Te daleke 1962. godine Josip Broz Tito je u Splitu ispred 150.000 ljudi održao govor osvrnuvši se na 'nepravilnosti koje su se počele javljati u društvenom i političkom životu SFRJ', završena je gradnja prvog splitskog Pomgradova nebodera, otvorio se restoran sa samoposluživanjem Bastion, počeo je baby boom, a među inim svijet su ugledali ili čekali da u njega iskoče Arsen, Volga, Hari i Dalibor. Ovo je priča o tome kako su se igrali, kako su ih čuvali, čemu su ih učili i kako su, unatoč ili zahvaljujući svemu, odrasli.

Tako bi nekako, u stilu nezaboravne serije Srđana Karanovića 'Grlom u jagode', mogao započeti uvod u priču o izložbi 'OdraSTanje 60-ih i 70-ih', ovog tjedna postavljenoj u splitskom etnografskom muzeju, događaju na koji je teško ostati emotivno indiferentan ma s koje strane vremena i prostora sadašnje ili bivše države mu prilazili. Autorica izložbe je viša muzejska pedagoginja i etnologinja Vedrana Premuž Đipalo, od ranije poznata kao vrsna 'osvjetljivačica' svakodnevica običnih ljudi.

Kako se 'zapiknula' baš za dva spomenuta desetljeća i neka davna djetinjstva?

'Dosad se naš muzej bavio uglavnom tradicionalnim građanskim Splitom, pri tom mislim na razdoblje s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Ideja za ostvarenjem izložbe proistekla je iz mog iskustva muzejske pedagoginje. Radeći s djecom i mladim posjetiteljima muzeja, uočila sam da žele znati u kakvoj su to svakodnevici rasli njihovi roditelji. Zašto ne pedesete, ili ne osamdesete? Zato što su pedesete još uvijek bile obilježene postratnom situacijom, a osamdesete su doba krize. Šezdesete su bile godine baby booma, početaka razvoja potrošačkog društva i u kontinuitetu sa sljedećim desetljećem omeđuju najvišu razinu blagostanja koje je tadašnje društvo ostvarilo. S druge strane, Split je po svim pokazateljima u to doba bio paradigmatski grad socijalističkog razvitka, u sklopu kojeg su djetinjstvo i odrastanje zasebni fenomen. Grad naglo raste, iz okolice, Zagore i s otoka, pristiže novo stanovništvo pa se broj stanovnika gotovo udvostručio, žene se zapošljavaju i prestaje njihova tradicionalna uloga kućanice. Rađaju se novi kvartovi i u njima nova djeca', kaže Vedrana Premuž Đipalo, koju u šali pokušavam izbaciti iz takta klasičnim pitanjem kako može raditi priču o Splićanima kad sama nije fetiva Splićanka?

'S jedne strane, to mi je dalo odmak od građe, što će reći da sam donekle lakše od domaćih otkrivala lokalnu specifičnost. Ipak, kao netko tko je odrastao u Slavoniji nalazim mnoge činjenice koje granice ove izložbe šire izvan Splita na Dalmaciju, Hrvatsku i cijeli prostor bivše države', kaže Vedrana, koja je prije godinu dana pozvala svoje sadašnje sugrađane na suradnju za ovu izložbu. Tražile su se igračke, knjige, uspomene iz tog razdoblja, ali i oni koji su voljni podijeliti s drugima intimu odrastanja.

'Istodobno sam radila na teoretskoj pripremi. Uz suradnju s ostalim splitskim muzejima, jedan od vodiča za rad je bila je knjiga pokojnog Milorada Bibića Mosora 'Zakon Pjace', arhiv Slobodne Dalmacije u kojem se može naći mnoštvo tekstova vezanih uz tadašnji život djece i mladih, ali i oglasa za dječju hranu i kozmetiku. Naravno, i neizbježne - statistike. Recimo, do 1965. godine tek je svaki trideseti Splićanin imao automobil – ulice su bile otvoreni prostori za igru.

Ono što se sigurno može reći jest da je to bilo razdoblje izuzetne brige za djecu. Nevjerojatan je broj inicijativa koje govore tome u prilog, od osnivanja dječjih vrtića, preko sportskih, kazališnih, izviđačkih i drugih udruga. Moja namjera nije idealizirati to razdoblja. To je djetinjstvo bilo obilježeno velikom ideologizacijom i političkim ritualima za djecu – od prijema u pionire, preko obilježavanja za to društvo važnih datuma. Istodobno i paradoksalno, djeca su rasla i bezbrižno – sati i dani provodili su se u danas zaboravljenim igrama na ulicama. Rekla bih da su u njihovim snovima istodobno šetali likovi iz socijalističkog kulta i likovi iz masovnih medija poput stripova uvezenih sa Zapada. Drug Tito i Mickey Mouse. Još jedna dimenzija je osobito važna – bilo je to vrijeme skromnosti i potrošačke neopsjednutosti', kaže Vedrana, ističući kako je posebno vrijedna emotivna razina izložbe, o čemu svjedoče izlošci: obiteljske i društvene fotografije, 'Jugoplastikine' lutke i igračke, enciklopedije 'Svijet oko nas' i Disneyjeve knjige u različitim bojama, franje (pikule) i rošule, salvete i značke koje su djeca skupljala, društvene igre poput trilje ili Čovječe, ne ljuti se, i neizbježne - pionirska kapa i marama.

Tu su i krojevi za dječje kecelje, ali i rubrike 'Dječji kutić' s likovnim i literarnim radovima sa sastavcima o društvu i prirodi: NOB-u, slobodi, Danu Republike, prirodi, cvijeću, potocima...'

No ono što daje posebnu živost i emotivnost su sjećanja Splićana srednje dobi, što nas vodi Anti, Volgi, Hariju i Daliboru, čije su priče objavljene u umješno napisanom i dizajniranom katalogu izložbe.

Ante Duplančić, rođen 1959., kaže: 'Televizija je bila luksuz, onda onaj koji nije imao televiziju odlazio bi kod onih koji su imali i to se sa strahopoštovanjem dolazilo, pitalo i gledalo. Festivali tipa Sanremo su imali veliku ulogu jer smo mi dica te pisme pivali i onda smo se igrali na festivale. Onda bi mi improvizirali nekakvu pozornicu, glumili te festivale, pisme koje su se vrtile, veliku ulogu bi imao i radio, gramofonske ploče su spadale u luksuz, a da ne govorimo o magnetofonima, ali radio se dosta slušao. Nedjeljom kad bi se išlo u šetnju, onda bi se nosio mali tranzistor i pratio se prijenos utakmica Hajduka i to bi bilo sasvim normalno', kaže.

Žensku vizuru dječjeg Splita daje Volga Lopušinsky - Zoković, rođena 1964. godine: 'Već u drugom razredu igrala sam se ispred zgrade. Te igre su uglavnom bile bez nekakvih rekvizita od kuće, nego što bi našli, štapovi, kamenje, cvijeće, bilje, od blata bismo radili kolače, listovi bi nam bili novac, igrali bismo se prodavača, pa bi brali razno zelenilo, penjali se po stablima, ljeti kad su trešnje, kajsije, smokve dozrijevale i u tuđe vrtove bismo posegnuli. Nakon škole bismo znali ispred moje zgrade, nas desetak, ostaviti torbe i onda smo se znali igrati na vatalo, kako bi mi rekli. Miješano je bilo društvo. Uglavnom smo se vani igrali, pred samom zgradom.'

Hari Klarica, rođen 1963. godine, još i sada raspoznaje stare splitske škole po boji kecelja. 'Škole su imale različite boje školskih kecelja i to je meni bilo baš kul. 'Zlata Šegvić' je imala zelene kecelje, 'Bratstvo i jedinstvo' su imali bordo, 'Bruno Ivanović' su imali svijetloplave. U gradu su bile dvije škole zajedno - 'Luka Botić' i 'Nenad Ravlić' - jedna od tih škola imala je crne, a ostali su imali tamnoplave kecelje. Poslije su svi imali takve. Ženske su imale malo duže, strukirane, to se kupovalo u robnim kućama.'

Dalibor Popović, rođen 1962. godine, dobar je za uvod u 'sociologiju uličnih igara'. 'Znaš kako su građeni ti kvartovi, okolo su zgrade, u sredini je prostor gdje je zelenilo, igralište, gdje se suši roba, ti tu imaš jedno 50 familija koje su trpjele naše vikanje od jutra do mraka, što danas ne možeš. Sve je bilo na nama, da stvorimo hijerarhiju, da se izborimo za svoj dio prostora.'  Hari i Dalibor imaju i priloge za povijest najsportskijeg grada na svitu. 'Najprije je bija oni plastični, dičji, Jugoplastikin balun. Poslin je glavni rekvizit je bija balun Tigar - Pirot nogometni i košarkaški. Postojali su tereni, znači di si gravita bila su manja dva, tri igrališta i većinom je sve bilo zauzeto, znači ti dođeš na jedan teren: zauzeto, pa kad je veća grupa igrača, ti tražiš slobodan teren, kilometar i po' hodaš, ali mi smo imali volje šetati i tražiti teren, dok danas je ili prazno, nema dice, ili je zauzeto zbog koncesije. A što se igralo? Kako je koje prvenstvo išlo - rukomet, košarka, sve smo mi to igrali, pratija si što se dešavalo.'

'Naravno da svi nemaju identična sjećanja. Moguće je da su neki događaji zaboravljeni ili pak nedoživljeni zbog različitih okolnosti odrastanja. No upravo tu vidimo mogućnost za daljnje širenje teme. Želja nam je da se ova izložba prepozna kao temelj za daljnje uključivanje građana u rekonstrukciji nedavne prošlosti. Izložbu shvaćamo kao prvi korak u istraživanju i čuvanju memorije zajednice. Bit će otvorena do svibnja, a ne sumnjamo da će kroz to vrijeme prerasti samu sebe', kaže Vedrana Premuž Đipalo ne okupirajući se pitanjem: Je li nam prije bilo bolje?

Za one koji imaju takve dvojbe, možda je poučan primjer iz Italije: knjiga Marte Boneschi koja se bavi sličnim dijelom talijanske prošlosti – za njih su to pedesete – zove se 'Quando siamo poveri – ma belli'. Ili u prijevodu – Kad bijasmo siroti i – lijepi. Bez selfieja i fotošopa.

Izložba je od 26. siječnja otvorena u Etnografskom muzeju Split, a trajat će do početka svibnja. Muzej je smješten neposredno pored Peristila.