Od 2. listopada do 8. veljače 2015. u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu održava se izložba 'Joan Miró: remek-djela iz Fundacije Maeght'.

U posljednjih desetak godina nije održana ni jedna izložba ovog katalonskog umjetnika u zemljama kojima gravitira Hrvatska (Austrija, Italija, Mađarska), tako da će ova izložba, na neki način, biti i svojevrsno premijerno predstavljanje Joana Miróa na ovim prostorima.

Izložbu u autorskoj koncepciji potpisuju direktor Fondation Maeght Olivier Kaeppelin i ravnateljica Umjetničkog paviljona Jasminka Poklečki Stošić.
S kustosicom smo razgovarali o predstojećem kulturnom događaju.

Izložba 'Joan Miró: remek-djela iz Fundacije Maeght' prvi put će u ovom dijelu Europe predstaviti djela jednog od najznamenitijih likovnih umjetnika 20. stoljeća. Riječ je o izboru njegovih radova koji se čuvaju u slavnoj Fondation Maeght u Saint-Paul-de-Vence. Koja ćemo točno Miróova djela moći vidjeti na izložbi?

Ukupno će biti izloženo 40 djela – slike, crteži, litografije, skulpture i tapiserije. Naročitu smo pažnju i naglasak stavili na skulpture, želeći predstaviti Miróa kao vrsnog kipara. Šira publika, naime, zasigurno ne zna kako je ovaj umjetnik stvarao skulpture. Naime, Miró je imao dobru naviku čuvanja odbačenih predmeta koje je proizvela ljudska ruka i koje bi usput, slučajno, pronašao. Sačuvao bi one koji su mu se svidjeli. Od takvih je predmeta krajem 50-ih, odnosno početkom 60-ih, počeo raditi skulpture. Najprije bi različite predmete sastavljao dok ne bi dobio željeni oblik, potom bi ih odlijevao u bronci te katkada bojao.

Ako ih je bojao, koristio je jarke boje – najčešće crvenu, žutu i plavu boju. Skulpture nastale tijekom 60-ih podsjećaju na osobe iz svijeta pop-kulture, izgledaju vrlo duhovito, o čemu govore i njihovi nazivi poput skulpture Djevojka koja nestaje iz 1968. ili skulpture Njezino kraljevsko veličanstvo iz 1967. – 1968. godine – koje će biti na ovoj izložbi. Tijekom 60-ih napravio je velik broj takvih 'veselih', skulptura, za koje bismo, zbog njihove kreacije, prije ustvrdili da ih je osmislio i izradio mlađi umjetnik, a ne kipar kojemu je tada 75 godina.

No i sama činjenica da ih je realizirao umjetnik respektabilnih godina, a ne njegov mlađi kolega, govori u prilog samome Miróu i njegovoj nevjerojatnoj vitalnosti i neiscrpnoj mašti!

Miró je stalno mijenjao svoje interese i stilove, često ga povezuju s nadrealizmom, ali on nikako nije 'samo' nadrealist. Koliko su njegove prepoznatljive, tipično-miróovske slike, koje su gotovo postale grb Katalonije, zaista izraz njegove ukupne umjetničke evolucije? Hoćemo li na ovoj izložbi upoznati i 'netipičnog', drugog Miróa?

Joan Miró bio je, doista, samosvojan. Od svojih se suvremenika razlikovao po načinu života – krajnje kontroliran, bez ikakvih hedonističkih ekscesa - ali i po umjetničkom izričaju čiju je imaginaciju crpio iz vlastite izvornosti, odnosno po tome što je znakove svoje umjetnosti ponajprije pronalazio u samome sebi.

Da, iako je smatran članom nadrealističkog pokreta, Miró zapravo nikada nije predugo 'prijateljevao' s bilo kojim stilom, on nikada nije izdao svoju umjetničku autonomiju i kreativnost, naprotiv, uvijek je težio novim izražajnim ciljevima kroz potpuno nove diskurse. Velik je broj radova u opusu ovoga slikara, kipara i grafičara koji otkrivaju da je pronalazio inspiraciju u ruralnom svijetu i u katalonskoj baštini, otkrivajući pri tome najrazličitije teme, poput seksualnosti i plodnosti, metamorfoza ili pak vječnog ciklusa života i smrti. Farma koju su njegovi roditelji kupili 1911. godine u gradiću Montroigu kasnije se pokazala važnom prekretnicom u Miróovu stvaralaštvu. Ovo seosko gospodarstvo bilo je Miróu izvor životne energije, mjesto utočišta, omiljene inspiracije i retrospekcije koja ga je vraćala u njegovu prošlost.

Montroig je izravno utjecao, odnosno bio inspiracijom za nekoliko remek-djela, poput slike Gospodarstvo (1911. – 1912.), djela iz koga se mogu iščitati brojne interpretacije te je tako i Ernest Hemingway u njoj prepoznao vlastite impresije katalonskog pejsaža i toliko osobno doživio ovu sliku da ju je na kraju i kupio. Miró 1920. dolazi u Pariz, a kontakt s pariškom avangardom, naročito s nekolicinom umjetnika te pjesnicima Tristanom Tzarom, Paulom Éluardom, Andréom Bretonom, utjecao je na stvaranje novog kozmosa bića i simbola u njegovim slikama.

Pjesnici-nadrealisti su ga se posebno dojmili i uvelike su utjecali na njegovu umjetnost. Miróu je njihova poezija bila vizualno opipljiva, prenosio ju je na svoja platna. Od tada je Miróovo slikarstvo prožeto snom, snoviđenjima, neopipljivim. Kasnije, ima fazu tzv. 'divljih' slika (1926).

Recite nam nešto o ulozi Fundacije Maeght u okupljanju i čuvanju Miróovih djela. Koje su druge važne kolekcije njegovih djela u svijetu?

Andre Breton, osnivač nadrealističkog pokreta i pisac Manifesta nadrealizma, 1947. godine u Parizu upoznao je Miróa s Aimé Maeghtom. Bio je to, kasnije će se pokazati, ključan trenutak za obojicu. Galerija Maeght bila je upravo ono što je umjetnik želio – galerija koja će se brinuti za njega kao umjetnika, a Miró je, zahvaljujući svojoj strasti prema poeziji i grafici, bio upravo onakav umjetnik kakvoga je Aimé Maeght želio. To je bilo razlogom da je samo godinu dana nakon njihova upoznavanja Miró priredio samostalnu izložbu u Galeriji Maeght u Parizu.

Između ove dvije karizmatske ličnosti rodila se snažna umjetničko-prijateljska veza koja je trajala za njihovih života, a živi i danas. Jer, koliko je Miró važan za Fundaciju, ništa manje ta zaklada nije važna Miróu jer posjeduje jako velik broj umjetnikovih djela. Zapravo, Fundacija Pilar i Joan Miró, koja se nalazi u Barceloni, i Fundacija Maeght, dvije su institucije koje broje najveći broj radova ovog umjetnika u svijetu.

Legenda kaže da je u ljeto 1966. Duke Ellington na imanju Aiméa Maeghta skladao svoj 'Blues for Joan Miró'. Hoćemo li na izložbi moći čuti i Ellingtona?

Ne, nećemo. Na izložbi će se moći čuti – ali samo ako se bude dobro i pažljivo slušalo – šaputanje likova s Miróovih platna i crteža, kao i žamor njegovih skulptura!

Sam Miró vjerovao je da konvencionalno slikarstvo podržava buržujsko društvo te da je umjetnost u službi samopromocije bogatih kupaca. Može li se danas isto reći i za njegove radove? Je li on i dalje 'ubojica slike' ili jedan od velikih slikarskih 'brandova'?

Ne znam koliko je široj publici poznato, ali Joan Miró je u jednom trenutku počeo raditi plakate kako bi svoju umjetnost učinio što dostupnijom najširoj publici, svima koji žele imati djelić njegovog djela. Plakati su, jasno, najjeftiniji i zato su bili najdostupniji. Ali već i sama činjenica da se na ovaj način želio približiti i onima koji nemaju dovoljno novca za ulja na platnu, govori kako njemu nije bilo stalo samo do bogatih kupaca, već i do 'običnih' ljudi.

Upravo se, stoga, grozim kada danas čujem sintagmu 'veliki slikarski brand'! Riječ 'brand' je sinonim za novac. Kako bih što slikovitije opisala i objasnila što mislim o tome, prisjetit ću se impresionista. Naime, veći dio njih živio je u krajnjoj neimaštini, često na samoj granici bijede i gladi. Neki među njima, poput Renoira, odvažno su se sučeljavali sa životnim problemima, dok su oni drugi zapadali u teška depresivna stanja. Izgleda da je najtragičnije tu situaciju podnosio Monet koji se čak pokušao ubiti bacivši se u rijeku.

Možete li zamisliti za kolika bismo remek-djela ostali uskraćeni da je ta rijeka, kojim slučajem, bila nabujala. Treba znati da na onovremenoj umjetničkoj sceni umjetnici koje spominjem nisu imali nikakve podrške. Teško su pronalazili kupce za svoje radove jer za njih nisu bili zainteresirani ni kolekcionari ni trgovci umjetninama, a i ono malo postojećih galerija i muzeja odnosilo se prema njima maćehinski. Osim toga, pariški Salon, tada najvažnija izložba koja je umjetnicima donosila slavu i karijeru, iz godine u godinu odbijao je primiti njihove radove.

Pod takvim utjecajem čak su nekima od njih i vlastite obitelji okretale leđa. No danas su ti isti impresionisti 'brand', danas na njima zarađuju aukcijske kuće, a bogati šeici i slični kolekcionari kupuju njihova djela i odnose ih u – bankarske sefove! Bojim se da i u slučaju Miróa najviše uživaju bankarski miševi – imaju rijetku priliku u tišini noći šetati se između djela najslavnijih imena 20. stoljeća!