Postaviti 'Parsifala', posljednju te po mnogočemu i najmonumentalniju Wagnerovu operu, izuzev tetralogije 'Prstena Nibelunga', golemi je izazov i za mnogo veće, serioznije i uhodanije operne kuće od zagrebačke. No usprkos nizu veoma objektivnih i opipljivih poteškoća, kao što je manjak adekvatnih pjevača u ansamblu te orkestar koji zapravo nema iskustva s Wagnerovim partiturama, zagrebački HNK se nakon sedamdesetak godina od posljednje izvedbe, a za svoju jubilarnu 150. sezonu, odlučio uhvatiti ukoštac s jednim od trnovitijih djela čitave operne literature. U tom je pogledu odluka o koprodukciji opere s Mainfranken Theaterom iz Würzburga svakako jedna od racionalnijih, ne samo u smislu dijeljenja pozamašnog troškovnika, koji nije obznanjen, već i u dolasku redatelja s iskustvom, Kurta Josefa Schildknechta.

No nakon generalne probe održane nekoliko dana pred subotnju premijeru očito je da je najstabilnija uporišna točka nove produkcije dirigent Nikša Bareza, koji bilježi bogato iskustvo upravo s Wagnerovim partiturama u nizu europskih opernih kuća, među kojima je i milanska Scala. U onoj mjeri u kojoj je to bilo moguće, Bareza je homogenizirao orkestar nacionalne kuće i iz njega izvukao najadekvatnije rješenje u datim okolnostima, izmjestivši timpane i harfe u lože iznad orkestra.

Djelo 'Parsifal', sa svojom bogatom simbolikom, koja neprestano prevrće kako kršćanske, tako i poganske motive, često služi kao poligon za svakojake režiserske intervencije. Labavo utemeljeno na epu 'Parzival' srednjovjekovnog njemačkog pjesnika Wolframa von Eschenbacha, djelo je prije svega Wagnerova osobna interpretacija legende o Svetom gralu i o vitezovima kralja Arthura uokvirena općim temama iskupljenja i pročišćenja kroz vjeru i samilost. Režija Kurta Josefa Schildknechta nudi zagrebačkoj publici stilizirano, tek tu i tamo osuvremenjeno viđenje traganja za iskupljenjem kroz središnju figura Parsifala, nevinog-ludog.

Istina, u njegovoj intervenciji ne manjka motiva križeva, kako na kostimima vitezova, tako i na scenskim rekvizitima i ovećim scenografskim elementima. Inherentna statičnost i ritualnost opere, posebice tijekom prvog i trećeg čina, donekle je nadopunjena tu i tamo efektnim kostimima te pomičnom scenografijom à la Stonehenge. Režija na kraju i na svu sreću ipak preteže na onu liberalniju stranu koja dozvoljava publici nešto širi interpretativni dijapazon od standardne Star Trek/Matrix estetike koja se udomaćila pri uprizorenjima Wagnera ili od kakve instantne apoteoze kršćanstva koje se tako često i tako površno iščitava kroz 'Parsifala'.

Solisti su, posve očekivano, mahom gosti. John Charles Pierce je korektni Parsifal, u ulozi kralja Amfortasa smjenjivat će se Egils Sillins i Davor Radić, dok Klingsora tumači Jürgen Freier. Manfred Hemm kao Guernemanz jedini je ostavio nešto snažniji dojam. U relativno mršavoj tradiciji izvođenja Wagnerovih opera u Hrvatskoj, bilježe se prije svega dvije izvanredne interpretkinje začudne i zahtjevne uloge Kundry, koja u Parsifalu prolazi put od zavodnice do pokajnice. To su Milka Trnina koja je pjevala Kundry još u Bayreuthu 1899, a tom je ulogom nastupila i u prvoj izvedbi djela u Metropolitanu 1903. godine, te Dunja Vejzović koja je s Herbertom von Karajanom ostvarila glasovitu snimku opere za Deutsche Grammophon. Dubravka Šeparović Mušović, koja tumači Kundry u novoj postavi, nije tipičan wagnerijanski glas. Iako je zahtjevnoj ulozi pristupila veoma ozbiljno, njena vokalna interpretacija, lišena snažnog donjeg registra je, u najboljem slučaju, tek odgovarajuća.

Na kraju, vrednovanje zagrebačkog 'Parsifala', koji će barem kratko vrijeme zabavljati kulturnu javnost, ovisi prije svega o kriterijima kojima se će se dotična publika voditi. Ako se krene neambicioznim pitanjem može li se djelo korektno odsvirati i otpjevati bez većih promašaja, odgovor je vjerojatno pozitivan. No bilo kakvo podizanje ljestvice, kojem je inače deklarativno jako sklona uprava nacionalnog kazališta, ukazuje da je 'Parsifal' ipak pregolem zalogaj.