Po nekom osnovnom filingu koji stvara u gledatelja, film 'Trokut tuge' može se usporediti sa serijom 'Nasljeđe'. Na meti filma, baš kao i serije, bogati su i privilegirani, koji su još k tome i odvratne osobe. Razlika je, naravno, milijun - 'Nasljeđe' poprilično detaljno razlaže i likove i njihove postupke, a 'Trokut tuge' u svojoj se satiri služi prečacima tipičnog, ali u oba medijska sadržaja poanta je da se gledatelj izvrsno zabavlja dok se moćni i bogati razotkrivaju kao fuj-bića.

Ruben Östlund, scenarist i redatelj, ovim je filmom, kao i sa svoja dva prethodna, 'Turist' i 'Kvadrat', očarao festival u Cannesu te pokupio Zlatnu palmu, a Osječanin Zlatko Burić sinoć je baš za ulogu u njemu dobio europskog filmskog 'Oscara' ilitiga nagradu Europske filmske akademije. Zasluženo, jer je Burić u filmu silno zabavan i uvjerljiv, a i postigao je ono zbog čega ga je Östlund, kako reče u intervjuima, i angažirao za film - liku ruskoga tajkuna dao je ljudski 'štih'. To je doista tako. Burićev lik na jahti je prepunoj bogatih i privilegiranih zapravo najmanje antipatičan i oduran. I možda jedini za kojeg pretpostavljamo da ima i koju drugu dimenziju.

Isprva se čini da to imaju i drugi likovi u Östlundovu filmu, koji počinje s Carlom (Harris Dickinson), manekenom čija je karijera, unatoč mladosti, pomalo na zalasku i kojeg na jednoj audiciji blago popljuju govoreći mu da između nosa i obrva ima ukočen trokut tuge. Carl je zbog toga uznemiren i nabrušen pa se za večerom u finom restoranu dokači sa svojom djevojkom Yayom (prerano preminula Charlbie Dean) zato što ona izbjegne plaćanje računa, iako je obećala da će taj put platiti jer je na nju bio red. Svađa između Carla i Yaye je neugodna, ali izvrsno razigrana jer se u njoj razotkrivaju višestruki slojevi Carlove frustracije i Yayina shvaćanja rodnih uloga, a postavit će i temelje kasnije manifestirane Carlove ljubomore i posesivnosti, kao i njegove zavisti zbog toga što je Yaya, kao instagramska influenserica, bolje plaćena od njega.

No ostatak filma, iako superzabavan i klasično ostlundovski satiričan u smislu ruganja bogatim i privilegiranima - jednostavno ne doseže tu razinu slojevitosti. Carl i Yaya odlaze na luksuzno krstarenje koje je Yaya dobila kao influenserica - da se naslikava po jahti. Premda su bogatiji od većine svojih vršnjaka, Carl i Yaya su na toj jahti među najmlađima i najmanje bogatima. Društvo im rade stariji, moćniji i bogatiji - od Burićeva ruskog tajkuna Dimitrija, koji, prema vlastitim riječima, 'prodaje sranje' (zapravo gnojivo) pa do proizvođača oružjem Winstona i Clementine i Njemice koja nakon moždanog udara može izgovoriti samo jednu frazu: "u oblacima".

Priča eskalira do kapetanove (Woody Harrelson) večere s gostima, tijekom koje se dogode čak dvije katastrofe, a ostatak vam neću spojlati, iako su već svi živi i njihova mama vidjeli scene povraćanja. Ruben Östlund i ovdje je vješt u tome da likove dovodi u bizarne situacije te podvlači njihovo bizarno ponašanje, kao što je ono gdje svi članovi posade moraju plivati u bazenu i one u kojoj Dimitrij i kapetan preko interfona raspravljaju o socijalizmu i kapitalizmu.

Sve je to superzabavno, krcato događajima, obratima u poziciji moći između onih najbogatijih i najprivilegiranijih te onih najsiromašnijih i najobespravljenih, ali ipak se na kraju stječe dojam da su sve ključne točke, sva simbolika, sva društvena kritika i sva karakterizacija likova pomalo postignute kroz prečace i stereotipe. Drugim riječima rečeno, sve to izgleda kao ono kako si mali Ivica zamišlja klasnu borbu, pod uvjetom da je 'mali Ivica' dobro odgojeni sin iz komunističke obitelji - što Ruben Östlund jest pa misli da ostatak svijeta nema pojma o nakaradnosti kapitalizma pa mu priču mora podastrijeti kroz tipične likove 'isprazne instagramuše', ljudi koji su se obogatili na krvi i nasilju te sirotice koja čisti zahode.

Unatoč tome, Ruben Östlund, kao i dosad, ima raskošan talent da film 's porukom' učini zabavnim i dinamičnim. Vrijedi ga pogledati.