O seriji 'Pose' i o tome koliko je važna, nevjerojatna, emotivna, šarena i zabavna pisala sam još u osvrtima na njezinu prvu sezonu, pa zatim i na još ozbiljniju, težu i emotivniju drugu sezonu. Serija o polaznicima newyorških tzv. drag ballova osamdesetih i devedesetih, svima redom pripadnicima LGBTQ+ zajednice, ali i rasno manjinske afroameričke i latinoameričke skupine pravo je čudo. Napokon je osigurala kakvu-takvu vidljivost trans-osobama u naširoko popularnim TV serijama jer ne samo što govori o važnom i upečatljivom segmentu recentne povijesti LGBTQ+ zajednice, nego su u njoj doista i glumile, režirale, pisale i na drugi način sudjelovale trans i LGBTQ+ osobe. No ne samo to - napokon je na televiziju dovela priču koju nikada prije nismo slušali ni gledali, istinsku inovaciju i zanimljiv uvid u svijet i život o kakvom većina nije imala pojma.

Treća sezona ove serije nedavno se odvrtjela na američkom kabelskom kanalu FX, a odskora ćete je vjerojatno moći gledati i na Netflixu jer su ondje dostupne i prve dvije sezone. Treća sezona ujedno i zadnja sezona ove serije i to se vidi po njezinim temama, strukturi te na momente možda malo pretjeranom inzistiranju autora da zavežu sve konce priče, da se svi sa svima izmire i objasne, da oni koji mogu dobiti happy end taj happy end i dobiju, a da se usput nađe i pokoja tragedija, tek toliko da ne zaboravimo kako život tih ljudi nije bio ni lak ni sretan, iako su se svojski trudili među sobom stvoriti snažne prijateljske i zapravo obiteljske veze.

Neću vam mnogo spojlati ako vam kažem da će tu biti jedno vjenčanje, barem dva razrješavanja teških epizoda iz prošlosti, da će biti i naglih poslovnih uspjeha i neočekivanih bogaćenja (što je vjerojatno najblesaviji moment sezone, ali je poslužio da bi se neki ostali 'doveli u red'), ali da je i vrlo duboko zagrabljeno u sam kraj AIDS krize, s pojavom tada eksperimentalnog koktela lijekova koji, kako ćemo saznati, nisu baš bili dostupni svima, odnosno, bili su manje dostupni pripadnicima rasnih manjina.

Epizode o Elektrinu kovčegu i o Pray Tellovu odlasku kući radi pomirenja s majkom sadržajni su i dramski vrhunci ove sezone, a epizoda s vjenčanjem prava pravcata zadovoljština za likove i za gledatelje koji su te likove pratili kroz teške i bolne trenutke. Elektrina velikodušnost s novcem i to što se isprsila s raskošnim vjenčanjem za jednu od 'kćeri' iz svoje nekadašnje 'kuće' krajnje je šašava i do kraja nerazriješena, ali nam je zato omogućila jedan od najjačih modnih trenutaka ove sezone - fantastičnu vjenčanicu koja cvate dok se mladenka kreće prema oltaru, a da pritom nije ni najmanje kičasta (iako bi, po mojem skromnom mišljenju, trebalo poraditi na tome kako joj je pristajala na prsima).

Znam da će se nekima napomena o modi činiti frivolna, ali osim što osobno smatram da kostimografija i moda u serijama i filmovima nikada nije beznčajna ni frivolna, u seriji kao što je 'Pose' ona igra još dodatno značajnu ulogu. Likovima u njoj odijevanje, presvlačenje, kostimiranje i stil važan su dio života, na njima se temelji njihovo sudjelovanje u balovima koji su im toliko važni za samopouzdanje i osjećaj vrijednosti, ali na njima im se vrlo često temelji i sam identitet, a u ovoj je sezoni taj vizualni identitet podignut na višu razinu. Dijelom je to i zbog toga što priča govori o sada nešto boljem ekonomskom i društvenom statusu, ali dijelom je to i do karaktera svakog lika, čiji je modni izričaj vrlo često povezan i s time o kakvoj je osobi riječ. Kostimografi i dizajneri u ovoj su sezoni donijeli pametnu odluku da lik Angel uvelike utemelje na tom vizualnom identitetu, čime se podosta kompenzirala činjenica da je glumica koja je igra (Indya Moore) prije svega manekenka pa joj glumačka izvedba nije bila na razini ostalih članova ekipe, pa je Angelin styling na čelu s cvjetajućom vjenčanicom definitivno modna, ali i karakterna ekstaza tog lika, no svakojake bi nagrade trebalo podijeliti i onima koji su stylingom nadopunjavali i inače jedan od najupečatljivijih likova - onaj Pray Tella (Billy Porter), koji će svojom živopisnošću zacijelo ući u povijest televizije.

Sezona, kao što sam već napomenula, nije bez mana pa je moguće da će štokoji gledatelj zakolutati očima na blesavu liniju priče o Elektrinu bogaćenju, na neprekidan niz emotivnih razgovorima u kojima likovi jedni drugima govore: Ti si divna! - Ne, TI si divna! - Volim te! - Ne, JA TEBE volim i tako dalje, a bila je barem jedna muzička numera od koje me uhvatilo susramlje, no tu su praksu ustanovili već u drugoj sezoni pa im je to očito fora. Ono što se definitivno može reći jest da je ovo serija koja se nikada ne srami otvorenih emotivnih izljeva i ako povremeno pretjerivanje znači da ćemo zbog toga dobiti takvu iskrenu i nesputanu osjećajnost, neka im tih nekoliko blesavih elemenata. U svemu drugome, jamčim da će vas i ova, kao i prve dvije sezone, šarmirati, zabaviti, razgaliti, ali i gorko rasplakati.