'Mate Kapović (1981.) je redoviti profesor na Odsjeku za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Osim sociolingvistikom i jezičnom politikom, bavi se povijesnom lingvistikom, dijalektologijom, fonologijom i akcentologijom', stoji u bilješci o piscu nove knjige - 'Jezični savjetnik za 21. stoljeće' - koju je nedavno objavila izdavačka kuća Sandorf. Kapoviću je ovo šesta lingvistička knjiga; dosad je objavio 'Uvod u indoeuropsku lingvistiku' (2008.), 'Čiji je jezik?' (2011.), 'Povijest hrvatske akcentuacije' (2015.), 'Jeziku je svejedno' (s Anđelom Starčevićem i Daliborkom Sarić, 2019.) i 'Uvod u fonologiju' (2023.). Kapovićeva pozicija u suprotnosti je onoj s kojom se najčešće susrećemo u javnom prostoru, onom 'jezičnih policajaca', što je dobrodošlo osvježenje. Zaključili smo da je objava jezičnog savjetnika idealna prigoda za razgovor s ovim neumornim znanstvenikom, a pitali smo ga štošta - od motivacije za objavu ovakve knjige, preko savjeta za rješenje vječnog problema oko 'ije' i 'je' i uvijek aktualnog 'bureka sa sirom', do preskriptivizma i njegova odnosa s ideologijom.

Nedavno je iz tiska izašla knjiga 'Jezični savjetnik za 21. stoljeće', vaša šesta lingvistička knjiga. Možete li je ukratko predstaviti?

Riječ je o popularnoznanstvenoj knjizi koja pokušava objasniti kako jezik zapravo funkcionira, govoreći o tome preko nekih primjera koji se često spominju kao 'problemi' u općoj javnosti ‒ od klasičnih pitanja kao što je pisanje 'č & ć', 'ije & je' ili naglaska te klasičnih jezičnosavjetničkih stvari poput 'bi/bismo', 'za sve/za svih' pa do nekih pitanja kojima se lingvisti dosad nisu toliko bavili, kao što je pitanje pozdravâ 'bog!/bok!' ili 'bureka s mesom/sirom'. Knjiga je napisana jednostavno, tako da je mogu čitati i nelingvisti, ali ima i sav potreban znanstveni aparat koji zahtijevaju stručna djela za one koji žele znati više.

Što vas je potaknulo da je napišete?

Predmeti moga znanstvenog interesa su primarno povijest hrvatskoga, slavenskih i indoeuropskih jezika, hrvatska dijalektologija, akcentologija i sociolingvistika. O tome sam objavio najviše radova. A to su područja koja najviše pomažu pri pisanju ovakve knjige koja pokušava prije svega objasniti, preko nekih konkretnih primjera, kako se u Hrvatskoj zapravo govori i zašto se govori tako kako se govori. Naravno, uvijek se u knjizi napominje i što je od svih jezičnih elemenata koji se objašnjavaju standardizirano, jer ljude to uvijek zanima, i kako je došlo do toga da je baš to standardno, no objašnjavam i nestandardne, govorne i dijalektalne oblike jer je bez njih nemoguće razumjeti jezik u cjelini. Motivacija mi je bila da neke meni zanimljive, a u široj javnosti često popularne ili potencijalno zanimljive teme obradim na pristupačan način.

Knjiga se reklamira kao 'Praktični priručnik za svaki dom', što će reći da je namijenjena svima. Po čemu se ona razlikuje od uobičajenih jezičnih savjetnika?

Iako je namjerno nazvana jezičnim savjetnikom, ona se razlikuje od uobičajenih 'savjetnika', koji obično samo nabrajaju što pojedini autor smatra 'dobrim', a što 'lošim', bez ikakvih pravih objašnjenja ili razlogâ. Dodatno, ljudi koji se inače bave jezičnim 'savjetima' vrlo često nisu uopće upućeni npr. u povijest jezika i onda progone riječi ili oblike koje su koristili još Gundulić ili Marulić ili im se ne sviđa, recimo, oblik 'posla' u frazi 'gledati svoja posla', jer ga ne znaju objasniti, pa ga progone iako je riječ o arhaizmu još iz praindoeuropskoga. Knjiga je stvarno namijenjena svima ‒ prije svega laicima zainteresiranima za jezična pitanja. No neka će poglavlja, npr. ona o 'č & ć', 'ije & je' i naglasku, biti vrlo zanimljiva i učitelji(ca)ma i profesori(ca)ma hrvatskoga u osnovnim i srednjim školama jer jednostavno, ali detaljno i zanimljivo, objašnjava situaciju u Hrvatskoj te kako te probleme najbolje prezentirati na nastavi uz mnoštvo primjerâ i savjetâ. Nažalost, iz osobnog iskustva znam da većina učitelj(ic)â i profesor(ic)â nema priliku to na takav jednostavan način naučiti na fakultetu ‒ a i sama narav dotičnih problema je komplicirana jer treba poznavati povijest jezika, dijalektologiju i akcentologiju da bi se to doista razumjelo. Nadam se da će oni koji izravno rade s učenicima iz ove knjige moći sami bolje spoznati tu problematiku pa je onda i bolje prenijeti učenicima. Uza sve to, mislim da će knjiga biti zanimljiva i lingvistima jer se u njoj obrađuju brojni primjeri koji dosad nisu bili lingvistički obrađeni ili nisu bili obrađeni dovoljno detaljno i zadovoljavajuće, kao i to što se u njoj, poglavito u zadnjem poglavlju, nastavlja obrađivati tematika kojom sam se bavio u prethodnim knjigama 'Čiji je jezik' (2011.) i troautorskoj 'Jeziku je svejedno' (2019.).

U njoj ste probrali 16 problema koje govornici hrvatskoga jezika najčešće imaju. Koji vam je od navedenih najzanimljiviji?

Navest ću zanimljivostî vezane uz upitno-odnosnu zamjenicu. Upitna zamjenica 'ča', tipična za čakavski, zapravo je arhaizam još iz praindoeuropskoga i etimološki potpuno odgovara latinskoj zamjenici 'quid', dok je 'što', koju imamo u štokavskom/standardu i ruskom, inovacija i izvorno znači 'što to' ‒ stoga se može reći, kako velim u knjizi, da su svi Slaveni izvorno zapravo bili čakavci, ali se 'ča' na kraju svuda izgubilo osim u Hrvatskoj uz Jadran. S druge strane, govorna varijanta 'šta' je izvorno genitivna ‒ i danas se dijalektalno upotrebljava npr. 'od šta' uz 'od čega' ‒ da bi kasnije prodrla i u nominativ/akuzativ (kao u 'šta je to?'). Zanimljiva je i standardizacija ‒ u hrvatskom je standardno samo 'što' (kao što se stvarno govori u Zadru i Dubrovniku), kao i u crnogorskom. U bosanskom i srpskom pak imamo i 'šta' i 'što' (kao i u većini štokavštine u hrvatskom), a u Splitu se koristi samo 'šta'. S druge strane, 'kaj' i 'ča' su u hrvatskom dijalektalni oblici, ali je 'kaj' standardno u slovenskom, a 'ča' u gradišćanskom hrvatskom. To je sjajan primjer u kojemu vidimo raznolikost ne samo regionalnu, nego i sociolingvističku.

Evo, moj je cjeloživotni problem razlikovanje 'ije' i 'je', rekao bih zato što u dosadašnjem obrazovanju, odnosno prije vaše knjige, nisam naišao na odgovarajuće objašnjenje. Kako biste pomogli čitateljima s istim problemom?

Objasniti se može iako precizno objašnjenje, a ni sama situacija, nisu prejednostavni. Naime pisanje <ije> u većini slučajeva odgovara izgovoru dugoga [jē] (npr. u [rjēka]), a pisanje <je> kratkom izgovoru (kao u <vjera>) ‒ iako ima iznimaka. Razlozi tomu su malo čudni ‒ dugi jat pišemo onako kako ga je izgovarao Vuk Karadžić ([ri.je.ka] s tri sloga) premda ga ne izgovaramo tako. Za one koji razlikuju kratke i duge samoglasnike u svom dijalektu, npr. za Dalmatince ili Slavonce, rješenje je više-manje jednostavno u većini slučajeva ‒ kad se [je] izgovara dugo ([rjeeka]), pišite <ije>, kad ga izgovarate kratko ([vjera]), pišite <je>. No to je puno problematičnije npr. onima rođenima u Zagrebu ili Rijeci jer se ondje kratki i dugi slogovi uglavnom ne razlikuju, pa ti govornici moraju zamišljati kako bi takve riječi izgovorio, recimo, netko iz Splita. U knjizi o tome govorim puno detaljnije i postoje načini na koje si pomoći s tim čudnim pisanjem jata, ali problem je što se to na fakultetima jako loše objašnjava i onda su i učitelji(ce) u školama na sto mukâ kako to objasniti učenicima.

Jedno poglavlje bavi se pozdravom 'bog' ili 'bok'. Koje je njihovo porijeklo?

Porijeklo razmjerno novoga pozdrava 'bog!' je vrlo jednostavno - on je nastao kraćenjem starijih pozdrava poput 'bog daj!', 'bog s tobom!' i sl. Varijanta 'bok!' samo je zagrebačka/kajkavska obezvučena verzija toga, slično kao što stariji Zagrepčani, i općenito kajkavci, i danas govore npr. 'kruk', 'zup' ili 'krof' prema standardnom 'krug', 'zub' i 'krov'. Na čakavskom sjeveru se, recimo oko Rijeke, pak to 'bog!' mijenja u 'boh!'. Ova etimologija je nevjerojatno očita, međutim u Zagrebu je zadnjih desetljeća vrlo popularna kvazietimologija da zagrebačko 'bok!' nastaje od nekoga navodnog njemačkog pozdrava. Problem je samo što takav pozdrav u njemačkom niti postoji, niti bi mogao dati naše 'bok!' sve i da je postojao. No nekim se ljudima iz identitetskih razloga sviđa takva 'mitlojropejska' pseudoetimologija, tako da, kako rekoh u knjizi, sumnjam da će promijeniti mišljenje zbog pukih lingvističkih argumenata. Pučke etimologije su, uostalom, nešto uobičajeno u jeziku.

Poglavlje naslovljeno 'Postoji li burek sa sirom?' dosad je dobilo najviše medijske pažnje. Koji je zaključak, postoji li ovo 'kontroverzno' jelo?

Stvar je zapravo prilično jednostavna. U hrvatskom i u Hrvatskoj postoji i 'burek s mesom' i 'burek sa sirom' ‒ tako svi normalno govore i tako piše u svim pekarama, a tako se govori (u prijevodu) i u svim drugim zemljama u kojima se nekakav burek jede, od Turske i Albanije pa sve do Maroka. S druge strane, u bosanskom i u Bosni i Hercegovini umjesto toga se koriste 'burek' i 'sirnica'. 'Problem' je nastao kad su Bosanci počeli uvjeravati sve okolne zemlje da moraju koristiti bosansku terminologiju jer da je ona jedina tobože pravilna ‒ iako odudara čak i od izvorne turske. A onda su takvu čudnu propagandu prihvatili i neki izvan BiH pa se to onda do iznemoglosti ponavlja u svakoj prilici. Naravno, nema ništa loše i problematično u tome da se u BiH nešto kaže drugačije nego u Hrvatskoj, i Bosanci/Hercegovci mogu govoriti kako god hoće, ali to ne znači da govornike hrvatskoga treba gnjaviti 'ispravljanjima' i nama stranom terminologijom, k tomu novotarijom u odnosu na izvornu.

Kao ilustraciju pojedinih problema iskoristili ste i naše celebrityje, kao što su političari, nogometaši i pjevači. Čiji vam je govor iz lingvističke perspektive najzanimljiviji?

Kako bih objasnio neke pojave, recimo oko različitih izgovora 'č & ć', koristim primjere poznatih osoba ‒ npr. Dražena Turine Šajete i Alena Vitasovića za različite istarske izgovore, Gorana Ivaniševića za splitski izgovor, a Davora Šukera za neuobičajen osječki izgovor. U govoru javnih osoba se može, iz lingvističke perspektive, često čuti svašta zanimljivo. Meni je sociolingvistički, recimo, interesantno to kako Andrej Plenković, što je duže na poziciji premijera, govori sve više novoštokavski, tj. sve bliže klasičnoj standardnoj naglasnoj normi. Ono što mi se pak ne sviđa je to što se u našoj suvremenoj filmsko-televizijskoj produkciji i na dramskim akademijama premalo pazi na autentičnost govora pa mnogi glumci, uz časne iznimke, ne znaju dobro odglumiti nijedan naglasak osim svoga izvornog lokalnog.

Ono što je jasno iz vašeg rada jest da ste, nasuprot lingvistima koje poznajemo iz medija, benevolentni prema govornicima hrvatskoga jezika. Odakle ta pozicija?

To je zapravo pozicija suvremene lingvistike, bar one zapadne, i ona je tipična za praktički sve lingviste iz, primjerice, SAD-a ili Velike Britanije. U Hrvatskoj je još uvijek problem, iako se situacija tu pomalo mijenja nabolje u novije vrijeme, u tome što je naše jezikoslovlje, pogotovo kroatistika, često oko takvih pitanja zaglibilo još tamo negdje u 19. stoljeću. Moja je želja, a to se onda vidi i u naslovu ove knjige, da hrvatski jezik lingvistički konačno dovedemo u 21. stoljeće i da se o njemu govori na znanstven i suvremen način. To je i način da se hrvatski na pravi način afirmira i promovira ‒ što treba činiti znanstveno, znanjem, opisom i resursima, a ne besmislenim denuncijacijama i neznanstvenim opskurantizmom, još uvijek, nažalost, tipičnima za velik dio javnoga govora o jeziku. Uostalom, ako nam je stalo do hrvatskoga, trebali bismo ga poštovati u njegovoj punini, sa svim njegovim pojavnim oblicima, a ne samo u okljaštrenoj i isfantaziranoj verziji kojom nitko zapravo ne govori.

U knjizi se često nailazi na pojam preskriptivizam. Što je to i u kojem je odnosu s ideologijom?

Čim govorite o nekakvoj politici ‒ bila riječ o društvu, ekonomiji ili o jezičnoj politici ‒ automatski zalazite u područje ideologije. Nekakva ideologija uvijek je prisutna ‒ pitanje je samo kakva je ona. Ideologija je npr. i zastupanje teze da jezičnu politiku valja voditi u skladu sa spoznajama lingvistike kao znanosti o jeziku, ali i stav da treba pošto-poto izbjegavati sve tuđice ili upotrebu dijalekata u javnosti. Stvar je samo u tome kakvu ćemo jezičnu politiku izabrati. To je izbor koji po definiciji ne može biti neutralan ‒ o tome, naravno, imam sasvim jasno mišljenje i o njemu govorim u zaključnom poglavlju knjige. Moj je stav da svoj jezik, u njegovim varijantama kojima svi vladamo, trebamo govoriti slobodno i opušteno i da se jezika ne trebamo bojati. Također, ne trebamo prihvaćati sulude intervencije u jeziku, bilo da je riječ o bureku ili o tome da se ne smije reći 'paliti televizor' jer bi to tobože značilo da ga palimo upaljačem. Takve bizarne ideje, kao tâ o 'paljenju televizora', spadaju u preskriptivizam, što je neznanstvena i štetna ideologija te praksa po kojoj su neki jezični elementi (kao npr. izraz 'paliti televizor') tobože sami po sebi inherentno 'nepravilni'. Preskriptivizam ne spada u lingvistiku, što pak ne treba brkati s time da postoji preskripcija, tj. standardni oblik jezika ‒ stvar je samo u tome da preskripciju ne mistificiramo i ne radimo od nje ono što ona ne bi trebala biti. Standardni dijalekt može biti dobar sluga, ali je loš gospodar.