Nakon Popaja, prof. Baltazara i Čudesne šume, Kazalište Tvornica lutaka postavlja na kazališne daske novog junaka – Tarzana
Praizvedba Tarzana u režiji Petre Radin je u subotu 24. studenog u Histrionskom domu u Ilici 90. Glume Ana Magud, Josip Brakus i Filip Detelić, a glazbu je napravio Matej Meštrović.
'Jako se veselimo buđenju likova iz našeg djetinjstva I vjerujemo da će I roditelji uživati na našim predstavama, a ne samo djeca. Uvijek je tako. Kod nas nema toga da roditelji ostave djecu i idu na kavu. Druže se zajedno, a to i jest cilj ovog našeg šašavog teatra. Zajedništvo. Obitelj. I naše kazalište je jedna velika obitelj. Kod nas nema zabadanja u leđa, nema tračeva, a svađe traju po pet minuta i nakon toga se još više volimo. Poštujemo se i dajemo si slobodu. Kod nas nema podjela po spolu, nacionalnosti, orijentaciji ili boji kože. Ni dobne granice ne postoje. Svi smo ista priča, a zajdeničko nam je ono nešto što je teško artikulirati, a tiče se luđačke žice koja vam se proteže od glave do pete, a osjećate ju u trbuhu. To je vječna spremnost na igru i bacanje niz liticu. Jedino što je bitno da smo istiniti, stvarni, bez maske. To je prvi korak. Nakon toga ide ostalo', ispričala je Petra Radin.
Svaki kutak grada postaje kazališna scena, kaže.
'Nije nam bitno gdje probamo. Često to znaju biti naši privatni dnevni boravci, uredi, skladišta, sobice u podrumu. Naš prostor je u mašti, pa tako i sivi hodnik za tren postane dzungla. E, vidite, zato ja volim ovu moju bagru. Oni znaju pravu istinu, a to je da kazalište nije i ne smije biti elitističko. Ono je dostupno, na svakom koraku I nudi bolju perspektivu i vedriji kut gledanja na život. Samo ju moramo prepoznati i otvoriti joj vrata. Najlakše je živjeti u mraku ili mlakosti. Preživljavati. Ali je puno ljepše ako dodate malo boje tom sivilu i pustite kulturu da vam širi horizonte. Ne trebate ništa raditi, samo dođite u kazalište i otvorite srce, a zabrinut mozak ostavite na garderobi. I izgubite broj', poručuje redateljica.
Dodaje da 'njezini Smogovci', banda kreativnih luđaka nimalo ne sliče na tim koji radi za djecu. 'Kada biste ih vidjeli na cesti odmah biste im dali sve što imate jer izgledaju kao razbojnici. Ali upravo je to čar svega. U njima se kriju nježne duše koje itekako imaju senzibilitet prema djeci, ali I onu ulično fajtersku ludost I sleng koji u paketu sa vječnom igrom I zezancijom stvaraju neku dimenziju, već prepoznatljivo Tvorničarsku. Kada biramo glumce, razgovaramo među nama je li Tvorničar ili nije. A ta riječ sadržava u sebi sve', ističe.