Kada bi nekoga na ulici pitali za film 'Ti mene nosiš', vjerojatno bi prva asocijacija bila Zdravko Mamić jer zauzima velik dio foršpana. To implicira sljedeće - redateljica Ivona Juka i njezin tim obavili su sjajan PR posao, pokušavali ga progurati na sve strane, učiniti prepoznatljivim. Premda je to lukav marketinški potez, odlučiti se na iskorištavanje uvijek aktualnog medijskog hypea oko Zdravka Mamića ujedno je riskantan potez. Juka se vrlo lako mogla naći optužena za estradizaciju svoga djela, krivo predstavljanje, jeftino kapitaliziranje provokativnih društvenih tema. Sve se to moglo vrlo nepovoljno odraziti na film i njegov umjetnički aspekt. Nadalje, sve bi se to redateljici i spočitavalo da na kraju nije isporučila kvalitetan proizvod. No Juka, u potpunom uvjerenju u svoje novo ostvarenje, nije dvojila oko makijavelističkih promidžbenih metoda. Sasvim opravdano.

Gledajući narativnu strukturu filma u kojem se tematizira odnos oca i kćeri kroz tri priče koje se u nekim segmentima preklapaju, prve bismo poveznice mogli naći u filmovima Alejandra Inarritua (Babel) ili Paula T. Andersona (Magnolia), no ovakve usporedbe mogu nas odvesti na pogrešan put. Prvenstveno, vukući ovakve paralele očekujemo komplicirana preklapanja likova i odnosa koji bi se jedva mogli prikazati Vennovim dijagramima i matematičku preciznost u realizaciji. Također, očekujemo već uvriježeni obrazac u kojem bi se ti likovi iz tri zasebne priče trebali susresti u nekoj velikoj završnici, konačno stavljajući svaku kockicu na svoje mjesto. Juka se time previše ne zamara pa tako u 'Ti mene nosiš' ne možemo naslutiti jasan vrhunac priče, kao ni konačno razrješenje, sve ostaje gotovo neodređeno. Možemo primijetiti kako se Juka više približila onoj strukturi s kojom su Hrvati već dobro upoznati i vrlo je laka za konzumaciju – sapunice. Poneki odnosi likova neodoljivo podsjećaju na 'sapunastu' formu, no zgodan je detalj da Juka od toga ne bježi. Jedna od stvari koje se poklapaju u sve tri priče jest i radno mjesto, a to je set snimanja sapunice. U jednom se trenutku čak i otvoreno parodira odnos između dva lika koji sami za sebe naglašavaju da su kao iz sapunice. Ono što je važno primijetiti u takvim kadrovima jest Jukina izravnost, hrabrost u konfrontaciji i izbjegavanje patroniziranja publike.

Svaka priča obrađuje odnos oca i kćeri, ali na marginama glavnih priča nalaze se i sporedne, nerijetko jednako zanimljive. Fabularne dodirnice između priča djeluju raštrkano, no baš im to daje autentičnost. U preklapanjima likovi iz jedne priče ponekad direktno utječu na život likova iz druge priče, no ponekad se samo susretnu na istoj lokaciji, ne djeluju, ne upliću se, već se samo mimoiđu.

Ovaj primarno obiteljski rašomon ima još jednu specifičnost, a to su fantastični elementi prikazani kroz kamenje. Nužnost tog segmenta jest vrlo upitna, ako izuzmemo njegovu estetsku vrijednost, a i cijeli taj detalj prilično odudara od ostatka filma koji se pokušava približiti realizmu što je više moguće. Dakako, možemo to protumačiti kao višeznačan komentar koji bi se trebao odnositi na nemogućnost promjene, prepreku na putu k boljem ili gorem, emocionalnu barijeru, deus koji nas spašava od loših odluka ili opstruira dobre itd.

Svaka žena tematizirana u svojoj priči predstavlja različit temperament te različitu dobnu i statusnu skupinu. Tu svakako valja izdvojiti Helenu Beljan, mladu glumicu koja tumači androginu Doru zaluđenu Mamićem. I sama je Helena priznala da je audicija bila rigorozna te da se dugo spremala za ulogu koja s njom samom nema nikakvih sličnosti. Uz sve poznate i ustaljene glumce hrvatskih filmova ovaj put je stao i, kako mi to volimo reći, 'naturščik' Goran Hajduković. Njegova je izvedba izuzetno važna jer se uspijeva nametnuti uz sve te 'velike face', a svaki njegov kadar odiše snažnom prisutnošću i to možda ponajviše zbog toga što se njegova uloga i privatni život i najviše poklapaju.

'Ti mene nosiš' snažna je drama koja iskače odličnom režijom i uvjerljivom glumom te sporadičnim banalnim, 'sapunjarskim' elementima koji u široj slici ne štete previše priči. No možda je najveći uspjeh ovog filma primicanje hrvatske kinematografije toliko željenoj europskoj i tabanje puta za nadolazeće redatelje i njihove projekte.