i poredbena fonologija' (2008), 'Čiji je jezik?' (2011) i 'Povijest hrvatske akcentuacije. Fonetika' (2015), a njegov angažman na uredničkom mjestu za Routledge svjedoči kako je riječ o lingvistu međunarodne reputacije. To je bio povod za intervju s Matom Kapovićem o 'The Indo-European Languages'.

Kako je došlo do toga da ste angažirani kao urednik prestižnog izdanja Routledgea 'The Indo-European Languages'?

Preporukom kolege sa sveučilišta u SAD-u bio sam jedan od recenzenata prvoga izdanja dotičnog naslova iz 1998. - recenzije su rađene s namjerom pripreme drugog izdanja. Nakon što su urednici prvog izdanja, talijanski lingvisti Anna Giacalone Ramat i Paolo Ramat - pretpostavljam zbog poznih godina - odbili raditi i drugo izdanje, iz Routledgea su, na temelju moje iscrpne recenzije prvog izdanja, ponudili meni da budem urednik drugog izdanja. Na kraju je to ispala, iako je formalno riječ o drugom izdanju, potpuno druga knjiga jer je većina autorâ promijenjena (neki i zato što su međuvremenu, nažalost, umrli), a poglavlja su u velikoj mjeri drugačije i dosljednije koncipirana. Knjiga je inače dio serije izdanjâ o jezičnim porodicama svijeta - indoeuropski jezici su samo jedna od jezičnih porodica na svijetu, premda najpoznatija, najraširenija i najizučavanija (zbog očitih razloga - jer se govore u Europi, odakle su u kolonijalnim vremenima rašireni po čitavom svijetu).

Je li to knjiga isključivo za stručnjake ili može biti zanimljiva i običnim čitateljima?

Knjiga je namijenjena i stručnjacima i laicima. S jedne strane, riječ je o uvodu i pregledu u indoeuropske jezike koji može biti zanimljiv i koristan i nestručnjacima ili onima koji se tek počinju zanimati za tematiku, no s druge strane u njoj su obuhvaćena i najnovija otkrića i hipoteze, kao i nova originalna razmišljanja, pa je s te strane korisna i stručnjacima u području. Riječ je o obimnoj knjizi od 630 stranica.

Koliko je lingvista svojim radovima sudjelovalo u njoj te kako je funkcionirao proces nastanka?

Knjiga se sastoji od poglavljâ i potpoglavljâ koje su pisali različiti lingvisti iz čitavog svijeta - uvodna pokrivaju različite aspekte rekonstrukcije praindoeuropskog jezika, a daljnja obrađuju glavne grane indoeuropskog, npr. indoiranske jezike, grčki jezik, germanske jezike, baltoslavenske jezike, albanski itd. Na knjizi je radilo 16 lingvista iz više zemalja - najviše iz SAD-a, a također iz Velike Britanije, Danske, Nizozemske, Rusije i Austrije. Hrvatska je zastupljena s dva autora - osim mene, koji sam napisao prva tri poglavlja (otprilike šestinu knjigu - uvod te poglavlje o glasovima, fonologiji, i oblicima, morfologiji, rekonstruiranoga indoeuropskog prajezika), tu je i akademik Ranko Matasović koji je pisao o indoeuropskom iz tipološke perspektive (tipologija je lingvistička disciplina koja se bavi opisom i analizom svjetskih jezika s obzirom na njihove karakteristike - koliko imaju glasova, koje glasove, koje oblike imaju, kakav im je rečenični ustroj itd.). Sâm rad na knjizi je trajao više od tri godine i bio je, za mene kao urednika (ali i jednog od autorâ), dosta naporan. Trebalo je prvo naći, kontaktirati i dogovoriti relevantne autore za sva poglavlja, a onda to sve usklađivati, prepravljati i sklapati u cjelinu - to je povremeno bilo jako teško jer je svaki autor različit, a meni je ponekad to bilo i nezgodno jer je tu mahom bila riječ o svjetski poznatim indoeuropeistima, od kojih su meni neki još kao studentu bili uzor, pa onda čovjeku bude neugodno govoriti im što bi trebali promijeniti ili dodati da bi im poglavlje bilo usklađeno s drugima i slično.

Možete li za čitatelje koji nisu upućeni u lingvistiku objasniti što se smatra pod pojmom 'indoeuropski jezici'?

Indoeuropski jezici su jezici koji pripadaju tzv. indoeuropskoj jezičnoj porodici. Riječ je jezicima za koje je znanstveno utvrđeno da su srodni, tj. da su se svi razvili iz jednog, neposvjedočenoga (nezapisanoga) praindoeuropskoga jezika koji se govorio prije otprilike 6.000 godina (vjerojatno negdje u stepama današnje južne Rusije - iako ima različitih hipoteza o tome). Praindoeuropski, jezik iz kojeg su se razvili, s protokom vremena, svi današnji indoeuropski jezici, kako rekoh, nije bio nigdje zapisan - nema njegovih spomenika, kakve npr. imamo, recimo, za latinski ili starokineski. Stoga, da bismo znali kako je zvučao, taj jezik (kao i druge prajezike - npr. prasemitski, predak današnjeg hebrejskog i arapskog) moramo rekonstruirati na osnovi kasnijih indoeuropskih jezika, pažljivom analizom i usporedbama jezika koji su iz tog prajezika nastali. Npr. naša riječ voda i engleska riječ water nastali su iz praindoeuropske riječi koja se može rekonstruirati kao *wodr - isto je i s mnogim drugim riječima, npr srodne su i naše nos i englesko nose, naše sunce i englesko sun, naše sin i engleski son itd. Među indoeuropske jezike spada većina jezikâ koji se danas govore u Europi - npr. slavenski jezici (naši najbliži jezični rođaci), baltijski jezici (latvijski i litavski - naši nešto daljnji rođaci), germanski jezici (engleski, njemački itd.), romanski jezici (poput talijanskog, francuskog i španjolskog - koji svi nastaju iz latinskog jezika, koji je pak samo jedan od jezikâ drevne italske jezične grane, a koji je u antičko doba potisnuo sve svoje najbliže rođake), keltski jezici (irski, velški, bretonski...), grčki, albanski, armenski... Izvan Europe indoeuropski su i mnogi jezici koji se govore na području od Turske do sjeverne Indije - npr. kurdski, farsi (službeni jezik Irana), pašto (službeni jezik Afganistana), tadžički (Tadžikistan), hindi, bengalski, nepalski (u Indiji i okolici) itd. Indoeuropski su i neki izumrli jezici, poput jezika starih Hetita u Maloj Aziji ili Toharâ u današnjoj zapadnoj Kini. O svima njima se, u većoj ili manjoj mjeri, govori u knjizi.

Što je iz 'The Indo-European Languages' relevantno za aktualne hrvatske prijepore o jeziku?

Knjiga je relevantna utoliko što objašnjava širu jezičnu povijest jezične porodice kojoj i naš jezik pripada te što se tu može vidjeti i općenito kako se jezici kroz povijest mijenjaju. Mnogi će pseudostručnjaci danas govoriti da se jezik ne smije mijenjati, da mlađe generacije govore 'neispravno', da su riječi dobile 'kriva' značenja, da se 'netočno' izgovaraju i sl. - to je nešto što možete vrlo često čuti i u medijima. To su, naravno, besmislice iz lingvističkog i znanstvenog pogleda. Da se jezici nisu mijenjali - glasovno, oblikovno, značenjski i drugačije - danas ne bi bilo hrvatskog kakvog znamo i kojim govorimo, nego bismo i dalje govorili praslavenski, prabaltoslavenski ili praindoeuropski. Riječ je, dakle, o bizarnoj situaciji - da nije bilo jezičnih promjena u prošlosti, ne bi bilo ni jezika u koji se toliko kunemo i volimo, a s druge strane se rogobori o promjenama koje se danas događaju. No promjene u jeziku su neizbježne - one su se događale u svim jezicima od samog nastanka ljudskog jezika i događaju se i danas. Kako su lingvistička istraživanja pokazala, ni moderni mediji, obrazovanje itd. ne mogu spriječiti jezične promjene - to je jednostavno činjenica koju valja prihvatiti, želimo li o jeziku govoriti na temelju znanstvenih činjenica i spoznaja, a ne u okviru neke političke agende kojoj te spoznaje ne odgovaraju.

Postoje li možda planovi za objavu hrvatskog izdanja ove knjige?

Zasad ne, ali nije isključeno. Inače, kod nas postoji razmjerno mnogo indoeuropeističke literature iz zadnjih dvadesetak godina, premda, jasno, ne ovoliko opsežne i detaljne.