Kako to izgleda kad na večeri poezije nastupa pjesnik ruske škole, Pula je mogla vidjeti u srijedu uvečer. Avangardni poet Sergej Birjukov nije patetično-pompozni recitator iz anakroničnih salonskih kružoka
On pjeva, koliko i recitira: poput monaha u molitvenom transu, psihodelika opsjednutog halucinacijom, pijanca koji mrmlja teturajući ulicom, zafrkanta u potrazi za zaumnim svojstvima jezika i poezije. Njegov glas je jeziv, sugestivan, podrugljiv, zabavan.
Večer u 'kunstkafeu' Cvajner otvorena je razgovorima o poeziji i audiovizualnim predstavljanjem dva najcjenjenija barda sovjetske epohe: Bulata Okudžave i Vladimira Visockog. Isplivavši na površinu mimo kulturnih projekcija sovjetskog režima, ovi umjetnici vrlo različitih senzibiliteta i vokala svoju su poeziju stapali s glazbom uz pratnju akustične gitare.
Birjukovljev jedini instrument njegov je glas, a upotrebljava ga uz izbrušeni smisao za modulaciju, tempo i nepredvidive obrate. Recitiranje s elementima pjevanja u Rusiji je dio svojevrsne stilske tradicije. Moderator poetske večeri Branimir Pofuk prisjetio se da je slično zvučao Josif Brodski kad je prvi put na snimci čuo njegov recitirajući glas. Utjecaj ove 'škole' osjećao se i kod Josipa Severa, ovdašnjeg pjesničkog velikana u dosluhu s ruskom avangardom. Danas se, recimo, osjeća i u nastupima Olega Garkuše, zaumnog frontmena kultne peterburške alter-rock skupine Aukcion.
