Svaka žena iz dokumentarca 'Veće od traume' ima priču koja je prestrašna za slušanje, još strašnija za pričanje, a najstrašnija je zbog toga što se uopće dogodila. Sve su silovane tijekom rata u Hrvatskoj. One su među kojih 180 žena koje su o tome što im je učinjeno progovorile i one koje su bile uključene u jednu od četiri grupe u sklopu terapijskog programa 'Ja sam mnogo više od moje traume'.

Neke su silovane u logoru. Neke u vlastitoj kući. Jedna je bila zatočena u kući u selu i svakog su joj jutra dopuštali da kroz prozor mahne majci kako bi majka znala da je živa. Neke su poslije ispričale bliskim osobama, neke nikada nikome. Sve su na početku filma, trideset godina nakon rata, duboko ranjene, obilježene traumom, neke prestrašene, neke opasane čvrstim zidom koji su izgradile prema svijetu, neke fizički bolesne, neke tužno usamljene, s mačkama kao jedinim prijateljima i utjehom.

'Veće od traume' ne bježi od njihovih priča, njihovih tuga, boli, masaka koje podižu pred svijetom na lice, a ne bježi ni od priča o onome najstrašnijem što im se dogodilo. No ovaj dokumentarac nije samo depresivno svjedočenje o tome kako ratni užasi žive u mislima, osjećajima i tijelima silovanih žena. Ovo je izrazito važno, zanimljivo i emotivno svjedočenje o tome kako je traumu moguće prevladati i da život nakon traume postoji, pa makar je se počelo rješavati i s trideset godina zadrške.

Film je navodno sniman tri godine, a dvije je godine pratio terapijske procese na programu 'Ja sam mnogo više od moje traume', posebno se usredotočivši na grupnu terapiju i četiri žene iz grupe. Ana, Marija, Katica i Višnja, po mnogo toga sasvim različite, u program dolaze 'ukočene'. Katica je naizgled veseljakinja koja voli dobar provod - sa svojim partnerom i društvom 'brije' uokolo na motorima, nosi rokersko prstenje i rinčice, sva je 'frajerica', a tako se odnosi i prema onome što je doživjela: 'Sve ste vi meni drage', kaže, 'ali da vam se otvorim i povjerim - nema šanse'.

Ana je jedina Srpkinja u grupi. U ratu su je silovali i mučili 'njezini' (kako sama kaže), a nakon rata šikanirali i pljačkali 'naši'. Osjeća se odbačeno od svijeta i ljudi, teško joj je povjerovati članicama grupe, misli da je sve mrze i pričaju joj iza leđa. Gotovo odlazi s programa.

Marija je naizgled snažna i robusna žena - spretna, vrijedna, praktična, elokventna. No unatoč tome što ima financijskih mogućnosti, stalno ima dojam da se ne može iseliti iz sobice u kojoj živi, u stanu jedne starije gospođe kojoj pomaže, i ima osjećaj da je njezin vlastiti život guši.

Sve ćemo njih u filmu pratiti ne u svim, ali u ključnim koracima njihova oporavka, njihova 'otkočenja' i prvih koraka izvan grča koji ih je držao trideset godina u prošlosti. Sve dok se Ana ne sprijatelji s drugim polaznicama iz grupe, sve dok Katica napokon ne ispriča što se dogodilo i popuši zadnju cigaretu na travnjaku svoje nekadašnje kuće, u koju se više nikada ne želi vratiti i sve dok Marija napokon ne useli u stan.

Mnogo ćemo puta uz ovaj film zaplakati. Katkad od ganuća, katkad od užasa, katkad možda zato što će nas neka pitanja koje terapeuti postavljaju tim ženama nagnati da razmislimo i o sebi. I nasmijat ćemo se nekoliko puta jer te su žene pune života, usprkos svemu onome što im je oduzeto u ratu, i taj će život na kraju prštati iz njih. No najviše od svega zaplakat ćemo kada na kraju filma shvatimo da terapijskog programa o kojem govori - više nema. I zapitati se zašto je još desetinama žena u Hrvatskoj uskraćeno ovakvo veliko iskustvo koje mijenja život i budućnost. Valjda je netko negdje zaključio da postoji nešto važnije na što se trebaju trošiti novci. Ne znam, doduše, što, ali znaju važniji od nas.