Sedam godina nakon kobnog pada i loma bedrene kosti te brojnih opearcija koje su uslijedile i učinile ga 'zatočenikom njegovog doma u Ilici'  sinoć je u 88. godini života preminuo glumački velikan Relja Bašić.

Relja Bašić odigrao je u svojoj karijeri 3766 predstava, snimio 137 što domaćih što inozemnih filmova, potpisao 26 režija, osnovao i trideset godina vodio putujuće kazalište Teatar u gostima i ponajviše ostao zapamćen po ulozi šarmantnog gospodina Fulira iz  filma 'Tko pjeva zlo ne misli' Kreše Golika.

Snimao je s veličinama poput Richarda Chamberlainea, Franca Nera, Petera Ustinova, Emme Thompson,… S Marcellom Mastroiannijem 1957. snimio je 'Kruh i sol', svoj prvi film izvan Hrvatske. S Richardom Burtonom snimao je 'Sutjesku' i svjedočio njegovoj burnoj vezi s Elizabeth Taylor.

U čitavom nizu priznanja i nagrada Relja Bašić ima i UNESCO-ovu nagradu za umjetnika za Mir. Svoj posljednji intervju dao je prije godinu dana kad je pričao o svom bogatom životnom i glumačkom iskustvu, a nerijetko se znao osvrnuti i na vrlo nezavidnu situaciju naših glumaca u današnjim vremenima. 

'S tugom pratim što se događa u mojoj profesiji i šokiran sam onime što čitam. Znate, uvijek su me zvali ‘novinomanom’ jer sam veliki konzument tiska te radijskih i televizijskih informacija. Divim se talentiranim glumcima poput Renea Medvešeka i zgrožen se pitam, primjerice u njegovu slučaju, pa koliko li on mora raditi i za kako kratke repertoarne angažmane?! Mi smo jednu predstavu igrali i po 140 puta, a današnji glumci samo po 15. Kakav gubitak vremena! Odlazak moje generacije, koju je odnijela smrt, iščupala me iz mogućnosti kompariranja i komentiranja onoga što sam cijeli život vrlo predano i ambiciozno radio. To me dovodi u dosta nesređeno i nesretno stanje.

Živ sam, čitam, zainteresiran sam, a ne mogu ništa provjeriti. Prije je sve bilo drugačije. 
A to prije odnosi se na 60-e, 70-e, pa i 80-e godine prošlog stoljeća, kad je Zagreb zahvaljujući jeftinim terminima snimanja i postojanju Dubrava i Jadran filma mogao primiti svaku vrstu produkcije. U gradu se osjećao dašak holivudskoga glamura, koprodukcije su cvale, a Relji se, uvelike zahvaljujući tečnom govorenju francuskog, njemačkog, talijanskog, engleskog i slovenskog jezika doslovno nudila međunarodna karijera', rekao je prije pet godina u velikoj životnoj ispovijesti za Večernji list.

Nagrade i priznanja za njega nikad nisu bile najveće postignuće.

'Svojim najvećim životnim postignućem smatram svoje kćeri, stariju Ninu i mlađu Niku, koje su rođene u dva braka', naglasio je zagrebački glumac. Posljednjih godina svog života pisao je memoare, no zbog lošeg fizičkog stanja odustao je od pisanja. Osjećajući da mu se polako bliži kraj kojeg je dočekao dostojanstveno, kao što je je i živio cijeli svoj život, glumac je priznao jednu svoju želju:

'Razmišljam o smrti. Znam da se ona približava. Žao mi je što je dočekujem u fizički nezdravom, invalidnom stanju. Bojim se jedino da moja smrt ne bude povezana s velikim komplikacijama i bolovima. Volio bih umrijeti kao Ana Karić. Da navečer zaspim i ujutro se više ne probudim', iskren je bio Relja Bašić.

Rođen u Zagrebu 14. veljače 1930. godine. Njegova majka Elly Bašić je bila poznata hrvatska glazbena pedagoginja i pijanistica. Bašić je židovskog podrijetla sa majčine strane.[1][2] Dobio je prezime po svome očuhu Mladenu Bašiću, hrvatskom dirigentu.[3] Diplomirao glumu na ADU u klasi dr. Gavelle. Godine 1955., pri kraju studija, redatelj Bojan Stupica ga uključuje u dramski ansambl HNK u Zagrebu, gdje, ostvarivši niz uloga s istaknutim redateljima (Stupica, Radojević, Gavella, Paro, Habunek, Violić, Juvančić, Spaić) i odigravši 498 predstava ostaje u stalnom angažmanu do 1967. godine.

Godine 1968. Bašić prelazi u status samostalnog umjetnika te kao glumac i redatelj djeluje u Teatru ITD, Kazalištu Komedija, Zagrebačkom kazalištu mladih, kao i na Dubrovačkim ljetnim igrama. U tim kazalištima odigrao je 797 predstava i realizirao svojih prvih šest režija (Ljubaf, Crna komedija, Jedan dan u smrti Joe Egg, Stara vremena, Obećanja i Hotel Plaza).

Godine 1974. s grupom istaknutih glumaca svoje generacije osnovao je prvo hrvatsko putujuće privatno kazalište Teatar u gostima, u kojem kao umjetnički direktor, glumac i redatelj ostaje sve do njegovog prestanka djelovanja 2004. godine. Teatar u gostima je za vrijeme svog tridesetogodišnjeg života izveo 4213 predstava u 340 mjesta i gradova Hrvatske, Jugoslavije te u inozemstvu.

Na filmu Relja Bašić debitira već za vrijeme studija u antologijskom Koncertu Branka Belana (1954.), jednom od najvažnijih i najboljih ostvarenja jugoslavenskog filma. Time samo najavljuje još istaknutije uloge u filmovima koji su promijenili tijek hrvatske i jugoslavenske kinematografije, poput Ronda Zvonimira Berkovića, za kojeg osvaja i Zlatnu arenu u Puli 1966. godine. Njegova interpretacija muškarca čiji je brak utonuo u krizu obilježila je film koji je najavio potpuno nova razmišljanja u filmskom mediju, i van naših prostora.

Godine 1970. ulogom g. Fulira u Tko pjeva zlo ne misli Kreše Golika, Bašić postaje ikonom urbanog hrvatskog folklora.

Njegova filmska karijera broji 56 domaćih i, služeći se njemačkim, francuskim, slovenskim, talijanskim te engleskim jezikom, 71 strani naslov, uključujući suradnje s nekim od najvećih imena europskog i svjetskog filma, kao što su Volker Schlöndorff, Peter Ustinov, Abel Gance, Robert Hossein, Lamont Johnson, James Cellan Jones, Alexandre Astruce, Mauro Bolognini, Wojtech Jasny, Luigi Magni, Wolfgang Becker i Giuliano Montaldo.