Na hodniku mi stoji kutija puna knjiga kojih se kanim riješiti. Nitko ih ne želi uzeti, a ne mogu ih jednostavno odnijeti u obližnji kontejner za stari papir. Nikad nisam bacila knjigu u stari papir − slabost knjižnih romantičara i nostalgičara.

Prije sam knjižni višak svako toliko darovala knjižnici u kvartu, a kad su me počeli odbijati i prigovarati da ih zatrpavam lošim štivom, počela sam pratiti akcije prikupljanja knjiga za knjižnice stradale u ratu.

No, pritom sam imala lošu savjest smatrajući kako im uvaljujem 'smeće' − koliko god da su me mnogi uvjeravali da je njima važno samo popuniti police. Pa ne možeš police u knjižnici puniti 'smećem'! – bunila bih se – u ratom poharanim knjižnicama na policama bi trebali biti pomno odabrani naslovi, terapeutska i optimistična djela, naslovi koje su stručnjaci probrali…

I ostavila bih na prikupljalištu svoje 'sljedovanje' s grizodušjem i istodobnim olakšanjem: u kući će biti mjesta i za ljude. U vrijeme kad se prikuplja krupni otpad, u Zagrebu možete gomile knjiga naći doslovce na ulici, podjednako bezvrijedne knjižuljke i bibliofilske bisere, šund i raritete, raskupusane stare kalendare i dragocjena prva izdanja s potpisom autora.

A nekoć davno knjiga je bila rijetka, skupa i dragocjena (u duhovnom i spoznajnom, a ne samo materijalnom smislu). Samo su rijetki i odabrani, zaslužni ili povlašteni, iznimni ili uporni, stekli čast da za života budu objavljeni tiskom. Sve do nedavno čak su i pisci prepoznati za života kao važni, avangardni ili omiljeni u publike, imali anegdotalne priče o tome kako su ih nakladnici odbijali, kako urednici nisu ni otvorili njihov rukopis, kako su raspačavali vlastito djelo umnoženo na šapirografu u tzv. samizdatu.

Ah, sve se to doima poput animiranog pramena mirisa iz vrućeg proustovskog kolačića madeleine! Što se to dogodilo (samo) tijekom mog životnog vijeka da je knjiga postala papir za reciklažni kontejner? Navodno godišnje u rezalištu završi oko 250 tona knjiga.

Koliko god to grubo zvučalo: tamo bi trebali skončati i mnogi romani pristigli na ovaj natječaj, odnosno (i bolje): nisu nikad ni trebali biti tiskani jer je šteta papira i šteta drveća koje je nepotrebno stradalo. No, demokratizacija i pojeftinjenje tiska imaju, pojednostavljeno rečeno, i negativnu stranu: sve više je onih koji žele tiskati knjigu, a sve manje onih koji ih čitaju. Odakle ta potreba da se knjigom oglase oni koji nemaju što (knjigom) reći? Misle li knjigom steći zajamčenih 15 minuta slave? Ili da je knjiga jamstvo ulaska u vječnost?

Odavno je dokazano da je pripovijedanje, imanentno ljudskom biću. Richard Kearney u svojoj knjizi O pričama kaže: 'Svaki je ljudski život u potrazi za pričom. Ne samo zato što nastoji otkriti neki obrazac kako bi izašao na kraj s iskustvom kaosa i konfuzije − nego i zato što je svaki ljudski život uvijek već jedna implicitna priča.'

Parafrazirajući Sokrata ustvrdit će da neispripovijedani život nije vrijedan življenja. Jesu li neki to odveć doslovno shvatili, pa svoj život, umjesto da ga pripovijedaju prijateljima, objavljuju svijetu? A zanima li svijet njihova priča?

Budimo iskreni: baš i ne − jer nije ni po čemu posebna, jer ne pridonosi spoznaji, jer ne posreduje nikakvo značenje drugim životima. Budući da Kearney slijedi Aristotela da bi usustavio pripovijedanje, dalje na tom tragu možemo analizirati slabu i nepotrebnu romanesknu produkciju. Svake godine na natječaj pristigne više od tuceta knjiga koje sadrže priču, ali ne i proces stvaranja.

To je, u pravilu, tek jedan od razloga zašto se ne mogu nazvati romanima, štogod autori (i izdavači) mislili o tome. Puko i pasivno bilježenje/kopiranje/prepisivanje stvarnosti nije stvaralački proces. Fikcija treba stvoriti svijet, i to upravo pripovijedanjem. A tek se tada vi ili ja možemo (ali i ne moramo) prepoznati u njemu. Ili mu barem dokučiti smisao. Život se živi, a priče se pripovijedaju − kaže Ricoeur.

Osim toga, priče bi trebale imati moć katarze − koliko god to bilo staromodno. Aristotelovo 'očišćenje sažaljenjem i strahom' možda jest skinuto s dnevnog reda, ali je ipak učinkovito. Kao i mašta. Koja nestaje iz suvremene romaneskne produkcije.

Dokidanje mašte (izmišljanja) u korist registriranja zbilje zatrlo je ne samo mogućnost empatije, nego i svaki prosvjed protiv svijeta kakav (navodno) jest. Kearney tvrdi kako je pitanje povjerenja u književno djelo presudno za uspjeh priče, 'jer pripovjedač stvara 'sekundarni svijet', a jednom kad u njega uđemo, pretvaramo se da je ono što pripovijeda 'istinito' utoliko što je u skladu sa zakonitostima tog svijeta'.

Svega dva-tri djela stekla su moje povjerenje. Ostali autori/ce nisu uspjeli stvarati i otkrivati svijet u procesu pripovijedanja. Roman ne mora sadržavati stvarnost, ali mora sadržavati istinu. Naposljetku, to je pitanje etike. Svako se pripovijedanje obraća nekome i daje nam doživljaj da ovaj svijet dijelimo s drugima. Ako pritom priča ne uzdrma moralna stajališta čitatelja, nije ni važna ni dojmljiva.

A je li onda uopće vrijedna pripovijedanja? Nisam patetična: ako ne možemo svijet sagledati tuđim očima, kako ćemo razumjeti druge i kako ćemo suosjećati s nevoljnicima? Mimesis nam omogućuje da 'predočimo ono što je odsutno ili zaboravljeno'. Roman koji to ne može, ne zaslužuje biti tiskan.

To je samo par općih i drevnih načela kojih bi se trebali držati pripovjedači − oni koji žele, oni koji teže upisati se u vječnost a ne tek uknjižiti svoju priču. Roman je žanr nastao prije trivijalizacije Gutenbergova izuma i usprkos tome što si danas svatko uporan može priuštiti da se svijetu obrati tiskom, vrsnih je djela malo.

Usto, u nas je, izgleda, dosta raširen običaj da se rukopisi ne uređuju, da ni autori sami ne dorađuju svoja djela nego ih netom što su stavili točku šalju u tiskaru, da su urednici zapravo agenti koji priskrbljuju nakladniku naslove, da su lektori i korektori (ako su uopće angažirani) površni i šlampavi, da grafički urednici nemaju pojma o prijelomu knjige, da se naslovnice improviziraju, da se ne umiju napisati pošteni blurbovi i sl. Ukratko, ne samo sadržajno, nego i zanatski, previše je naslova ispod prihvatljive razine.

I za kraj: kome je još izazov Kunderina tvrdnja da su veliki romani pametniji od svojih autora?

Objavljeni finalisti književne nagrade roman@tportal.hr

Više čitajte na službenoj stranici književne nagrade