Nije moguće nabrojati sve projekte ovog strukovnog udruženja u bogatoj njegovoj povijesti, ali dovoljno je reći da HDP danas broji 355 članica i članova, da izdaje pet časopisa i organizira tri međunarodna festivala. Osim toga, HDP je nedavno pokrenuo i Kritika hdp, portal za kritiku domaće književnosti koji, osim kritičkih prikaza djela, donosi i drugo zanimljivo štivo, kao i temate vezane uz stranu i domaću književnost.

No, nije za Društvo u ovih dvadeset godina sve išlo glatko. Bilo je tu raznih polemika i napada, nezadovoljstava rezultatima književnih nagrada, međusobnih fejsbučnih raskola i rasprava unutar članica i članova Društva, a povijest bilježi i nekoliko protestnih istupa pisaca i spisateljica iz HDP-a. Oštro se problematizirao i pravilnik Društva vezan uz Stimulacije za književno stvaralaštvo, zbog čega je dio njegovih članova i članica pokrenuo i peticiju za njegovo redefiniranje...

O HDP-u nekad, danas i sutra porazgovarali smo s njegovim dosadašnjim predsjednicima Velimirom Viskovićem, Nikolom Petkovićem i Zoranom Ferićem.

Velimir Visković (predsjednik HDP-a od 2002. do 2011. godine)

Bili ste utemeljitelj i prvi predsjednik Hrvatskog društva pisaca u razdoblju od 2002. do 2011. godine. Možete li sažeti društvene okolnosti u vrijeme osnivanja Društva? Što je uvjetovalo nužnost još jednoga strukovnog udruženja pisaca u Hrvatskoj?

- Nakon silaska HDZ-a s vlasti u siječnju dvijetisućite jake pronacionalističke snage utaborile su se u nekim kulturnjačkim udrugama. Čvrsta jezgra na vlasti u DHK-u bila je mnogo radikalnija od, recimo, Sanaderova HDZ-a. Naravno, mi koji smo zagovarali mekši, liberalniji koncept kulture osjećali smo se u takvom Društvu kao strano tijelo. Sve je kulminiralo u proljeće 2002.g. kad je divljački izvrijeđana predsjednica PEN-a Sibila Petlevski na Izbornoj skupštini DHK. Ja sam stao čvrsto u njezinu obranu, umalo se fizički obračunao s Antom Matićem, napadačem na nju. Bio sam sablažnjen odsustvom želje uprave Društva da se obračuna s vinovnikom toga nacionalističkog napada. Neki ugledni članovi Društva počeli su demonstrativno napuštati Društvo solidarizirajući se s kolegicom Petlevski: Fabrio, Maroević, Čorak, Mrkonjić, Donat... Meni nije bilo problem istupiti protestno iz DHK, ali pitao sam se što time postiže. Katunarić i ja izgubiti ćemo časopise koje godinama, po općem sudu, kvalitetno uređujemo, izgubit ćemo i neka prava i olakšice koje imamo kao članovi književne udruge. A naši protivnici bit će sretni što su nas se riješili.

Jedino rješenje bilo je istupiti i osnovati novu udrugu. Samo, kao čovjek koji je imao iskustva s vođenjem brojnih projekata, ja sam znao koliko napora, nevidljivoga dobrovoljnog rada, koliko osobnog novca zahtijeva osnivanje nove udruge. Svi smo mi glasni kad se treba verbalno pobuniti, pa ti ime iziđe u medijima u pozitivnom rebelskom kontekstu, ali anonimno volonterski raditi, to se malo kome da. Naposljetku sam ipak vidio da nema druge, opstanak u starom, kontaminiranom društvu je nemoguć. S obzirom na činjenicu da je velika skupina pisaca već napustila Društvo, a najmlađi, tada vrlo popularni fakovci, u takvo društvo nisu ni htjeli ulaziti, ja sam ih sve pozvao na Inicijativni skup za osnivanje nove književne udruge u Novinarskom domu. Na moje iznenađenje, odazvalo se čak stotinjak ljudi. Tu smo izabrali Inicijativni odbor koji se isprva sastajao u mojem stanu te u Institutu Vlado Gotovac. Ubrzo smo organizirali i osnivačku skupštinu HDP-a, održanu u kazalištu ZKM, koje nam je ustupio njegov ravnatelj Slobodan Šnajder, naš član. Na osnivačkoj skupštini pristupnice je potpisalo 86 članova, a sljedećih tjedana ja sam osobno kao izabrani predsjednik učlanio još četrdesetak pisaca. Interes je bio iznad svih mojih očekivanja.

Kako su izgledali najraniji dani novoosnovanog Društva?

- Ovako sve to lijepo izgleda, stalno sam davao intervjue, mediji su pozitivno pisali, interes za učlanjivanje bio je golem, ali mi nismo imali ni radni prostor, ni kune na računu, trebalo je sastaviti temeljne akte, izboriti bar početno financiranje, osmisliti programe. Kad smo nekako, nakon mnogo pregovora u Ministarstvu kulture i u Gradu, dobili ured u Vili Arko, trebalo je nabaviti bilo kakav namještaj i bar jedan kompjutor. U to doba vrlo malo ljudi se služilo mailom tako da je sve pozive i druge dopise trebalo slati poštom, i po nekoliko stotina omotnica. Sve sam to osobno nosio na poštu i plaćao poštarinu iz svojega džepa. Nabavio sam i prve stolove, stolice i police iz skladišta otpisanog namještaja Leksikografskog zavoda. Na svojim plećima, sa šoferom Zavoda Markom, to sam i unio u naš ured u Basaričekovoj. Moram istaknuti da mi je dosta oko organizacijskih poslova pomagao naš prvi tajnik Miloš Đurđević, koji je kao pravnik po struci, napisao prvi statut HDP-a, a posebno - nakon njega - iznimno odgovorna, pedantna i marljiva Sonja Manojlović, koja je posebno razvila program međunarodnih razmjena pisaca.

Što izdvajate kao najpozitivnije događaje/rezultate rada Društva koji su obilježili vaš mandat na mjestu prvog predsjednika HDP-a?

- Najprije, izborili smo prostor i financiranje društva, izborili smo da i mi imamo porezne olakšice kakve imaju članovi DHK. Sačuvali smo naše časopise Europski glasnik i Književnu republiku, prihvatili Tvrđu, pokrenuli nove časopise Relation i Poeziju, jedno vrijeme bili suizdavači Sarajevskih bilježnica. Pokrenuli bogatu nakladničku djelatnost. Organizirali nekoliko međunarodnih književnih festivala. Također i niz simpozija o našim prominentnom književnicima. Razvili programe međunarodne razmjene pisaca (delegacije, stipendije, rezidencije). Pokrenuli stalnu tribinu. Bili vrlo zamjetljivi na književnoj mapi Hrvatske, što je pridonijelo tome da su svi viđeniji pisci mlađe i srednje generacije htjeli pristupiti baš nama.

Da, ali neki su htjeli i otići iz Društva, nakon jedne vaše polemike s Miljenkom Jergovićem godinama kasnije, kada ste ga isprozivali u intervjuu Vijencu. Kako danas gledate na te događaje? Mislite li da ste se kao tadašnji predsjednik Društva morali suzdržati od takvog istupa? Nije li ideja da predsjednik Društva okuplja i štiti svoje članove?

- Morate svakako imati na umu činjenicu da je sve to završni čin jedne duge polemike, kojom se bavim u knjizi "Rat za enciklopediju". Ja sam se u intervjuu u Vijencu sprdao u jednoj rečenici na račun Jergovića koji je u beogradskom Vremenu pohvalno govorio o Draži Mihailoviću kao trodimenzionalnoj ličnosti, literarno zanimljivijom od plošnih Tuđmana i Miloševića. Ta je moja sarkastična žaoka očito njega jako zabolila pa je organizirao kolektivni napad na mene, koji je trebao kulminirati masovnim istupanjem iz HDP -a kao "Viskovićeva društva". Ja sam zamolio kolege iz Predsjedništva HDP-a, ne za podršku, već da donesu odluku kako osobne polemike članova Društva nisu polemike cijelog Društva. Vodio sam potom niz pojedinačnih polemika s "Jergovićevim jatacima". Naposljetku, nije bilo ništa od masovnog istupanja. Svi koji su se obećali Jergoviću, odustali su; ostavke su dali jedino Dežulović i Lovrenović, s tim da se Dežulović vratio za Petkovićeva predsjedništva.

Što se tiče toga treba li predsjednik Društva voditi polemike, mislim da ih treba izbjegavati, koliko god je to moguće, ne treba ih prvi započinjati, ali kad je izazvan, napadnut, mora uzvratiti. Nitko mu to pravo ne može oduzeti. Pa nije on boksačka vreća za napucavanje frustriranim piscima.

Kakvu perspektivu vidite za budućnost HDP-a? Kako poboljšati status hrvatskih pisaca i spisateljica?

- Što će biti u budućnosti, pa i onoj najskorijoj, teško je predvidjeti. Prije svega zbog nevjerojatno brze transformacije tehnologije, medija, internetskih knjižara, društvenih mreža, elektroničkih knjiga, problema naplate autorskih prava... Dugoročno je nemoguće bilo što fiksno planirati. Oni koji vode Društvo moraju održavati ono od postojećih aktivnosti što ima smisla održavati i dok to ima smisla. I u hodu se prilagođavati. Ako je moguće, treba i anticipirati budućnost. Jedno je sigurno: i u budućnosti će postojati ljudi koji pričaju zanimljive priče (ne samo kao novele i romane već i kao scenarije za filmove, serije, video igre). Ali ja mislim da će postojati i potreba za poezijom, pa makar i na društvenim mrežama.

Postojati će u tom moru piskarala na društvenim mrežama i oni koji stvarno dobro pišu; postojati će pisci, najbolji među njima vjerojatno i profesionalci. I postojat će potreba za njihovim strukovnim udruživanjem. I te udruge će imati smisla!

Nikola Petković (predsjednik HDP-a od 2011. do 2018.)

Kakvo vas je stanje dočekalo u Društvu kada ste ga preuzeli, možete li se sjetiti koji su bili vaši prvi koraci kada ste započeli svoj mandat kao predsjednik HDP-a?

- Društvo sam preuzeo nakon dva mandata njegova osnivača Velimira Viskovića koji je neprijeporno bio i pokretač i izvršitelj svih inicijalnih i popratnih radnji kada je HDP još bio u povojima. Društvo je, znamo, osnovano reaktivno, nakon ispodcivilizacijskog čina jednoga od njegovih hipermarginalnih članova i ovo je posljednji put da to spominjem. Ionako to danas ima samo dokumentarno značenje. Generacijama koje čine većinu naših članova i članica to niti znači niti bi trebalo išta značiti: treba iz sadašnjosti gledati u budućnost da se ne bi ponovile pogreške prošlosti. Ovo je, dakako nada i nakana, ne i recept za bijeg od sablasti koje dolaze iz svih smjerova vremena.

Ja sam se također kandidirao reaktivno jer je prijetila opasnost da će dio Društva koji je bio blizak radnjama Milana Bandića konzekvence kojih su itekako vidljive i dan danas u Zagrebu upotrijebiti ne o tom pretjerano obaviještenog kandidata za 'dugi marš kroz instituciju'. Doslovno sam, kao četvrti kandidat, digao ruku pred zaključenje sastanka Upravnog odbora kojega sam bio član. I tijesno dobio mandat u pripetavanju s velikim pjesnikom i kritičarem, Brankom Malešom.

Nije mi na početku bilo lako, jer, uza sve njegove dobre namjere (želim da se ovo zna, jer radi se o izvanserijskom intelektualcu, o dobroj, blagoj, empatičnoj osobi) Velimir Visković, nije baš shvatio da HDP nije on i neko je, nemalo vrijeme, patio od Post-predsjedničkog Stresnog Poremećaja kako sam ga volio za*ebavati. Dakle, trebalo mi je vremena da se emancipiram; Velimir je intelektualna i autoritetna gromada i to nije lako. A ego mu nije malen što i sam zna. No kao što i sami, pretpostavljam, znate, nitko se umjesto vas neće izboriti za vaš prostor slobode. To mi je uspjelo i to isključivo rezultatima rada.

Sjećamo se i da nije dobro počelo za vas na mjestu predsjednika HDP-a.

- Neki su članovi deset minuta nakon mojega izbora, predvođeni pjesnikinjama i pjesnicima, u Palainovki, pokušali peticijom osporiti legitimitet mojega izbora: kada je trebalo skupiti potpise za moj instant opoziv, nastala je nestašica "muda" u oba spola i roda i tako me nisu dirali. Znam da je te radnje rezolutno presjekao Visković koji je preda mnom rekao: našli smo "budalu" koja želi volonterski raditi pa pustimo ga da radi. A kada se spomene konkretan rad koji je više od simboličke vrijednosti te imenice ustukne i Radnička Fronta, kamo neće pisci.

Rezultati mojega rada dostupni su u arhivi našeg ureda i njima ne bih mahao; tko želi može ih vidjeti, ali činjenice su ne samo ušutkale "oporbu" već su nas i zbližile. Na kraju, u jednoj fazi, Društvom je "kolala" takva pozitivna energija da su se u njega vratili ljudi koji su za Viskovićeva mandata, iz njega istupili kao recimo Boro Radaković, Boris Dežulović, Edo Popović… Također, radeći razliku između pisca i književnika pri kojoj je pisac pisac svih vrsta pisama a ne samo literarnog, u Društvo sam pozvao i u njega su se učlanili filozofi (Nenad Miščević, Srećko Horvat) politolozi i novinari (Dražen Lalić) teoretičari i povjesničari književnosti (Goran Kalogjera, Stipe Grgas…) što su neki pozdravljali a neki ne. Budući da se radilo i radi o vrijednim ljudima iza kojih je ozbiljan rad, ozbiljna postignuća, ozbiljne knjige… nisam se obazirao na poprilično konzervativne komentare.

Jednom ste mi pričali i da ste pokušali nekako približiti dva strukovna udruženja pisaca u ovoj zemlji.

- Konkretno, prva stvar koju sam drugoga jutra, jutra po mojemu izboru napravio, je bila ta da sam otišao na Trg BJ, u prostorije mojega bivšega Društva, onoga Književnika i popio kavu s tadašnjim predsjednikom Borbenom Vladovićem s kojim sam se okvirno dogovorio da ćemo, svjetonazorskim razlikama unatoč, na stvarima koje se tiču naše profesije, one pisaca, raditi zajedno. Nažalost, nakon njega drugi su ljudi preuzeli DHK s kojima se ili otežano radilo ali se radilo, ili se nije uopće komuniciralo, pri čemu mislim na stanovitog Vidmarovića koji je naslijedio Božidara Petrača s kojim sam, Božom, paušalno, ali uspješno po nekim pitanjima, surađivao. Vijest da sam bio na Trgu izazvala je revolt nekih od "mojih" članova, ali na to se nisam obazirao. Neke smo stvari, Božo i ja, učinili zajedno; barem supotpisivanjem ako ne nužno i zajedničkim radom.

Znam da je jedan od vaših planova bio i realizacija rezidencijalne kuće ili stana za pisce u Zagrebu... Kako to da niste uspjeli u tome? Nije li tužno da Zagreb i dalje nema stan za takav rezidencijalni boravak?

- Da, tužno je. Tužno je što Zagreb nema nešto što bi trebao imati a ima najskuplju, uz onu Raguzinsku, kenjaru u Hrvata. Tužno je i što ima, po mojemu sudu nepotrebnu i objektivno preskupu žičaru; tužno je što ima La Fontane koje su u svrsi Ničega, ali je i tužno da neki novinari, kao vi recimo sada, ne potenciraju ono pozitivno, nego, valjda uvjereni da se radi o konstruktivnom dijalogu s ispitanikom jašu na neodrađenom; zašto ne spominjete činjenicu da sam za mojega mandata (naravno, ne sam) učetverostručio novac za potpore piscima; da sam zajedno s tadašnjom ministricom kulture, Andreom Zlatar de facto upisao u 'zakon' da izdavač ne može pristupiti tiskanju knjige nekog autora ako mu, pri dodijeli sredstava od MKRH ne isplati 30%. Jednaku praksu sada slijede gradovi i neke od županija. Da sam unekolikostručio hladni pogon i otvorio dva stalna radna mjesta…

Super, ali sada me zanima rezidencijalni stan za pisce.

- No, pitate s pravom. Vila Arko koju smo na korištenje u najam, kao i prvi kapital za pokretanje HDP dobili zahvaljujući tadašnjem ministru kulture Antunu Vujiću o kojemu se, iz meni apsolutno nejasnih razloga na proslavi 20. obljetnice našega Društva u ZKM-u, Visković, kao, očito selektivni ako ne i proizvoljni 'svjedok vremena' izrazio kao o političkom oportunistu, ako ne i o 'petešiću' s dimnjaka' koji se okreće kako vjetar puše i koji je, na početku trećeg milenija, 'koketirao s desnicom' (čovjek je na moje oči i uši, doduše s Antom Čovićem, osnivao Socijaldemokrate i u stranci se deaktivirao kada je ova postala okupljalište sitnih kokošara i guliverijanskih pajaca) bez njegove pomoći ne bi se HDP osnovao kontekstualno manje hrapavo do skoro pa, u onim vremenima, glatko — Vila Arko se urušava. Itekako sam se zalagao za to da se obnove prizemlje i suteren zgrade s nakanom da se ona spasi od katastrofe koja joj neminovno, ako se u nju ne uloži, slijedi i da se tu napravi, što je logično, rezidencija za pisce. Vlasništvo nad vilom, kojega dijele Grad Zagreb i Klovićevi dvori, pokazalo se kao prepreka za to. Jako sam se i ponovljeno puta trudio; cjelina priče nije tajna i znam tko je posjeduje, no, pisci su bili nevažni, a Klovićevi dvori su nas nekoliko puta htjeli izbaciti i iz same zgrade tako da su predlagali enormne cijene najma i naglašavali da se radi o komercijalnom prostoru…

Na sreću, i uz veliku i nesebičnu pomoć naše tada članice, Jadranke Pintarić koja je tada radila u PR-u MSU-a, pisci koje sam dovodio kao autor projekta radnih razmjena s Danskom, uz riječku Kuću Kamov, u Zagrebu su koristili stan namijenjen umjetnicima u Muzeju suvremene umjetnosti. Dakle, snalazili smo se kako i koliko smo mogli, a ja vam na ovom pitanju o nečinjenju zapravo zahvaljujem jer dosad nisam govorio o igrama i poteškoćama koje su nam pričinjavale i pričinjavaju takozvane sestrinske ustanove kojima bi na prvom mjestu trebala biti kultura i naš doprinos njoj, a tek onda i ako, neki, kontekstualno gledano, ionako sitan profit. I da, zašto se nitko ne pita koliko se ruševina i straćara u vlasništvu HAZU-a klima po gradu, a predsjednik Akademije, čitam i gledam, itekako ima talent za obnovu i ostakljenje imovine…

Uspjelo vam je, ipak, zvanje “spisatelj” upisati u hijerarhiju nacionalne akademske zajednice. Možete li se prisjetiti kako je izgledala ta borba? Ako se ne varam, spominjali ste u mandatu i nužnost organizacije fakulteta ili katedre za kreativno pisanje. Inicijativa, međutim, nije išla iz HDP-a, bilo je rečeno da bi se za to morali pobrinuti pisci - koji sada imaju svoje zvanje. Ali, zašto HDP kao organizacija nije jače lobirao za taj studij? Ili jest? Kakav je bio (ili: bi bio) tadašnji institucionalni feedback na tu ideju, i zašto do danas nemamo takav studij? Mislite li da je potreban?

- Uspjelo mi je. I to je, barem za mene, najvažnije što sam učinio. Kažem učinio, jer su se neki naši članovi oko toga trudili i prije mene. Ali kako? Jedna je članica Ministarstvu znanosti slala pisma kao da ih adresira polupismenoj bagri, dok su drugi prestali s naporima kada su shvatili da od njih neće imati osobne koristi. Ja, kojemu to zvanje i nije potrebno, jer sam već tada bio redoviti profesor, izabran i u nastavnome i u znanstvenome zvanju, uhvatio sam se toga. Okupio sam tim fenomenalnih ljudi od kojih su gotovo svi, na neki način bili vezani i za akademsku zajednicu, bio sam uporan i uz pomoć Krešimira Pavelića koji je tada bio na poziciji da to može učiniti i koji je shvatio da nikada, od 1918. dakle, ni u jednoj od Jugoslavija kao ni u Hrvatskama, zvanje spisatelj, nije postojalo. Mi smo ga dobili. Sad, alat je u rukama zajedno s čitabom… I što sam još trebao? Otvoriti fakultet? Vući pisce za rukav da na njemu predaju? Ovo govorim jer su mi neki od pisaca, mrvi ozbiljni, rekli: "šta si to išao raditi ako nam ne misliš osigurati posao?!" To su opsezi, dosezi i granice nerazumijevanja elementarnih stvari s kojima sam se suočavao. Pa i sami ste magistar kulturologije i znate kako to ide; na Sveučilištima je da to guraju, ali nije moja nakana bila pisce zaposliti; ja to niti ne mogu, no činjenica da imamo zvanje omogućava nam da radimo na odsjecima za kreativno pisanje koji bi se, po mojemu sudu, trebali i dalje otvarati. Imamo neke, ali to nije dovoljno.

Mislite li da se može naučiti pisati?

- Da, pisati se dade naučiti. To i piscima daje posao kao predavačima. U SAD-u ima tisuće odsjeka, programa, katedri i uglavnom pisci koji ne mogu živjeti od pisanja tamo rade za mjesečnu plaću. Naravno da smo i mi i DHK i DHKP itekako "lobirali", ali u sveučilišnoj zajednici je preko deset godina zamrznuto zapošljavanje, a ako ga i ima, izuzetno je otežano tako da znam da smo radili koliko smo i što smo mogli, ali činjenica da je samo zvanje kategorizirano je veoma važna i od nacionalnog je značaja: hrvatski pisci više nisu hobisti! To je bio težak, naporan, repetitivan posao kojega sam, kao što je to nažalost kod nas pravilo, izgurao "na mišiće". Zahvaljujem se kolegicama i kolegama koji su bili u Povjerenstvu koje je sastavilo Pravilnik o napredovanju u ovome umjetničko-nastavnom zvanju (Spisatelji i Književni prevoditelj), kolegi Božidaru Petraču i kolegici Petri Mrduljaš koji su supotpisali sve potrebne dokumente koje smo slali Matičnome povjerenstvu, a članice i članove Povjerenstva koje se je sastajalo u našim prostorijama neću nabrajati u strahu da nekoga ne ispustim, a memorija mi je, za razliku od prostatitisa, sve slabija.

Iz društva ste istupili nakon sedam godina mandata, zbog "iscrpljenosti koja je rezultirala narušenim zdravljem". Što vas je toliko bilo iscrpilo?

- Tada, 2018. doživio sam nešto za što sam mislio da je rezervirano za Japance: burnout. Bio je to tipičan primjer pregorijevanja. Sjećam se, bio sam u Riječkoj gimnaziji, onoj i Prvoj i Hrvatskoj… na roditeljskom sastanku, kada je školska psihologkinja na PPT-u izlistala simptome burnouta. Od 10 ponuđenih imao sam 10. Zaista sam se bio potrošio. Pismo ostavke predao sam 18. siječnja 2018. odmah nakon komemoracije najčasnijem i najboljem čovjeku kojega sam imao sreću imati za prijatelja, Predragu Luciću. Duje je nažalost otišao, a s njime i veliki dio smisla, koncilijantnosti i civiliziranog ophođenja s drugima i drugačijima.

Da, zdravlje mi je bilo narušeno, a ako sam detalje i okidače dosada uspio zadržati za sebe, ne vidim razloga da ih sada iznosim. Možda jednom, negdje, nekad, u nekom drugom žanru…, ali prošlo je toliko vremena, a budali reći da je budala, bilo da se radi o jednini ili množini, falsifikatoru da je falsifikator, vojniku partije da je vojnik partije, sinekurcu da je sinekurac… osim što je beskorisno, čisti je truizam, jednostavno tautologija. Pisci preferiraju termin pleonazam. O detaljima šutim jer mislim da svakome tko je u mandatu predsjednika bilo koje udruge pa tako i naše, osobni razlozi trebaju biti posljednji a dobrobit Društva na prvome mjestu. Neka na ovome ostane. Nisam lagao kada sam rekao da sam otišao zbog narušenog zdravlja i to je meni najvažnije. Da su neki kolege imali osjećaj za druge i drugačije, za to da svatko ima pravo na osobni stav bez obzira na poziciju u ionako krhkoj "hijerarhiji", izdržao bih do kraja mandata.

Zoran Ferić (predsjednik HDP-a od 2018. do danas)

Što izdvajate kao najpozitivnije događaje/rezultate rada Društva koji su obilježili vaš mandate na mjestu predsjednika HDP-a?

- U prvom redu izdvojio bih to što smo početkom mandata uspjeli realizirati jednu već postojeću ideju o portalu za kritiku koja do tada nije realizirana iako je u našem književnom životu itekako postojala potreba za portalom koji bi donosio neovisne i slobodne kritike, a onda i predstavljao prostor i za mlade kritičarke i kritičare. Uspjeli smo to zahvaljujući inicijalnoj donaciji kompjutorske tvrtke Perpetuum mobile. Nakon toga, kad smo imali podlogu za portal, dobili smo financijsku potporu Grada Zagreba i Ministarstva kulture i medija. Ono što svakako treba istaknuti je zajednički rad ljudi koji su se angažirali oko portala, dakle njegove redakcije, a to su u prvom redu glavna i odgovorna urednica Katarina Luketić, zatim redakcija koju čine Kruno Lokotar, Marko Pogačar, Jagna Pogačnik, Boris Postnikov i Dorotea-Dora Held. Tako smo dobili Kritiku hdp, koja nije samo kritički portal, nego obrađuje i druge teme koje se tiču književnosti i srodnih umjetnosti kao što je, recimo, strip.

Ali ima i među tim “pozitivnim” događajima i nekih bizarnih situacija.

Sjećamo se nekoliko međusobnih sukoba članica i članova društva.

- Najveći skandal praćen međusobnim sukobima unutar članica i članova Društva dogodio se zbog jednog programa koji je za pisce itekako važan, a to su Stimulacije za književno stvaralaštvo, zapravo Javni poziv za dodjelu stimulacija za najbolja ostvarenja na području književnog stvaralaštva i prevodilaštva. Program je ustanovljen po ideji Roberta Perišića i HDP-a za naknadno vrednovanje knjiga proze, zbirki poezije te stripa i knjiga za djecu. Po tom programu, na temelju određenih kriterija, autori i autorice dobivaju 15 000,00 kn za knjige koje su se u pojedinoj godini pokazale kao vrijedne i važne. Međutim, od samoga početka s ovim programom je bilo problema jer bi uvijek kad bi se objavila imena onih koji su dobili stimulacije za određenu godinu, u javnosti javilo nezadovoljstvo, napadi i ozbiljne prepiske na društvenim mrežama. Za rezultate niti jedne književne nagrade nije bilo toliko nezadovoljstva kao za Stimulacije. Zbog toga su u Ministarstvu kulture i medija odlučili ukinuti taj program. Da se to ne dogodi, mi smo u Društvu razradili detaljne kriterije za dodjelu stimulacija, svakako previse detaljne, koji su izazvali veliko nezadovoljstvo među članovima i članicama.

Niz autorica i autora potpisalo je i peticiju protiv tako razrađenih kriterija.

- Tako je. Oni jednim dijelom jesu bili nespretni, ali su bili jednostavno način da se jedan važan program ne ukine. Naime, od samoga početka mi smo stajali na stanovištu da žiri koji odabire knjige za Stimulacije mora biti najvažniji pri dodjeli, a kriteriji su samo pomoćni alat. Bez zadrške preuzeo sam odgovornost, čak se i ispričao svim članicama i članovima, bilo je protestnih izlazaka iz društva naših važnih članova i članica, što mi je, dakako, jako žao. Ali, na kraju, spasili smo jedan program i on danas još uvijek postoji i odvija se onako kako smo i predlagali, dakle s važnim žirijem i kriterijima kao alatom za podršku. Ne treba reći i da su mnogi koji su potpisali peticiju protiv takvih dodjela stimulacije, za tu godinu stimulaciju i dobili. To, naravno, nije moja zasluga, niti uprave Društva, ali odvilo se na dobro, zahvaljujući i ministrici Nini Obuljen Koržinek i Ministarstvu, ali i kolegama koji su, unatoč početnom nezadovoljstvu, odlučili sudjelovati u programu.

Nedavno ste ponovo izabrani za predsjednika HDP-a. Znamo da Društvo funkcionira, da se događaju razni projekti, časopisi, publikacije... No, kako pojačati financije? Imate li ideju kako prema Društvu usmjeriti više novca, i iz kojih izvora osim MK? Može li Društvo poput ovoga uopće izvlačiti novac iz komercijalnih kanala, ili je to u sukobu s idejom onoga što pisac uopće jest?

- Naši najvažniji financijeri su i dalje MInistarstvo kulture i medija i Grad Zagreb i dobro je što je tako jer književnost nije nogomet, ja bih rekao nažalost, i ne može se financirati putem tržišta. Rekao bih da je jako mali postotak onoga što se kod nas piše tržišno potentno, a gotovo ništa nije samodostatno u tom smislu. Dakle, dilemma je jednostavna: ako želimo literaturu, kvalitetnu literaturu, moramo je i dotirati, a upravo su to institucije koje se i time bave. Druga je stvar što su nam potrebni i alternativni izvori financiranja, pogotovo će biti potrebni sada kad vrtoglavo ulijećemo u inflaciju, nesigurnost i strah. Prva će svakako stradati kultura. I sada se pitamo kako iz komercijalnih kanala “izvlačiti” novac usred krize. Uostalom i ta riječ, “izvlačiti” mi je prilično ružna. Tu se radi o sporazumu, o svijesti poduzetnika, banaka, novčarskih institucija o važnosti kulture i spremnosti da se financiraju određeni programi. Kod nas to još uvijek ide manje-više privatnim kanalima. Bilo bi bolje i normalnije, kad bi komercijalni kanali o kojima govorite bili načelno zainteresirani financirati kulturu. I pogotovo, kad bi im to bilo u interesu. A da bi im bilo u interesu, da bi to shvatili kao dio svoje reklame i imidža firme, morala bi kultura kod nas imati i drugačiji status. Ovako, možemo reći da se financiramo parcijalno, na temelju programa za koje su zainteresirani, recimo strani partneri, ako se radi o festivalima i piscima iz njihovih zemalja koji sudjeluju na tim festivalima. Tu su i županije i gradovi, koji također u određenim segmentima, koji se njih tiču, itekako sudjeluju u financiranju. Mogu izdvojiti i Grad Rijeku i Primorsko-goransku županiju koji su nam stalni partneri, recimo, oko financiranja nagrade Kamov. Tu treba ubrojiti i turističke zajednice, ako se program odvija na njihovom prostoru, recimo Turističku zajednicu Siska, ili Sisačko-moslavačku županiju.

O potplaćenosti autora i autorica ne treba trošiti riječi. No, imate li neku ideju, plan, nacrt... kako preko Društva lobirati, poboljšati financijske uvjete pisaca i spisateljica?

- Već neko vrijeme kod nas je u izradi svojevrsni cjenik kojim bi se regulirali poslovi spisateljica i pisaca. Kažem neko vrijeme, jer je komisija koja radi na izradi cjenika nešto zastala. Međutim, napravit ćemo to, moramo ustanoviti najnižu cijenu rada na svemu onome što pisci rade. Predstavljaju tuđe knjige, gostuju u knjižnicama, gostuju na festivalima, drže radionice pisanja ili čitanja, pišu tekstove za različitu namjenu. I važno je da, kad jednom to utvrdimo, da se pokušavamo svi toga držati. Dogovor o honoraru, jasno je, podliježe i nekim tržišnim principima, ne mogu sve spisateljice i pisci dogovoriti iste honorare s izdavačkim kućama ili nekim drugim subjektima. I ne bi bilo dobro da je tako, ali minimalnu cijenu rada moramo imati. No, tu postoje ozbiljni problemi. U prvom redu, ne možemo uređivati tu minimalnu cijenu, ako, na primjer, knjižnice ne mogu platiti gostovanje nekoliko pisaca i spisateljica godišnje, jer za to ne dobivaju novac. Radi se, naprosto, u krugu u kojem kruži taj novac i to što ga je malo. Moglo bi se to urediti na razini Države svakako. Recimo da je manje tipova kao Škugor i svih ostalih velikih i malih lopova. Moglo bi se to učiniti i poreznim olakšicama. Ljudi koji se službeno voze evidentiraju svoje putne troškove, postoje paušali koji se priznaju kao troškovi. Zašto, na primjer, kupovina knjige ne bi bila trošak koji se odbija od poreza? Pa neka velike kompanije to uračunavaju u reprezentaciju, neka poklanjaju poslovnim partnerima, umjesto alkohola i parfema, i knjige. Ali to je već utopija, sam sam zabrinut za sebe kad tako govorim. Realni sektor nas ionako u velikoj mjeri smatra potrošačima i onima koji žive njima na grbači.

Portal za kritiku HDP-a o kojemu smo govorili pokazao se kao izvrsno mjesto za diskusiju o (domaćoj) književnosti. Kako ste vi zadovoljni tim projektom, zašto ste ga pokrenuli? Je li to bio krik Društva protiv toga da se u komercijalnim medijima odavno ne može ništa slično pročitati (osim u rijetkim iznimkama)? Koliko je, uopće, redovno kritičko praćenje važno za recepciju i prodaju domaćih naslova?

- Kritika, prava kritika a ne reklama neizmjerno je važna za književni život. Kod nas se događa zapravo jedan zanimljiv prividni paradoks: unutar jedne ozbiljno nekomercijalne djelatnosti, kritika se komercijalizirala. Razumljivo, jer u situaciji kad se knjige ne kupuju, a pogotovo knjige domaćih autoricai autora, kritika jednim dijelom mora funkcionirati i kao edukativna djelatnost i kao reklama i kao osnovna informacija da knjige uopće postoje. Tako da ja nisam strogo protiv kritike koja je neka vrsta reklame, ali ipak nam je potrebna i ozbiljna kritika. I zato portal. Pogotovo sada u situaciji kad su društvene mreže u potpunosti demokratizirale scenu, kad nobelovka ili nobelovac ima isti broj čitatelja kao i posvemašnji amateri. Pri tome ne želim vrijeđati amatere, ne želim nipodaštavati one koje pisanje veseli, koji i pišu i čitaju jer ih to raduje i ispunjava. Ali kriterija mora biti, a momentalno se krećemo u prostoru bez kriterija. Svima nam je, jasno, u interesu da se više čita i bolje prodaje ona bolja književnost i da ima manje nesporazuma kad netko kupi knjigu, a onda se razočara jer vidi da se radi o nekvalitetnom štivu koje je reklama nekritički nahvalila. Zadovoljam sam ovim projektom, svakako, i ne samo zato što se radi o portalu za kritiku, nego se u okviru projekta nalazi još niz rubrika i projekata koji mi se čine izuzetno zanimljivima, kao što su Alternativna lektira, u okviru koje naše spisateljice i pisci pišu o knjigama za koje smatraju da su neizostavne za obrazovanje mladih ljudi, zatim Jedan dan u životu, projekt u okviru kojega pisci pišu iz očišta nekog drugog, stvarne osobe ili književnoga lika, izlaze iz sebe i očima drugih gledaju svijet, tu su nam i aktualne teme, zatim ulomci iz još neobjavljenih knjiga i, naravno, kritika. Osobito mi je drago što je portal postao neizostavno mjesto za sve one koje kod nas zanima suvremena literatura.