Koji je vaš prvi susret s Londonom kao gradom, kako doživljavate London i što očekujete od engleske publike, odnosno engleskog govornog područja?
Moji susreti s Londonom sežu više od četrdeset godina unatrag. Susreti s gradovima nisu nikakvi susreti ako u njima nema ljudi. Prema tome, London doživljavam kroz ljude koje u njemu poznajem, kroz razgovore koje sam u njemu vodila, restorane, knjižare i privatne domove koje sam posjećivala. Engleska čitalačka publika dobronamjerna je i znatiželjna. I otvorena, štono bi se reklo – izravna, bez dlake na jeziku, s rafiniranim osjećajem za humor. Od nje ne očekujem ništa. S njom, engleskom publikom, ugodno je biti i razgovarati. Veselo i opušteno.

Što bi, po vašem mišljenju, trebalo učiniti da se poveća vidljivost hrvatskih autora na knjiškim tržištima na kojima se govori engleski? Mogu li tu pomoći naše ili strane institucije?
Dosad je plasiranje autora iz Hrvatske na knjiškim tržištima, kako velite, uglavnom ovisilo o inicijativama pojedinaca, kao što to inače biva u manje–više svim aktivnostima. Možda lobiranjem (i novcem) naše i strane institucije mogu tu nešto napraviti, ali prije svega treba imati dobru 'robu' za ponudu. I odlične prijevode.

Što mislite o položaju domaćeg autora u Hrvatskoj?
Nemojte me više o ovome pitati. Ako pisac za roman koji piše tri godine dobije honorar od 1.000 eura, što bi bilo euro na dan, o čemu možemo razgovarati? Ne znam tko može nešto očekivati, neko poboljšanje, ja ne. Prijedlozi koji cirkuliraju u javnosti nisu ni dubinski ni suštinski, više su, onako, palijativni, da ne izgovorim neku prostotu o razmazivanju. Dokle god se ne shvati i prihvati da je pisanje posao, profesija, a ne hobi i dok kao takvo ne bude adekvatno nagrađeno, mrka kapa.

Koliko će se pozitivan tretman domaćih autora u Hrvatskoj odraziti na njihov plasman u inozemstvu? Kako se, u vašem slučaju, dogodio prvi prijevod i objava nekog vašeg naslova na stranom jeziku?
Strani izdavači imaju svoje čitače strane literature, tragače za dobrom knjigom, takozvane skaute. Pozitivan tretman domaćeg autora može im poslužiti kao putokaz, ali ne mora utjecati na odabir. Za svoje prijevode na stane jezike mogu zahvaliti svom izdavaču, Seidu Serdareviću iz Frakture, koji djeluje i kao agent.

Kakva su vaša iskustva s izdavačima s engleskog govornog područja (V. Britanija, SAD, Australija, Novi Zeland itd.)? Zapažate li neku osobitu razliku u odnosu na europske izdavače? Što za vas znači uspjeh vaše knjige na engleskom jeziku?
Izdavaštvo općenito ima svoje zakonitosti. U suštini, te zakonitosti ne razlikuju se mnogo od zemlje do zemlje, od kontinenta do kontinenta. Tu su prostori za komercijalnu i nekomercijalnu književnost, marketing, i okrenutost prema publikama određenih profila i obrazovanja. Pa se prema njima ravnaju i tržišna aktivnost i propaganda nakladničkih kuća. Od dizajna naslovnica do načina prezentacije svojih autora. Takozvani uspjeh moje knjige na engleskom jeziku veseli me, naravno, ali ne gajim nikakve iluzije o tome da će ona napraviti neki prodor. Dodatno me veseli to što se potvrđuje teza da smo često bolje prihvaćeni u inozemstvu negoli 'kod kuće'. Na pamet mi pada značajna i odlična umjetnica Sanja Iveković.