'Osjećam se kao da mi je netko predao bombu samo zato da je, kada eksplodira, u rukama drži žena', kaže Sandra Oh u jednom prizoru serije 'The Chair', u kojoj glumi prvu ženu, pa još k tome ženu azijskog porijekla koja je preuzela mjesto šefice odjela engleske književnosti na uglednom američkom sveučilištu. Ta je rečenica doista sukus svega što se događa glavnoj junakinji ove serije tijekom njezina kratog šefovanja odjelom. Ji-Yoon Kim doista je odjel dobila u stanju u kojem bi ga teško pod kontrolom držao bilo tko, a u njezinoj specifičnoj situaciji to je još teže.

Koja je to njezina specifična situacija? Pa, problem je u tome što svi od nje imaju posebna očekivanja, i to ne zbog njezinih profesionalnih postignuća, nego zbog onoga što ona jest demografski i što predstavlja u društvenom smislu. Demografski, ona je žena i Amerikanka korejskog porijekla. Društveno, to nešto znači - zbog toga što pripada rasnoj manjini i zbog toga što je žena od nje se očekuju tim dvjema činjeniama obojene stvari. Studenti i kolege koji pripadaju manjinama kao i ona od nje očekuju da bude progresivnija i da podrži nova strujanja i trendove u akademskoj zajednici. Stariji kolege od nje očekuju da ih spasi - da spasi njihove komercijalizacijom obrazovanja ugrožene poslove, da sačuva studij koji upisuje sve manje studenata, da ispravi stare nepravde s kojima su se susretali tijekom cijele karijere. Šefovi od nje očekuju da uvede reda u taj nered i usput kao da se stalno zlurado smješkaju na temu: 'Ajd, baš da te sad vidimo sa svim tim tvojim naprednim idejama', iako probleme ne bi znao ispraviti niti itko od njih.

Kada se tome još pribroji činjenica da je Ji-Yoon bliska prijateljica s kolegom profesorom Billom Dobsonom (Jay Duplass) i kada taj kolega dođe u probleme sa studentima zbog doista idiotske šale o Hitleru, dogodit će se ono što se uvijek događa kada žena na položaju ima prijatelja među kolegama. Iako ga Ji-Yoon čak i neće nešto posebno BRANITI, samo zbog toga što će pokušati stišati histeriju oko nečega što je zapravo bilo tek glupo Billovo ponašanje, bit će optužena da ŠTITI SVOG DEČKA KOJI JE NACIST. Ji-Yoon, koja se već ionako bori sa svojim privatnim životom, odnosom s posvojenom kćerkicom, raspadom veze zbog nekompatibilnih akademskih planova i Billom, koji je doista problematičan - naći će se u suludoj situaciji koja nikako ne može dobro završiti.

Serija 'The Chair' izazvala je dosta suprotstavljenih reakcija među gledateljima koji su imali bližeg dodira sa situacijom u američkim akademskim krugovima. Dok su je mnogi odbacivali kao 'nerealističnu', dobar dio onih koji su također imali dodira s američkim sveučilištima, ali pripadaju sličnoj demografiji kao glavna junakinja izjavljivali su da im svi problemi i situacije s kojima se susreće Ji-Yoon zvuče toliko poznato da su se osjećali iznimno nelagodno gledajući ovu zapravo duhovitu i zabavnu seriju. Kao i u mnogim drugim pričama koje u prvi plan stavljaju društveno manje privilegiranu osobu - ženu, pripadnicu ili pripadnika nebjelačke rase, homoseksualce, transseksualce - njihovo iskustvo onima koji ne pripadaju u njihovu demografsku skupinu toliko je nepoznato i nevjerojatno da ga prozivaju nerealističnim.

'The Chair' je, međutim, serija koja - uz to što je zbilja zabavna i duhovita - otvara mnoga šira pitanja, zbog kojih je to je li sistem funkcioniranja američkih sveučilišta baš onakav kakvim je prikazan ili malo drugačiji - nebitno. Ta su pitanja takva da će ih kao važne probleme prepoznati i oni koji nikada nisu bili u dodiru s američkim sveučilištima, akademskim obrazovanjem i specifičnim manjinama koje su u seriji istaknute. Riječ je o pitanjima prihvaćanja žene na položajima autoriteta, intelektualno i organizacijski. Riječ je o pitanjima prihvaćanja drugačijeg načina podučavanja i obrazovanja mladih, o odnosu tradicije i iskustva u pristupu takvom obrazovanju, o osjećaju neshvaćenosti onih koji pokušavaju postići nešto novo, ali i o osjećaju odbačenosti onih koji su cijeli život i karijeru posvetili 'starom', tradicionalnom načinu. Riječ je i o kompliciranim vremenima u kojima živimo, u kojima više - srećom - ne postoji stroga podjela na crno i bijelo, ali i dalje postoji emotivna, jaka reakcija na ono što znamo da je nepravedno i ružno. Riječ je, na kraju krajeva, i o profesorima književnosti, koji u novome svijetu, prekrasno obogaćenom inovacijama i tehnologijom, pokušavaju pronaći mjesta za smisao obrazovanja na području umjetnosti i humanističkih znanosti, na području priča koje otkrivaju ljudsko stanje, stanje vrste koja je i dalje ista ona koja je živjela po pećinama, ali sada pokušavamo jedni druge gledati suosjećajnijim očima, između ostalog, i zahvaljujući tim pričama.

Sve to seriju 'The Chair' čini odličnom serijom za koju doista nije važno je li skroz na skroz prikazom vjerna onome kako se inače ponašaju članovi odsjeka za englesku književnost na američkim sveučilištima. Dovoljno je prepoznatljiva. I mnogo ćete dobiti ako je pogledate. A usput ćete se i sjajno zabaviti.