Opera koja je praizvedbu doživjelu u samom Metropolitanu 1910. godine u, slobodno se može reći, mitskoj postavi (dirigirao je Arturo Toscanini, a uloge Minnie i Dicka Johnsona pjevali su Emmy Destinn i Enrico Caruso), postala je standard repertoara američke operne kuće. Kao Puccinijeva posveta vjernoj američkoj publici, utemeljena na drami Davida Belascoa 'Djevojka sa Zlatnog Zapada', donosi klasični imaginarij američkog Zapada - tragače u 'zlatnoj groznici', zadimljene atmosfere saloona te pojavu misterioznog gangstera kojeg lovi nepopustljivi šerif uz bitnu napomenu da ova Puccinijeva opera završava s ljubavnim hepiendom dvoje protagonista, Minnie, pobožne, ali hrabre vlasnice saloona i Dicka Johnsona, zloglasnog bandita.

U glazbenom pogledu, vrhunci opere su zborske scene, ljubavni duet te slavna scena s pokerom u kojem Minnie i šerif Rance odlučuju o sudbini Dicka Johnsona. Naslonjena na gustu orkestraciju, opera traži potentne glasove koji umiju također prenijeti tankoćutnost Puccinijevih arija i dueta.

'Djevojka sa Zapada' (svojevremeno poznatija u prijevodu Čedo Zapada) danas nije ni približno toliko izvođena kao drugi Puccinijevi standardi, iako se povremeno nađe na repertoaru svih bitnih opernih kuća. Metova obljetnička izvedba zapravo je tek osvježena neoklasična produkcija Giancarla del Monaca iz 1991. koja vjerno slijedi originalne zamisli kompozitora te libretista Guelfa Civininija i Carla Zangarinija, osim izostanka konja u završnoj sceni na kojem bi zaljubljeni par trebao odjahati u sumrak.

U live prijenosu uloge pjevaju provjerene Metove snage, sopranistica Deborah Voigt kao Minnie, tenor Marcello Giordani kao Dick Johnson te bariton Lucio Gallo kao šerif Jack Rance. Dirigent je Nicola Luisotti, čije je čitanje složene Puccinijeve partiture zadobilo znatnu naklonost američke kritike.