Možde i ne više mlad, nego glumac u mlađim srednjim godinama, Hrvoje Kečkeš jedan je od onih koji polako, ali sigurno sazrijevaju. Stalni član ansambla Satiričkog kazališta Kerempuh tako je svima potvrdio svoj potencijal ulogom u predstavi 'Krletka' koju je po tekstu Jeana Poireta u tom kazalištu postavio Krešimir Dolenčić.

Sraz atmosfere transvestitskog noćnog kluba gdje je sve dopušteno i rigidnog svjetonazora koji ne dopušta 'drukčijosti' u toj se predstavi prelama najviše preko leđa Albina, koji se preko noći pretvara u pjevačicu i zabavljačicu Zazu. Tu zahtjevnu ulogu je sa zadovoljstvom odigrao Kečkeš, iza kojeg stoji već dosta kazališnih te nekoliko filmskih i televizijskih rola. Među ovim posljednjima vjerojatno je najtrajnija ona u seriji 'Bitange i princeze', zbog koje ga, tvrdi, još uvijek prepoznaju na ulici.

Prošla je premijera 'Krletke', publika je, čini se, zadovoljna. A vi?

Zadovoljan sam jako, iako vidim mjesta za napredak. Svaka predstava ima neki svoj život i normalno je da se puno stvari ne može procijeniti dok u gledalištu ne bude publika. Tako i mi puno stvari nismo znali prije premijere.

Procijenio sam da će publika prihvatiti predstavu, ali moram reći da me ugodno iznenadilo i kako ju je prihvatila kritika. Mislio sam da će kritika biti puno oštrija s obzirom na angažiranost koju tekst nosi u sebi i činjenicu da to možda nije isplivalo na površinu, ali sam isto tako mislio da ćemo to onda s vremenom pokušati nadoknaditi.

Mogli su se čuti komentari da je hrabro postaviti ovakav tekst u institucionalnom kazalištu. Slažete li se?

Ne mislim da je osobito hrabro, mislim da je normalno. Ne znam kako bi kazalište trebalo funkcionirati i kakvu drugu poruku bi trebalo slati nego da budemo međusobno tolerantni i ne kompliciramo si dodatno živote koji ionako nisu baš jednostavni. Vjernik sam, ali ne mogu reći da sam preveliki poznavatelj Biblije. Međutim, siguran sam da nigdje ne piše: 'Ubij pedera, Cigana ili bilo koga...' I zato mislim da i ovom predstavom dajemo neku poruku.

Što se tiče nesretne Hrvatske, više ne znam što bih mislio, možda tek da nam još samo Bog može pomoći. Unatoč tome, u politici sam realni optimist, što znači da znam da može još malo gore od ovoga, ali se ipak nadam da ćemo doživjeti da bude i malo bolje.

Kako gledate na kazalište? Treba li ono biti samo zabava, lektira ili ukazivati na probleme sadašnjeg društva? Ili nešto četvrto?

Mislim da je najbolje izbalansirati stvari: malo zabave, malo pouke. Iako mislim da nije na kazalištu da educira ljude, barem ne u smislu toga kako bi se trebali ponašati. Svi jako dobro znamo što treba, ali je pitanje primjenjujemo li to. Kad gledam repertoar Kerempuha, 'Metastaze' su mi primjer takvog spoja u kojem postoji pravi omjer zabave, i gorčine, i poruke, i jasne detekcije stanja u društvu. To je predstava koja će mi uvijek ostati kao nešto što mi se sviđa raditi i što mislim da je potrebno raditi. I kao gledatelj bih volio takvu predstavu. Publika uvijek razumije ono što vidi, jasno joj je što vidi i o čemu je riječ, a izravnost kojom ta predstava prikazuje zbilju svima mora biti jasna. Meni je posebno važno to što publika plješće na kraju predstave, kad negativac zasluženo strada. Tada svi znamo da smo nešto napravili.

Vratimo se radu na 'Krletki'. Kako je bilo surađivati s Dinkom Bogdanićem koji je svojedobno, povodom optužbi za nasilno ponašanje tijekom mandata ravnatelja Baleta zagrebačkog HNK, izjavio da 'muškarce ljubi, a žene tuče'? Baletni dril je nešto s čime se dramski glumci baš ne susreću često.

Već sam i zaboravio tu njegovu povijest iz vremena HNK, sve te probleme koje je imao i optužbe koje su ga pratile. S nama je bio fenomenalan, zabavan i uopće nas nije 'maltretirao'. Kažu ljudi da je nemoguće da je bio takav, ali prema nama je bio zaista super, cijelo vrijeme smo imali osjećaj da nam pomaže i da će rad s njim koristiti našim ulogama. Vjerojatno je on prilagodio taj baletni dril našim potrebama, jer sasvim sigurno ga je prilagodio našim mogućnostima.

Bio sam jako sretan, baš mi je bilo drago. Jer, ruku na srce, uloga Albina je čisti 'zicer'. Za nju se treba potruditi i puno raditi, ali napisana je tako da bude efektna pa je i publika voli. Pored svih perika i kostima, ona nosi i razna emocionalna stanja s kojima se glumac može jako lijepo zaigrati.

Imali ste već iskustva s ulogama homoseksualaca, prvenstveno na televiziji, od 'Zuhra showa' do serije 'Stipe u gostima'. Takve uloge se mogu odraditi na razne načine. Kako se spremate za njih?

Te su uloge potpuno različite, a jedino zajedničko im je seksualno opredjeljenje. Možda u tom nekom tehničkom smislu, može se reći da sam iskustvom pokreta iz ranijih uloga gradio Albina, ali sve ostalo s njim je drukčije. Danchi i Robert su čista farsa, a Albin je ipak nešto malo više.

Spojili ste svoj komičarski i imitatorski talent u ulozi Albina. Što vam je draže?

Pa ipak mi je draži glumački, a ne imitatorski, tj. pjevački dio.

Je li pjevanje nužno zlo?

Ne, nikako. To je sastavni dio uloge i mojeg posla. Svi misle da smo namjeno išli na imitaciju Gabi Novak, ali počelo je od toga da smo najprije izabrali pjesmu koju ona pjeva, a kasnije je došao izbor kostima i perike pa je na kraju tako ispalo. Ali nije nam ona bila od početka na pameti kao neki uzor. Osim toga, riječ je o samo dvije pjesme.

Što pripremate trenutno?

Upravo smo u prvim probama za Krležine 'Balade Petrice Kerempuha' u režiji Borisa Svrtana. U igri smo Ivan Đuričić, Luka Petrušić, Mario Mirković, Filip Detelić, Maja Posavec i ja, dakle dosta nas iz 'Krletke'. Predstava bi trebala igrati na noćnoj sceni Kerempuha, trebalo bi se u njoj i pjevati i svirati... vidjet ćemo još!

Kako gledate na svoj angažman u Kerempuhu? Jeste li pri upisu na Akademiju dramske umjetnosti vidjeli sebe na mjestu na kojem ste sad?

Zadovoljan sam jer to i jesu otprilike moji afiniteti, iako me jako zanima i nešto drugo. Nismo prevelik ansambl pa svi dosta igramo, ali ne baš u svakoj predstavi, tako da ponekad ima vremena i za neka snimanja sa strane ili da se čovjek oproba u nečemu drugome, a da pritom odradimo sve obaveze u kući. Što se tiče repertoara, uz neki isključivo zabavljački žanr, svako toliko dogodi se i nešto što je malo dublje od toga, tako da je dosta dinamično i zato kažem: zadovoljan sam. Uvijek se volim sjetiti da sam upisao Akademiju s monologom Filipa Latinovicza, dakle potpunom suprotnosti od uloga kakve igram u Kerempuhu. Volio bih ponekad raditi i nešto drugo, ali ne hvata me panika zbog toga. Predosjećam da će doći red i na to.

S 'Bitangama i princezama' napravili ste i za sebe dobar potez. Koliko vas je odredilo to iskustvo?

Ne mogu reći da me odredilo. Televizija je jači medij i ljudi je pamte pa njezin utjecaj nitko ne može izbjeći. Drago mi je što je ta serija ispala jako dobra i zadovoljan sam i time kako smo radili i kako je na kraju ispala. Ljudi me prepoznaju na cesti kao Kazu iz te serije i to mi je na koncu drago.

U toj seriji imali ste dosta scena s Predragom Vušovićem. U kakvom vam je sjećanju on ostao?

S njim je bilo jako zabavno i raditi i biti. On je bio strašan glumac, tip koji u svakom trenutku zna što radi, koji je pronicljiv i od kojeg se moglo jako puno naučiti. Bio je tvrdoglav i to je možda bio njegov problem. Možda je i bio mačka s devet života, ali ih je ispucao najmanje osamnaest.

Koliko vama osobno kazalište znači, čak i kad niste na sceni? I liječi li?

Opušta me, to je sigurno, a vjerojatno rad u kazalištu ima i neko terapeutsko djelovanje. Osobno se osjećam kao da mi je hobi postao posao. Različite su uloge, u krajnjoj liniji, i svaka je izvedba drukčija, i to ponekad jest napor u fizičkom smislu, ali me na kraju dana to ipak podigne. Mogu reći uobičajenom frazom: puni mi baterije.

Ipak, u glumcu mora biti i neki mali Narcis koji ga tjera. Koliko glume ima izvan scene?

Gluma je za scenu, ali nije za svakodnevni život. Dečkima ponedjeljkom na nogometu nemam što glumiti. Tamo samo - igram. U privatnom životu glumca nema ništa više glume nego u životima drugih ljudi.