Ivan Meštrović (1883-1962) bio je jedan od najvećih hrvatskih umjetnika skulpture. Studirao je na Umjetničkoj akademiji u Beču od 1901. do 1906: njegova mladenačka djela koja nastaju u to vrijeme obilježena su simbolističkim temama i impresionističkim modeliranjem, u čemu se mogao vidjeti Rodinov utjecaj u ekspresiji i pokretu. Seli se 1908. u Pariz u kojemu je često posjećivao Bourdelleov, a naročito Rodinov atelijer. Učeći od Rodina koji je zamijetio Meštrovićeva djela u pariškom Jesenskom salonu, razvio je snažan stil na raskrižju različitih utjecaja. Njegovo djelo sljubljuje tradiciju i nove pokrete u duboku humanu ekspresiju.

Njegova prijateljstva s drugim umjetnicima poput Augustea Rodina, Antoinea Bourdellea i Aristidea Maillola ostavila su istinski trag u njegovom društvenom i profesionalnom životu, dok su stalni posjeti Louvreu, a naročito egipatskoj i asirskoj kolekciji, proširivali njegove stvaralačke vidike.

U ranim danima svog stvaralaštva Meštrović se bavio temama poput ljubavi, života i smrti; djela mu karakterizira igra volumena, a pokret figura naglašen je kontrastima svjetlosti koja se raspršuje na uzburkanoj površini. 'Timor Dei' (1904), 'Laokoon mojih dana' (1905) i 'Zdenac života' (1905) simbolična su djela modelirana impresionistički, ona svjedoče o autorovom intelektualnom i umjetničkom dozrijevanju tijekom ovog perioda. 'Timor Dei' pokazi od piramidalne strukture u kojoj su isprepletene ljudske prilike pod gigantskim stopalom koje prijeti da će ih satrti. U žestokoj borbi između muškarca i žene naglašenog volumena isprepletenih tijela u 'Laokoonu mojih dana', Meštroviću je uspio otjeloviti vlastitu viziju, uskrsnuti vlastiti simbolizam u toj tragičnoj homerovskoj osobi.

Remek-djelo europskog simbolizma 'Zdenac života' predstavlja kulminaciju tog prvog perioda. I sam je Meštrović 'Zdenac' smatrao jednim od svojih najvažnijih djela, sintezu svojih razmišljanja koje se već moglo nazrijeti u nekim ranijim djelima. Radi se o kružnoj kompoziciji četiri para povezanih i razdvojenih u ljubavničkoj ekstazi i uzdignutoj muškoj figuri koji gleda u središte i traži pokušava utažiti svoju vječnu žeđ za ljubavlju i životom. 'Zdenac života' je prvi put predstavljen javnost 1906. na 26. izložbi Bečke secesije. Koristeći ruku kao simboličko postolje, Meštrović je postavio maleni muški torzo te tu kompoziciju spojio s grčkom mitologijom nazvavši ju 'Antejevom desnicom' – skulptura ostavlja dramatičan utisak zbog iznenadnosti pokreta ruku i torza na kojima su svi mišići napeti što je jedna od karakterističnih crta u Meštrovićevom tadašnjem stvaralaštvu.

Između 1914. i 1921. Meštrović je često mijenjao mjesto boravka: Cannes, London, Pariz, Rim, Ženeva,… Upravo je u svom rimskom atelijeru stvorio 'Rodinov portret – Umjetnik pri poslu' tako ovjekovječivši svoje poštovanje prema velikom majstoru. U 'Vestalki' koju je dovršio 1917. u Cannesu, važnom djelu kako za hrvatsku tako i za europsku skulpturu, razlikuje se bitno od svega ostaloga. 'Vestalka' je jedinstvena po svojoj realizaciji, simetričnoj kompoziciji, a harmonične linije tvore obris kontemplativne, stilizirane figure rimske djevičanske svećenice. 'Moja recentna djela, ona s glazbenim i melodičnim motivima, proizlaze iz čežnje za općom harmonijom. Ona se izraz želje i harmonije između nas i svih stvari.' – ove riječi mogu poslužiti kao izvrstan opis još jednog njegovog remek-djela 'Daleki akordi' (1918).

Inspiriran Rodinovim 'Unutrašnjim glasom', Meštrović je stvorio 'Psihu' koju je također razradio u manjem formatu pod imenom 'Studija za psihu'. 'Žena u grču' (1928) tvori jasan kontrast s tim kontemplativnim, ali i senzualnim djelima, tako što prikazuje napetost koja oživljava linije, dok je bol pogoršana zgrčenim položajem tijela zbog kojega je djelo probušeno praznim prostorom.

Drugi svjetski rat ga je natjerao da napusti Hrvatsku 1942. da bi 1947. otišao u SAD gdje je proveo svoje posljednje dane, ostavši duboko povezan sa svojom domovinom kojoj je 1952. – deset godina prije svoje smrti 1962. – darovao svoj opus, tako da se izložbom obilježava i godišnjica Meštrovićeve smrti.

Napustivši Hrvatsku 1942. Meštrović je bio preplavljen emocijama koje je izrazio u 'Jobu' 'Perzefoni' (1946). Meštrovićev Job simbol je odlučnosti u susretu s nedaćama i primjer strpljenja u patnji; Job je zgrčen, izmučen, očajna lica. 'Perzefona', pak, prikazana je u trenu ulaska u Had: cijelo joj se tijelo bori, a lice je izobličeno u vrisku. 'Sv. Ivan Krstitelj' (1954) jedno je od njegovih posljednjih djela koje je donirao Splitu za krstionicu koja je nekada bila hram u Dioklecijanovo palači.

Povodom izložbe bit će izdana dvojezični katalog u kojemu se može naći i korespondencije između Rodina i Meštrovića. Djela su posuđena iz Atelijera Meštrović i Gliptoteke HAZU u Zagrebu te Galerije Meštrović i krstionice Katedrale u Splitu.