Posljednja studija stručnjaka sa Sveučilišta u Amsterdamu svijetu je ponudila rješenje zagonetne prerane smrti austrijskog kompozitora Wolfganga Amadeusa Mozarta. Prema novoj teoriji, za njegovu smrt kriva je streptokokna upala grla uslijed koje se bakterija proširila zahvativši bubrege te izazvala oticanje, zbog čega se gušio i 5. prosinca 1971. preminuo u 35. godini života. Sukladno Mozartovu statusu jednoga od najpoznatijih svjetskih klasičnih glazbenika, najnovija teorija tek je kap u moru intrigantnih priča o njegovoj smrti.

Dr. Jan V. Hirschmann je 2001. godine zaključio da je Mozartovu smrt skrivilo njegovo omiljeno jelo - svinjski odrezak. Dokaze za to pronašao je u pismu koje je čuveni kompozitor uputio svojoj supruzi, a u kojem se hvali da obilno jede svinjetinu. Prema Hirschmannovu mišljenju, meso je bilo zaraženo trihinelom, što je u konačnici prouzročilo spomenute simptome.

Zastupnici nešto kompliciranijih zavrzlama bez dileme će se prikloniti tezi da je Mozart ubijen. Po mnogima je najlogičniji krivac njegov rival, dvorski skladatelj Antonio Salieri, koji je u poznim godinama u ludilu navodno i priznao krivicu. Priča je nadahnula pisca Aleksandra Puškina te je napisao dramu 'Mozart i Salieri', prema kojoj je kasnije Miloš Forman snimio film 'Amadeus' i dodatno popularizirao tu ideju.

Među novim teorijama izdvaja se i svojevrsni povijesni evergreen koji dovodi u vezu upletenost masona i Židova. Upravo je tajno bratstvo slobodnih zidara navodno dalo ubiti Mozarta, koji je bio njegov član od 1784, a kodeks je prekršio odavanjem tajni društva u operi 'Čarobna Frula'.

Slično kao u teorijama vezanima uz nedavnu smrt kralja popa Michaela Jacksona ili prerani odlazak jednog od najtalentiranijih kompozitora Ludwiga van Beethowena, osumnjičen je osobni liječnik. Prema rezultatima posljednjih istraživanja, za Beethovenovu smrt u 57. godini života 1827. krivo je trovanje olovom. Forenzičar Christian Reiter u svojoj studiji glavnim krivcem smatra skladateljeva liječnika Andreasa Wawrucha, koji je njegovu trbušnu šupljinu tretirao toplim oblozima natopljenima olovom. Za razliku od Reitera, istraživač Bill Walsh tvrdi da se olovo u skladateljevu tijelu gomilalo dugi niz godina te da je, s obzirom na slabo stanje jetre, vjerojatno u tijelo dospjelo konzumacijom velikih količina alkohola.

Upravo je neumjerenost u jelu i piću bio omiljeni grijeh skladatelja Georga Friedricha Händela, koji je prema mišljenju modernih istraživača skončao 1759. godine u 74. godini života zbog ozbiljnog problema s prejedanjem i konzumiranjem alkohola. Zaključci su to istraživanja knjižničara i autora 60 članaka na temu Händela Davida Huntera, objavljeni u ožujku ove godine. Iako je poznato iznenađujuće malo detalja o skladateljevu osobnom životu, dokazi s njegovih portreta i opisa suvremenika podržavaju teoriju da je preminuo kao žrtva vlastita načina života. Hunter smatra da teoriju potkrepljuje portret umjetnika Josepha Goupyja, koji ga je naslikao kao krmka, okruženog hranom. Goupyja je na djelo nagnala oskudna večera koju mu je ponudio Händel, a prilikom koje ga je zatekao kako skrivećke u smočnici proždire delicije koje nije želio podijeliti s prijateljem.

Za razliku od poroka i misterioznih trovača, za smrt Georgesa Bizeta prema nekim studijama nije kriva bolest srca od koje je patio, već depresija zbog neuspjeha njegove opere 'Carmen'. Bizet je preminuo 3. srpnja 1875. u 36. godini života, samo tri mjeseca nakon loše prihvaćene premijere.

Bizetov suvremenik Petar Iljič Čajkovski je skladatelj čiji je odlazak 6. studenog 1893. izazvao nezapamćene intrige. Uzrok njegove smrti prihvaćen od većine biografičara je kolera. No kako je ta bolest bila svojstvena za najniže slojeve društva, suvremeni istraživači ubrzo su u njoj prepoznali obmanu. U prilog njihovim sumnjama išli su i podaci o pokopu Čajkovskog, koji je unatoč navodnoj zaraznoj bolesti održan uz otvoren lijes. Muzikologinja Alexandra Orlova je osamdesetih iznijela teoriju o naređenom samoubojstvu koje su izglasale skladateljeve radne kolege, a do kojeg je moralo doći zbog njegove homoseksualnosti koja je štetila ugledu Carske škole pravnih znanosti. Kasnije teorije išle su istim tragom, pa je u jednoj verziji ubojstvo naredio car Aleksandar III, a prema zaključcima druge sav dokazni materijal sadržan je u njegovu posljednjem djelu, 'Šestoj simfoniji'. Djelo je napisao razočaran nesretnom ljubavlju prema nećaku Vladimiru Davidovu te se namjerno zarazio otrovnom vodom da bi obitelj sačuvao stigme suicida.

Jedan od najslavnijih britanskih kompozitora Henry Purcell, koji je 1695. umro u 35 godini života, također se našao na udaru modernih teorija. Prema jednoj od njih, osobito omiljenoj u narodu, umro je od posljedica prehlade koju je zaradio jer ga supruga nije pustila u kuću nakon što se prekasno vratio iz kazališta. Znanstvenici se priklanjaju tuberkolozi kao uzroku njegova kraja, dok rezultati nekih novih istraživanja ponovno nude bombastičan rasplet, tvrdeći da se otrovao konzumirajući omiljenu slasticu, čokoladu, iz jedne londonske čokolaterije. Kola i verzija da se iza Purcellove smrti možda krije manje poznato, no čini se svejednako opako, Tajno društvo restauratora.

Na kraju, u košmaru teorija i rezultata istraživanja, kao jedini čvrsti zaključak ne nameće se toliko provjerena povijesna činjenica i svježe iskopan dokaz, nego prilika da upravo priča začinjena intrigama i kontroverzama možda posluži kao materijal za kakav novi filmski spektakl ili barem kratku slavnu epizodu.