Veličkovićeve potresne slike mučenja i propasti, dominantni prizori izmrcvarenih, obezglavljenih i obješenih tijela, samo na prvi pogled mogu biti uspoređivani s baroknim motivima 'Memento mori', 'Vanitas' ili s ikonografijom raspeća. Naime, prema Maroevićevom kazivanju, Veličkovićevi korpusi izloženi su daleko nemilosrdnijem i žešćem postupku stradanja i uništenja, u njima je dokinuta svaka individualnost i svaka moguća uzvišenost patnje, koja bi omogućavala usporedbu sa Sizifom ili Prometejem ili s pasijom Krista.

Veličkovićevi mrtvaci pripadaju legiji iz nekih kolektivnih mučilišta, gubilišta ili iz trivijalnih mrtvačnica – da ne kažemo: ljudskih mesnica, u kojima se traži čovjetina. Dovoljno je vidjeti atribute poput kuka i ceduljica, učvorenih konopa i žica, greda s gavranima, pa da se suočimo sa suvremenim stanjem u kojemu je žrtva postala anonimnom, brojem, masovnom pojavom.

Nesmiljen pristup motivi smrti i umiranja, međutim, ne dokida afektivnu vezu. Dapače, brazgotine i rezovi, rane i kraste naneseni su s tolikom emotivnom participacijom da paradoksalno afirmiraju neravnodušnost i nepristajanje, a na strani žrtve. Ukratko, snaga je Veličkovićeva slikarstva u tome da nas također prisili da ne oguglamo na nasilje.