Ekskurzija, prvi dugometražni film bosanskohercegovačke redateljice Une Gunjak i ovogodišnji kandidat BiH za Oscara, premijerno je prikazan na filmskom festivalu u Locarnu gdje je dobio Posebno priznanje u programu Concorso Cineasti del presente. Una Gunjak poznata je domaćoj publici po kratkometražnom filmu Kokoška koji je 2014. godine osvojio nagradu Europske Filmske Akademije za najbolji kratki film. Ekskurzija je coming-of-age drama koja se ne temelji, ali je inspirirana, stvarnim događajem učeničke ekskurzije u BiH koji je pokrenuo medijsku lavinu i prikazao prilično negativnu općenitu sliku društva o položaju mladih žena. U filmu se upravo to društvo pokušava reflektirati kroz intimnu priču protagonistice Iman koju glumi izvrsna Asja Zara Lagumdžija. Ekskurzija je ponajprije film o borbi za vlastitu slobodu naspram onog što drugi nameću kao samorazumljivo, a što je posebno teško u razdoblju života u kojem mlade osobe grčevito traže i osobnost i pripadnost.

Zbog čega je nakon vrlo uspješno kratkog filma Kokoška, trebalo proteći devet godina da gledamo Vaš dugometražni prvijenac?

U međuvremenu sam snimila još dva kratka filma, no četiri godine smo razvijali drugi dugometražni projekt koji nismo uspjeli ostvariti. Tad smo s producentima odlučili da ćemo krenuti s pisanjem i razvojem Ekskurzije, jer je ta tema meni postala goruća i htjela sam što prije s tim krenuti. To su neke normalne dinamike u procesima razvoja. Iako se devet godina čini puno, one su bile ispunjene konstantnim radom i stvaranjem koji je konačno rezultirao Ekskurzijom.

Ekskurzija se može nazvati coming-of-age dramom, međutim svijet likova je takav da glavnu junakinju gura u suprotnom smjeru od sazrijevanja. Kakav je bio tvoj pristup istraživanju teme i koliko je problematika specifično bosansko- hercegovačka?

Istraživanje se odvijalo kroz forme castinga koji sam radila u vrlo ranoj fazi pisanja, čak i prije prve ruke scenarija. Na početku sam razgovarala s puno udruga koje se bave mladima, specifično seksualnim odgojem i problematikom seksualnog sazrijevanja adolescenata u BiH. Radili smo početni casting za koji smo znali da ćemo ga izgubit, jer će djeca odrast i neće završit u filmu, ali se kroz razgovore i radionice koje smo s njima radili dolazilo do novih materijala koje sam kasnije integrirala u scenarij. Sve je teklo prilično organski, jer je išlo uz sam četverogodišnji proces stvaranja filma. U suštini nije prestalo sve do samom kraja snimanja, kad bi se u nekim scenama mijenjao tekst, u pokušaju da se neke stvari u radu s mladim glumica dodatno razjasne. Problematika filma nije specifična samo za BiH jer se te teme dotiče svih društava koja su žrtve određenih političkih struja koje instaliraju konzervatizam i dogmatizam kako bi se time se pokušale nadomjestiti druge vrijednosti. Možda se u politički disfunkcionalnoj BiH to čini najočiglednije, ali se može jednako gledati u mnogim europskim zemljama, naročito na Mediteranu i Balkanu. Psihologija likova je univerzalna i priča ide iznad tih parametara domaćeg društva, iako su neki elementi veoma specifični za BiH.

U filmu se spominje medijski eksponirani slučaj sedmero banjalučkih djevojaka koje su navodno zatrudnjele na ekskurziji. Je li bilo još nekih stvarnih situacija koji su gradile scenarij?

Ne, ostatak scenarija je isprepleten stvaralačkim radom, fikcijom, miješanjem anegdota i dinamikama između situacija i likova.

Ekskurzija je i film o tome da se donose vlastite odluke i gradi osobnost naspram društvenih očekivanja, ali i zbog njih. Društvo je svojevrsni antagonist i glavna junakinja Iman se nalazi u podvojenoj situaciji. Ima li "nade" za nju?

Apsolutno da, jer Iman iz situacija izlazi svjesna da se mora boriti i to je priprema za daljnji život. Ako je uspjela ostati svoja u tim situacijama, moći će takvim putem krenuti i dalje. Smatram da je potrebno je tražiti sebe i štiti se od onog što nam se čini neistinito i manipulativno od strane društva, školi ili bližnjih. Društvo je antagonist u jednoj svojoj debljini, jer ne postoji dio društva koji je više kriv, već se sve isprepleteno. Za Iman je pozitivno da je ona, unatoč svemu, krikom našla svoj glas i unutarnju snagu da se čuva i ide dalje.

S obzirom da u Ekskurziji nastupa velik broj neprofesionalnih glumaca, kakav je bio pristup građenju filma s obzirom na interakciju s tinejdžerima?

To je bio proces koji se mijenjao tijekom cijelog rada na filmu, još od pisanja, razvoja i castinga. Ima improviziranih i neimproviziranih scena, a moja mišljenja kako raditi s njima su se mijenjala te jako puno sam naučila kako im pristupati. Bilo je veoma izazovno jer su oni u jako delikatnom razdoblju kad postaju samosvjesni, te je nekima bilo vrlo teško improvizirati i igrati se, a što je mnogo lakše mlađoj djeci koja se, kad se upuste u igru, oslobode gledanja samog sebe. Tinejdžeri su, naročito današnji i pogotovo kroz društvene mreže, puno u procesu gledanja samih sebe i to sam nekako morala okrenuti u korist filma. Oni su mi puno su mi davali pa bi, primjerice, neke moje replike ostale mrtvo slova na papiru naspram onog što bi oni prirodno smislili. Meni je najdragocjenije bilo izvlačiti upravo tu glumački interpretaciju koja bi i mene samu iznenadila. S druge strane, profesionalni glumci se odlično reagirali na djecu, kao i ona na njih te se prilagodila njihovim stilovima. Neki su ih glumci jako otvorili, a drugi stavili u veći manirizam. Obožavam raditi s glumcima i natruščicima, ali ovo je bilo proces u kojem sam stalno bila na testu jer stvari nisu nužno iz funkcionirale bez nadogradnje. Sretna sam što sam imala takvu glumačku postavu, no casting smo radili dosta dugo što je na kraju značilo odrađivanje pola posla za samo snimanje.

Smatrate li da su današnji tinejdžeri drukčiji u sazrijevanju nego u Vašoj generaciji?

Brži su, ali to ne znači da su psihološki spremniji. U mnoge stvari su brže ubačeni, ali bez da su ih svjesni i psihički zreli procesuirati, kao što ni ja nisam bila za neke stvari koje su mi se rano dešavale. No, danas se stvari sve brže plasiraju, što iziskuje psihološku i emocionalnu zrelost koja se ne može dobiti po receptu, već se postiže životnim iskustvom, razgovorom i rastom u zdravom društvu. Njih muče ih isti problemi, iako imaju pristup mnogo više informacija, što pak ne znači da znaju što s njima, nemaju dovoljne alate da s tim suoče. Nije bolje ni lošije, već drugačije. Oni jednako pate, vesele se i zaljubljuju, samo što mehanizmi društvenih mreža još više naglašavaju situacije, te su stalno pod raznim psiholoških i sociološkim pritiskom. Danas je to vrlo fragilno doba pod napadom dinamike slika, društvenih medija i grupiranja i, iako smo i mi to imali, ali sve još polariziranije i nabijenije nasiljem.

Gledate li na Ekskurziju kao donekle aktivistički film?

Ne bih ga tako postavila jer to je film koji postavlja pitanja, ali ne daje odgovore. Aktivistički film bi po definiciji trebao sugerirati neko rješenje, što ja u ovom slučaju ne radim. Ekskurzija je film koji kroz intimnu priču pokušava postavljati pitanja i osvijetliti točke društva kako bi se ukazalo na njihovu povezanost i kompleksnost situacije.

Nakon premijere u Locarnu, Ekskurzija uspješno gostuje na svjetskim festivalima. Kakve su reakcije publike koje ne poznaju BiH kontekst, tj. koliko je (ne)prepoznavanja situacija u drugim zemljama?

Reakcija publike su bile odlične svugdje gdje smo ga pokazali. Postoji elementi koji najbolje čitaju ljudi s prostora bivše Jugoslavije, ali ne nužno, jer su dinamike između likova su svugdje prepoznatljive. Ljudi bi mi prilazili govoreći o svojoj djeci, vlastitoj mladosti a neki uspoređivali situacije iz filma sa svojim doživljajima. No sigurna sam da je manji dio filma koji ulazi u detalje BiH društva dodatni bonus.

Jeste li imali filmove koji su poslužili kao uzor stvaranje Ekskurzije?

Samonametnuti stil i jezik filma nakon pisanja scenarija bio je vrlo organski, tako da nije bio direktno osviješten nijednom filmom. Konkretne su nam bile vizualne reference u filmu Sveta djevojka Lucrecie Martel. Moja snimateljica i ja smo bilae zaljubljen u način kadriranja u tom filmu, iako je sam film u potpunosti drukčiji žanrom, pristupom glumi i specifičnim humorom. Što se tiče svjetla, imali smo referencu u film Cure Celine Sciamma, a za interijere i noćne scene neke filmove Kieslowskog i drugih. No čitavim filmom nismo težili nečem konkretnom, već instinktivno skupljali ideje na sve strane.

Iako Ekskurzija još festivalski putuje, spremate li već nove projekte?

Pišem scenarij za idući film, za koji se nadam će trebati puno manje vremena, te završavam režiju serije Komar, autora Timura Makarevića.