Urednica i voditeljica radijske emisije 'U mreži Prvog', Gordana Ostović podsjetila nas je na početku na reakcije struke i javnosti na predloženi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kazalištima, koje su potaknule Ministarstvo da većinu prijedloga povuku i s izmjenama pričekaju.

Na tri točke se ipak inzistiralo. Vlada je tako ustrajala u prijedlogu da varaždinsko kazalište dobije status nacionalnog, a predložene su i izmjene u radu i konstituiranju kazališnih vijeća, dok je najviše neslaganja izazvala odluka Ministarstva kulture da samostalno odlučuje o izboru intendanta zagrebačkog HNK-a, isključujući Grad Zagreb koji sufinancira to kazalište.

Pomoćnik ministrice kulture Vladimir Stojsavljević odgovorio je na pitanje zašto se išlo u izmjene, naročito one oko odabira intendanta HNK i može li grad odbiti sufinanciranje.

'To je tako u cijeloj Europi, u većini država, skoro 90 posto država - ministar ima glavnu riječ pri izboru intendanta nacionalne kuće. Što se tiče sufinanciranja kazališta, Grad Zagreb je dobio to od Sabora, pod nekim drugim zakonima, a ne kazališnom zakonu i to ne ovisi o izboru intendanta, to ne može biti argument.

Također je odgovorio na pitanje zašto varaždinsko kazalište treba postati nacionalno, s obzirom da se u Europi broj nacionalnih kazališta smanjuje.

'Nama su upravo važne pozicionirane kazališne kuće, kuće koje će se baviti s nekoliko županija, dakle regionalne. Ono što izaziva zabune u javnosti i u samom zakonu je to službeno nazivlje koje kaže Hrvatsko narodno kazalište, objasnio je Stojsavljević tvrdeći da to financijski nimalo ne mijenja proračun Ministarstva kulture'.

Vitomira Lončar u emisiji je ponovno ustvrdila da nije jasno što se nastojalo postići zakonom.

'Mislim da bismo prije svega trebali prestati lagati jedni drugima. Naime, da bi se mijenjao bilo koji zakon u kulturi, pa tako i zakon o kazalištima, morate imati okvir u kojem se sve to događa, a taj okvir se zove strateški okvir ili strategija kulturnog razvoja. Mi na internetskim stranicama Ministarstva kulture imamo jedan dokument na kojem piše da je strategija razvoja do 2014, što je kratkoročni plan, a nikako ne strategija. Tu se ne radi o strateškom okviru, znači da je riječ o ad hoc razmišljanju i klijentelističkom načinu planiranja, koje će se uvijek okrenuti prema osobnim interesima. Sve ovo što imamo sad na stolu porazno je za demokraciju. Pitam se kako netko u današnje vrijeme može tako nešto podastrijeti saborskim zastupnicima, nešto toliko nekompetentno i nešto što je toliko prozirno da je zapravo neugodno.

Sanja Nikčević smatra da je zamka u generalnom rješavanju problema.

'Prošli zakon nije zaživio jer neke bitne stavke u njemu, primjerice pitanje postojanja redovnog ansambla, kosile su se s nekim drugim zakonima, tipa Zakona o radu, a to se nije moglo provesti. Čini se da je u izmjeni zakona bitno samo tko se s kim posvadio i neke privatne kombinacije, a ne rješavanje kazališnih problema. Ja sam sjedila po tim vijećima i bila sam u procesu odlučivanja: mi nemamo samo strategiju, zapravo nemamo nigdje zapisano koji su uvjeti pod kojima Grad ili Ministarstvo daju financije kazalištima. Dakle, zašto se daju velike svote kazalištima? Nigdje uvjeti nisu jasno posloženi, a s tim reguliranje zašto nekoga financirate, s koliko izvedbi, premijera, regulirate i kulturnu politiku. Očito Ministarstvo nema ideju što je nacionalno kazalište i neće rješavati bitne probleme', kazala je Nikčevič te nastavila isticati problem s izmjenama u kazališnim vijećima.

'Vijeća su savjetodavna i stručna, od vijeća tražiti da budu financijska inspekcija je, ne samo bedasto, nego i zločesto prema tim ljudima. Ja sam kompetentna biti savjetodavna osoba u vijeću o kazalištima, ali za savjetovanje o financijama niti sam obrazovna niti plaćena da o tome donosim odluku. Zašto se stručne službe ove zemlje ne bave kazalištima na taj način?' zaključila je.

'Netko donosi zakon bez ključne stvari, analize postojećeg stanja na razini države. Nemamo ni analizu publike, ni zaposlenih u kazalištu, ni umjetnika ni drugih djelatnika. Mi smo nigdje i ne možemo iz nigdje doći negdje. Našem kazalištu treba staviti zakonski okvir. Ono što nam u 21. stoljeću treba je dijalog i javna rasprava. Nijedan zakon u povijesti hrvatskog zakonodavstva nije donesen na ovaj način. Ovaj zakon je donesen van svih kriterija i zbog osobnih interesa. Svima nam je potrebna edukacija, kako onima koji vode kazalište, tako i svima koji vode kulturu', objasnila je Vitomira Lončar na kraju emisije.