Početak i nije tako loš. Sve ono što smo čitajući pokušavali zamisliti, sva futuristička čuda, sve visoke, blistave zgrade nad kojima se razlijevaju boje Sunčeva zalaska i svi oni prelijepi ljudi koji radosno skakuću, šeću ili odmaraju među zelenilom, bazenčićima i pomno manikiranim grmljem - sve je to praznik za oči. I kombinacija ekspozicije i akcije u prve dvije epizode nije loša. Oni koji nisu čitali klasični roman Aldousa Huxleyja upoznat će se s temeljnim konceptom njegove distopije, a oni koji jesu uvidjet će da su neke stvari iz romana unaprijeđene i ažurirane tako da budu relevantne i danas. Ovima drugima čak će i oko blago zatitrati od zadovoljstva što su neki likovi ipak razrađeniji negoli u romanu, gdje su uglavnom tek rekviziti za izlaganje filozofskih problema i dilema.

A onda se sve to rastegne na devet epizoda, razvoj likova i događaja krene u sto besmislenih pravaca samo zato da bi se popunila minutaža i da bi se, kao, reklo nešto novo. I onda počnete primjećivati da ste na svakoj epizodi odspavali barem petnaest minuta pa ih onda vraćali unatrag. Do kraja već svaku epizodu morate pokretati dvaput.

Nije zapravo preteško pogađati što je pošlo po zlu u novoj serijskoj ekranizaciji romana 'Vrli novi svijet' koju odnedavna možete pratiti na Netflixu. Zadnjih dvadesetak godina takozvanog zlatnog doba televizije na male je ekrane donijelo pregršt serija koje se usuđuju poći više koraka dalje od puke zabave za mase, ali koliko god se televizijska fikcija razvijala, napredovala, pronalazila niše za misaone sadržaje - to je ipak televizija. Masovni medij. Medij na kojem, svim zlatnim dobima unatoč, prijedlog da se snimi serija o 'distopijskom društvu koji propituje granice konzumerizma i masovnosti nasuprot individualnoj ljudskoj prirodi' neće proći ako ne sadrži i potvrdne odgovore na pitanja: 'Da, ali ima li guzica i sisa?' ili 'Da, ali koji je glavni ljubavni par?' ili 'Da, ali tko će koga ubit i koliko ima jurnjave?' Možda su ponegdje pitanja maaaaalo drugačija, ali to je otprilike ta linija.

Osnovna priča u seriji vrlo je slična onoj u romanu, iako postoje neke materijalne razlike. Radnja serije većim se dijelom odvija u Novom Londonu (u romanu je riječ o Svjetskoj državi), gdje žive ljudi savršeno integrirani u novi oblik društva. Nitko nije rođen prirodnim putem - svi su nastali genetskim inženjeringom i od malena su odgajani tako da se uklapaju u svoju ulogu u društvu. Na vrhu toga društva su Alfe i Bete, koji žive začarani život vrhunske udobnosti, zabave i užitaka, a na dnu su Game i Epsiloni, koji obavljaju teže i 'bezvrijedne' poslove nužne za logističko funkcioniranje tog društva. Nitko nije nezadovoljan svojim položajem ili životom jer je odmalena ukalupljen u svoju ulogu (u knjizi se čak direktno govori o tome da su Game i Epsiloni prilikom fetalnog razvoja namjerno učinjeni slabijih mentalnih sposobnosti).

Sreća i zadovoljstvo stanovnika osigurava se masovnom dostupnošću droge po nazivu soma, poticanjem što većeg broja isključivo hedonističkih seksualnih odnosa, zabavnim sadržajima (u knjizi je maksimum odlazak u takozvane feeliese, odnosno, kina koja omogućuju proživljavanje svih osjeta s ekrana, u seriji je riječ o hologramskim virtualnim stvarnostima vrlo naprednog tipa) i odbacivanjem svih jačih emotivnih veza. Monogamija je zabranjena, odbačena i na nju se gleda s velikim gađenjem, a i ustezanje od bilo kakvog hedonizma smatra se abnormalnim ponašanjem koje se pod hitno mora korigirati. U seriji je svemu tome dodana i Indra - mrežno središte (ili tako barem mislimo) s kojim su svi građani povezani putem usadaka u oči. Svi mogu promatrati sve.

Na drugom kraju svijeta - negdje na američkom jugozapadu - živi zajednica 'divljaka'. U Huxleyjevu romanu oni žive u rezervatu nalik onima kakvi postoje za američke domoroce, a u seriji nije baš sasvim jasno kakva je njihova organizacija, o kakvom je tipu zajednice riječ, ali uglavnom, riječ je o ljudima koji još žive onako kako se živi u 'našoj', današnjoj civilizaciji. Rađaju se prirodnim putem, društveni odnosi nisu regulirani središnjim sustavom, podosta je kaosa, siromaštva i grubosti. Ta siromašna zajednica opslužuje obližnji zabavni park 'Savageland', u koji stanovnici Novog Londona dolaze gledati kako su ljudi nekada živjeli. 'Divljaci' u seriji glume u igrokazima koji fingiraju tipične boljke života u današnjem stvarnom svijetu ili barem stvarnom zapadnom svijetu. Igraju u prizorima kojima se dočaravaju bol, pohlepa, monogamne veze i brakovi iz kojih proizlaze nezadovoljstvo i ljubomora i tako dalje.

Drama u priči nastaje kada se jedan od članova te zajednice - John Divljak nađe u vrlom, novom svijetu, odnosno, u seriji, u Novom Londonu. Drami pridodaje i to što od samog početka vidimo da dvoje pripadnika toga novog svijeta - Lenina Crowne i Bernard Marx - nije sasvim zadovoljno i savršeno ukalupljeno u svoje uloge u njemu. Serija njihovo nezadovoljstvo i probleme proširuje u odnosu na roman (premda je pitanje koliko ga produbljuje), a svemu tome dodaje i buđenje jednog od Epsilona.

Novosti koje serija 'Vrli novi svijet' uvodi u temeljnu Huxleyjevu priču nisu same po sebi loše, dapače, u nekim su slučajevima dobrodošle. Za početak, lik Johna Divljaka uvelike je osuvremenjen i prilagođen nepcu današnjih gledatelja televizijskih serija, koji teško da bi mogli zaobići neke od reakcionarnih, šovinističkih i jednostavno ignorantskih stavova koje taj lik ima u romanu. S književnošću je drugačije, čitatelji generalno lakše u obzir uzimaju vrijeme u kojem je neko djelo nastalo nego što bi to izgledalo u mediju tako prezentnom kao što je televizija i teško da bi suvremeni gledatelj mogao progutati Johnove stavove iz romana. S druge strane, John je - također vjerojatno zato da bi ga suvremeni gledatelj lakše prihvatio i poistovijetio se s njime - donekle i intelektualno osiromašen te mu je oduzeta pjesnička strast i sklonost Shakespeareu iz Huxleyjeva izvornika.

No dok bi se te sitne banalizacije, koje usput rečeno i nisu uvijek banalizacije, nekako dale preskočiti ili zanemariti, problem nastaje kada se one počnu gomilati i kada postanu glavna okosnica radnje, kao što se to u seriji događa već nakon druge epizode. Ne znam točno je li to zato što izvorna Huxleyjeva priča nije dovoljna za devet epizoda pa su na nju nakalemljene neke poluispečene i nimalo promišljene dodatne 'điđe' ili je pak riječ o nevoljkosti autora da, kad već idu u širinu, zarone i malo u dubinu, ali serija vrlo brzo postaje parada golotinje i akcije kakve se ne bi postidjela ni 'Igra prijestolja', s tim da uz to ne nudi istu količinu intriga kao GoT, a ni blizu onoliko filozofije, propitivanja ljudskosti i društva kao Huxleyjev roman. Doda li se tome i pomalo bizaran, izvitoperen rasplet, s kojim se očito tipovalo na drugu sezonu, sve na kraju ispadne nekako iskvareno u odnosu na klasik svjetske književnosti na kojem je utemeljeno. Kada sam pročitala vijest o tome da serija nije obnovljena, da neće biti druge sezone, bilo mi je drago.