Mnoga temeljna filozofska i teorijska djela nisu dostupna u hrvatskom prijevodu, pa čitatelju/ici preostaje (ako ne poznaje dovoljno neki strani jezik) pouzdati se u skraćene, prepričane, protumačene verzije istih, koje obilno nudi knjižno tržište. Ovdašnji čitatelj/ica prečesto mora sam/a iz raznih digest izdanja – uvoda, kompilacija, sažetih interpretacija, komentara i sl. – slagati svoj intelektualni patchwork, uzdajući se da se u takvom prijenosu neće izgubiti puno od nečijih teorijskih postavki i misaone originalnosti. To je nadanje zapravo iluzija jer filozofska i teorijska misao neraskidivo su vezane uz sam jezik i osobni iskaz, pa svaka tuđa interpretacija, koliko god bila znalačka i obazriva, znači promjenu diskursa, autorske izvorne navigacije.

Čitanje sekundarne literature i informiranje iz druge ruke, kroz vizuru interpretatora, dominira današnjim obrazovanjem i kulturom, kako ovdje, tako i u zapadnoj sferi uopće. Danas se tako i u čitanju brzina pretpostavlja sporosti, raspršenost dubioznosti, upućenost-u-sve-po-malo dugotrajnom proučavanju jedne teme.

Današnji sakupljač znanja kao da pita – zašto da čitam nekoliko knjiga kada mogu samo jednu; zašto da tratim vrijeme na složenost jedne teorije kada mogu brzo i lako saznati o svima ponešto. Zašto da se npr. mučim s nekoliko Foucaultovih studija o diskurzivnosti i strategijama moći kada sve to sažeto iznosi jedna knjižica uvoda u ovog autora; zašto se ne bih pozivao na Lacana, bez obzira na to što nisam čitao njegove izvorne spise, kada se i svi drugi pozivaju na njega, i to isključivo preko posrednika.

Potaknut modom sekundarne literature i, kako piše, 'razularenim nedostatkom duha kakav je obilježio njemački fin-de-siècle', filozof i esejist Peter Sloterdijk, zajedno s još nekim autorima i izdavačem Diederichs, osmislio je veliki projekt izdanja izvorne filozofske literature. Riječ je o biblioteci kritičkih izdanja tekstova velikana od Platona do Foucaulta, popraćenih predgovorima samog Sloterdijka.

Nakon što je biblioteka realizirana, Sloterdijk je sakupio svoje kratke predgovore i od njih složio novu knjigu, približivši se tom gestom onome protiv čega je prosvijećeno ustao – gomilanju sekundarne, komentatorske literature. A onda je ta knjiga prevedena i objavljena u Hrvatskoj. No, velika je razlika između pojavljivanja Sloterdijkove knjige u njemačkoj kulturi koja je već odradila svoj dug objavljivanjem izvornih tekstova i koja je uzor mnogima po pitanju dostupnosti teorijske literature; i pojavljivanja iste knjige u hrvatskoj kulturi koja je poput sita izbušena rupama teorijskih nepoznanica. Zato bi višestruka korist bila da se uz nju objavio i prijevod nekog od izvornih filozofskih djela koja se u njoj interpretiraju.

No, trebalo bi se valjda pomiriti i zaključiti – bolje i tako nego nikako. Možda će se prije čitati mondeni filozof Sloterdijk negoli odredi samozatajnih filozofa prošlosti; možda je on pravi mamac na koji će se upecati i kakav budući čitatelj teorije; možda je on dobar marketinški trik, istina ne toliko primamljiv kao Žižek, koji će dati filozofiji malo glamura. (U prilog govori to da se ova knjiga proteklog tjedna našla među prvih deset na listi publicistike – u društvu s domaćom i uvoznom samopomoći. Sumnjam da će nedavno objavljen prijevod Foucaulta ikada dotuda dogurati.)

Literarnost, lucidnost, aktualnost

Sam naslov Filozofski temperamenti sugerira da autor ne teži ni analitičnom ni sveobuhvatnom pregledu, već lovi opći tonalitet, karakteristike glasa i uloge/pozicije u širem filozofskom i društvenom kontekstu. Na 150-ak stranica on iznosi interpretacijske skice temperamenata Platona, Aristotela, Augustina, Descartesa, Pascala, Leibniza, Kanta, Hegela, Nietzschea, Wittgensteina, Sartrea i dr.

Tekstovi su mu različite duljine i različitog interpretativnog nivoa, pa je npr. Platon, kao lučonoša zapadne filozofske tradicije, dobio najviše prostora i najkompleksniji prikaz, dok je Giordano Bruno protumačen samo kao onaj koji je do danas u filozofiji ostao neprotumačen. U izboru vidljivo nedostaju Adorno i Heidegger, što u predgovoru Sloterdijk opravdava time da nositelji autorskih prava ovih filozofa nisu dopustili objavljivanje kritičkih izdanja njihovih tekstova. Kako su Filozofski temperamenti nakon toga postali zasebna knjiga, tekstovi o ovim filozofima su imali prilike biti nadopisani.

Sloterdijkov pristup i interpretacije bit će razumljivi uglavnom upućenima u filozofiju i teoriju, dok oni koji bi preko ove knjige željeli rasvijetliti cijelu šumu filozofske tradicije neće razumjeti mnogo. Naime, Sloterdijk ima izgrađen osebujni diskurs – sklon je literarnim eskapadama, skakanju s teme na temu, neologizmima, zakučastim slikama, često piše bez korištenja vezivnog tkiva, ignorira postepenost, provocira bombastičnim metaforama... Ta naglašena literarnost je vjerojatno razlog zašto mnogima, kao i meni, ostavlja bolji dojam kada piše o temama bližim književnosti ili socio-psihologiji.

Unatoč svemu, mnogi su Sloterdijkovi uvidi lucidni i ukazuju na srž problema, kao što uzimaju u obzir današnji društveni, politički, kulturni kontekst. Na primjer, cijeli je tekst o Marxu vrlo aktualan za današnju kritiku neoliberalnog modela jer govori o 'vlasti interpretatora nad tekstom', o ideološkim falsifikatima i poukama povijesti. Autor tu ponavlja ono što je već postalo konsenzusom nove ljevice: 'Nakon političko-ekonomijskoga debakla marksističkih interpretatorskih diktatura u tolikim zemljama pojavljuje se pitanje koliko je čitatelja imao Marx, a među njima – koliko dobrih?'

Kod Foucaulta je također brzinski dobro protumačeno kako je riječ o jednom od posljednjih velikih sistemskih filozofa, onom koji je prvi pokazao što 'za čovjeka znači izvući zaključke iz smrti Boga'. Lijepo i lucidno piše i o Platonovu 'otmjenom spoznajnom optimizmu i etici svjesnog života', Aristotelovo mišljenje za njega 'svjedoči o izvornoj povezanosti znanja i radosti', dok Augustin otvara 'melankolično tisućljeće, tijekom kojega se ljudski um nije uspio oporaviti od traume jednostranoga odvajanja od onoga najboljeg'.

Sloterdijkov temperament

Sloterdijkove su interpretacije filozofskih temperamenata kroz povijest efektne, ponekad izuzetne i inspirativne, a ponekad suviše lako žrtvuju analitičnost. Sam je Sloterdijk donekle mislilac od poze, sklon spektakularizaciji i lovljenju ukoštac sa svim i svačim, zbog čega je medijski popularan (vodi emisiju Filozofski kvartet na njemačkoj javnoj televiziji, piše za tiražne novine...).

Inače se voli predstavljati i kao filozofski enfant terrible, kao alternativac i kontrainstitucionalni intelektualac, iako to nije moguće tvrditi za nekoga tko puni mainstream medije, radi na sveučilištu i drži predavanja posvuda kao jedna od 'filozofskih zvijezda' današnjice.

Sam Sloterdijkov temperament možda i bolje dolazi do izražaja u njegovim drugim, više esejističkim djelima, od kojih je na hrvatski prije nekoliko godina preveden zanimljiv političko-psihološki ogled Srdžba i vrijeme (prev. N. Čačinovič, izdanje Antibarbarus). On počinje konstatacijom da se 'u prvoj rečenici europske baštine', u prvom stihu HomeroveIlijade, pojavljuje riječ 'srdžba', pitajući se dalje o posljedicama takva kulturnog temelja. Izniman je i njegov davni, nadahnuto ispisani esej Doći u svijet, dospjeti u jezik; kao i utjecajna Kritika ciničkoga uma, koja je u Njemačkoj bila bestseler čim je objavljena 1983. godine.

Sloterdijkov provokativni temperament iskazuju i činjenice da je kao filozof jedno vrijeme bio pod utjecajem istočnjačkog mistika Oshoa, što mu je u akademskim krugovima priskrbilo glas lakrdijaša. Kao i to da je nedavno izazvao jednu od najžučljivijih filozofskih polemika s njemačkim 'divom' Habermasom, i to svojim tekstom o biotehnologiji i genetskom inženjeringu, u kojem je otklizao prema idejama superiornosti, a to u njemačkom kontekstu izaziva neugodna sjećanja i zvoni na uzbunu.

Peter Sloterdijk: Filozofski temperamenti – od Platona do Foucaulta; s njemačkoga prevela Nadežda Čačinovič, Naklada Ljevak, Zagreb, 2011.