Projekt u kojem je sudjelovalo 14 vodećih hrvatskih arhitekata, na čelu s povjerenikom Leom Modrčinom, najavljivan je kao jedno od najvećih iznenađenja ovogodišnjeg Venecijanskog bijenala. Ususret Bijenalu strani mediji pisali su o hrvatskom plutajućem paviljonu kao o arhitektonskom čudu i potencijalnom kandidatu za nagradu 12. po redu Venecijanskog bijenala arhitekture. Takoje Arch Daily pisao o svojevrsnoj fatamorgani na vodi načinjenoj od 35 tona čeličnih žica koja, prema pisanju tog lista, može rame uz rame stajati engleskom paviljonu, ovogodišnjem predstavniku na sajmu EXPO.

Ipak, sve je ostalo na pohvalama zbog nesretne sudbine hrvatskog predstavnika, bez realnog pokrića nazvanog Brod. Naime, ubrzo nakon što je krenuo na put prema Veneciji gdje je, u tamošnjoj luci, trebao biti privezan vezovima vrijednim čak 40 tisuća eura po danu i ostati koliko bi to financije dopustile, paviljon je teško oštećen. Brod nije u komadu preživio prve susrete s nezamjetnim valovima jer, kako su u medijima objasnili njegovi tvorci, nije namijenjen za plovidbu, već plutanje. Ploveći paviljon izgrađen je na teglenici dužine 20 i širine 10 metara, a njegovu atraktivnu strukturu čine zavarene žičane mreže raspoređene u četrdesetak slojeva, namjerno tako stvarajući osjećaj nestabilnosti.

Upravo njegova krhkost hrvatski je nastup pretvorila u blamažu, a paviljon koji je na kraju remorkerom stigao do Venecije, zbog oštećenja nije niti će biti izložen. Kako je u medijima izjavljivala državna tajnica u Ministarstvu kulture Nina Obuljen, ništa se ne može predbaciti arhitektima, jer je paviljon bio samo dodatak izložbi te zbog manjka sredstava nije mogao biti prevezen brodom, već teglenicom.

Za nastup Hrvatske u Veneciji Ministarstvo kulture izdvojilo je 900 tisuća kuna, a svih 14 hrvatskih arhitekata, koliko ih je sudjelovalo u projektu, odreklo se honorara. Jesu li, unatoč uvjerenju državne tajnice, neuspjehu doprinijele različite preokupacije arhitekata ili i ovoga puta sve možemo svaliti na vječan manjak sredstava, do očitovanja arhitekata možemo samo nagađati.

No zanimljivo je da je još prilikom predstavljanja paviljona rečeno da nije riječ o brodu, već o teretu kojim se definira što je arhitektura, a označava svojevrsni kulturni teret, ujedno i konceptualni moment paviljona. Na kraju svega, kao pravi konceptualni moment poslužila je nezgoda koja je stala na kraj hrvatskim sanjarijama o nagradi na Međunarodnoj izložbi arhitekture i još jednom potvrdila da se ponekad u Hrvatskoj i nađe prostora za ideju, ali za njenu uspješnu realizaciju - puno rjeđe.