Direktor rovinjskih Photodaysa Denis Redić kazao je da je na natječaj prijavljeno 7.500 fotografija i da su svi nominirani radovi prošli sustav žiriranja koji osigurava kredibilitet i izbor najboljih jer su u žiriju bila sve sama ugledna imena iz svijeta fotografije, a to su kolekcionar, predavač i galerist iz Londona Michael Diemar, fotograf i povjesničar umjetnosti Žarko Vijatović, konceptualni umjetnik i snimatelj, profesor na ADU-u u Zagrebu Goran Trbuljak te dokumentaristica i povjesničarka umjetnosti Markita Franulić, predsjednica žirija.

I žiri je, vjerojatno, kao i svi žiriji svijeta, prije svega, zaključio da je imao težak i nezahvalan zadatak probrati nešto o čemu se svi mogu složiti i da onda po tom kriteriju podijeliti nagrade. A podijelio ih je ovako: u kategoriji Publikacije nagradu je dobio Nenad Šaljić za izdanje naslovljeno Birth of a ship. Engleski naslovu očito smjera na daljnja svjetska sudjelovanja. U kategoriji Primijenjena fotografija slavodobitnica je Barbara Šarić za seriju s kravama i sirom pod naslovom Naša farma i za svaki slučaj i Our farm. U Modi pobjednica je Maja Jokić za pomalo reportažno obrađen ciklus Retro. U temi Arhitektura prikazom serije porušenih ili nezavršenih, ordinarnih negradskih zgradišta pobijedio je Bojan Mrđenović pod egidom Obnova.

U kategoriji Dokumentarna fotografija uvjerljivošću je pobijedio Mario Topić serijom pod naslovom Život s kroničnom depresijom. U kategoriji Pejzaž pobjednik je Mario Pućić za filozofski nastrojenu seriju Put bez spomenika. U kategoriji Portret u seriji u devet slika gdje se, nota bene, samo jednom vidi polovica lica muškarca, nagrađen je Nikola Šerventić s naslovom Stanje drugog. Nives Milješić pak nagrađena je u kategoriji Akt/Tijelo za slike Majka. U kategoriji Umjetnički koncept za seriju slika s rukopisnim legendama Genogram nagrađen je Davor Konjikušić.

Piscu ovih redaka nije uspjelo u djelima nagrađenih pronaći neki zajednički nazivnik, opći imenitelj kojim se eventualno vodio zajednički duh žirija kad je odlučivao kako je odlučio, ali to ne znači da takvog nečeg nije i bilo. Tek neprepoznatljivo je. Ono što isti možebitni nevježa primjećuje kao jedinu eventualno poveznu nit među nagrađenim djelima činjenica je da se da zapaziti očiti nehaj žirija, možda i namjeran, prema onoj zanatskoj strani fotografskoga djela – od u pravilu zanemarenih detalja tehničke ispravnosti do ponekad čak šlampava kadriranja i nebrige za fotografsku jasnoću slike. Žiri je valjda mnogo više pozornosti pridavao umjetnosnoj ili idejnoj strani djela, a pritom se zanemarivalo da se neki minimum neumjetnosnoga udjela u stvaranju, onoga što je opći element zanatske izvedbe, jednostavno ne smije zanemarivati. No sve to ne bi trebalo značiti da se u ovome tekstu provlači misao da nagrade nisu došle u prave ruke ili da se žiriju, ne daj bože, dira u kompetentnost, tek čini se da su i pojedini finalisti jednako mogli biti i nagrađeni, kao i neki nagrađeni ostati finalisti, a da se ništa pritom bitno ne bi moglo primijetiti kao čudno.

Stoga i sve nenagrađene, vrijedne finaliste vrijedi ovdje još jednom spomenuti, a to su: u kategoriji izdavaštva Eikon Studio i Luka Tomac. U kategoriji Primijenjena umjetnost Miljenko Bernfest, Romano Decker i Dejan Kutić, u Modi Nikola Predović i Suzana Holtgrave, u Arhitekturi Mario Pućić i Ivana Planinić, u Dokumentarnoj fotografiji Igor Sitar i Dalibor Talajić. Za Portrete bili su nominirani Kristian Macinić i Dario Belić. U kategoriji Pejzaž to su Boris Hnatjuk i Nikola Šerventić, a za Akt/Tijelo Igor Popović i Iva Korenčić. Za Umjetnički koncept bili su nominirani Bojan Mrđenović i Nina Đurđević. Što je vidjeti iz ovoga pomalo zamorna nabrajanja, zašto je ono potrebno? Između ostaloga da bi se vidjelo kako se neka imena prebacuju iz kategorije u kategoriju, neki iz nominacija u pobjednike, a neki ne. Zbilja žiri nije imao lak posao, ali ni onaj koji pokuša naći neku objasnidbenu logiku u svemu tome čudno isprepletenu odlučivanju neće se bogzna kako provesti.

Sve u svemu, i novi slavodobitnici i oni koji su ostali samo finalisti uglavnom su izdanci relativno mlade loze digitalne fotografije koja, iako više nije baš od jučer, čini se da se veoma sporo izvlači iz jarma digitalne poetike brzoga okidanja, a onda kasnije mučnoga izabiranja prave slike, pa onda i nerijetka pristajanja na izbor onoga što ne bi bilo tako kako na kraju jest da je bilo više stvaralačke pribranosti pri pritiskanju otponca. Onako kako se to radilo u slavno doba klasične analogne fotografije, kada se pazilo i na potrošnju filma pri okidanju i kada se fotografija dorađivala samo u tamnoj komori i ručnim radom u korekcijama svjetla. Kad nije bilo Photoshopa koji će fotografiju, dorađujući je, često obezličiti, razautoriti, ako bi se tako moglo reći. Pritom nitko pametan neće zagovarati nekakav povratak u analognu eru eda bi se spasilo fotografsko autorstvo i umjetnosni valer suvremenoga fotoarta, ali ne treba nipošto ni olako odbacivati egzekutivna iskustva starih majstora kada je fotografija počinjala u glavi i fotoaparatu, a nastavljala se u sjajnim i mat papirima, razvijačima, fiksiru itd.

Stoga, kad danas gledamo slike fotografskih majstora, ekscelencija fotografije kao što su braća Brkan na velikoj retrospektivi u Rovinju, kad se razgledava izložba starih majstora na otvorenomu, na rovinjskoj rivi, kad se zastane pred radom suvremenoga i vječno mladog staroga majstora Josipa Klarice, dobitnika nagrade za životno djelo u Rovinju za njegovu posebnu magiju iz crne kutije, valja se malo zamisliti nad svim tim visoko izraženim umjetničkim vrijednostima njihovih radova i pritom ne smetnuti uma i činjenicu da njih sva ta digitalija nije dostigla. I bez obzira na to što nikada nije bilo na svijetu više fotografa nego danas, zahvaljujući sveopćoj mobitelizaciji, zato se ipak neće automatski povećati broj onih koji su nešto više od pukih vlasnika strojeva za fotografsku maglu. Pravi fotografi budućnosti su oni koji se ne predaju baš nikakvim hajtek napravama sve dok ih u potpunosti ne podvrgnu svome izvornome umijeću.
Hoće li se nešto od toga vidjeti na rovinjskim Photodaysima 2014?