Goran Gerovac rođen je 1967. u Karlovcu. Do sada je objavio knjigu kratkih priča 'Galerija' i romane 'Pajo, ti si Srbin' i 'Razbijeni', a s potonjim je bio finalist tportalove književne nagrade roman@tportal.hr.  Gerovac radi u Večernjem listu kao urednik i kolumnist. Rukopis 'Sjever je mjesto tame' ušao je u uži izbor nagrade VBZ-a i Tisak medije za najbolji roman godine.

'Sjever je mjesto tame' postapokaliptični je roman u kojem glavni protagonist nakon nuklearnog uništenja luta razvalinama gradova i pokušava dočekati sutrašnji dan. Bauljajući među ruševinama, prisjeća se bivšeg života i analizira ludilo svijeta koji se samouništio. Pritom nema nikakvih obzira ni prema kome, gotovo je sam na svijetu i može reći što god hoće, a očaj i ludilo koji samo rastu dok luta od jednog srušenog zida do drugog, od jedne hrpe leševa do druge, dodatan su poticaj da bezobzirno secira svoj umrli svijet.

‘Sjever je mjesto tame’ vrlo je evokativan i lirski intoniran naslov. Je li on došao prirodno, kao jedina opcija za roman koji ste pisali ili ste birali između nekoliko opcija?

Naslov je bio jedina opcija, od samog početka, od prve napisane rečenice točno sam znao kako se knjiga mora zvati da bi najpoštenije stala na čelo sadržaju. Mislim da je osjetio to i Drago Glamuzina, urednik knjige, tako da o naslovu uopće nismo razgovarali. Zato je vaša formulacija o prirodnom dolasku prilično precizna, duhovita, ali i prijeteća budući da živimo u vremenu u kojem nam se dolazak tame čini prirodnim, i to baš s onog hemisfernog dijela koji smo unaprijed smatrali izvorom progresa. U međuvremenu, dok smo mi drijemali u predrasudama, sjever se prometnuo u apsurdnu negaciju i mogući poligon za veliki civilizacijski konflikt. Osim te realne, prirodne komponente naslov ima i onu simboličku, kao uostalom i cijela knjiga, svih 33 odlomaka i na čitatelju je da tu simboliku otkrije i da je poveže sa svojimživotnim stavovima.

Razotkrivanje simbolike, naravno, nisam postavio kao zadatak, ni kao imperativ čitatelju, pogotovo ne u onoj groznoj šabloni 'što je pisac time htio reći', ali kako ni svijet ne počiva na crno-bijeloj varijanti, puno se toga važnog događa u sivoj zoni, tako ni knjiga koja o njemu piše ne može biti njegov bum-tras odjek i svatko od nas ima neotuđivo pravo na svoj doživljaj i knjige i svijeta, njihovo nijansiranje, otkrivanje i na kraju krajeva i ne-sviđanje. Ako hoćete, čitatelj ima pravo i odbiti otkrivati simboliku i sve doživljavati doslovno i bolno.

Vaša druga knjiga, hvaljeni roman ‘Razbijeni’ objavljen je krajem 2009., a ‘Sjever je mjesto tame’ sedam godina kasnije. Jeste li radili sve to vrijeme samo na ovom tekstu?

Nisam je pisao sedam godina, ali mislim da je kuhala unutra prilično dugo da bi sam mehanički, spisateljski dio bio odrađen u svega nekoliko mjeseci. Onda su, kako to već ide, išla dorađivanja i jedino čega sam se u nekom trenutku preplašio, gledajući svijet oko sebe, da me događaji ne preteknu pa da mi i ova knjiga ne uđe u žanr stvarnosne proze, u što su svrstali prethodni roman. Osobno, ne volim žanroviranje, najsretniji bih bio da knjige budu nesvrstane, ali razumijem i potrebu za ukalupljivanjem. Ljudima je tada lakše, kroz definiciju unaprijed zauzeti stav i selekcionirati, nego se potrudi i dati priliku tekstu da ga iznenadi. Uostalom, u ljudskoj je prirodi usađena potreba za pripadanjem, za utapanjem u žanru - političkom, religijskom, nacionalnom - i ono što čovjek najteže prihvaća je odgovornost vlastite slobode. Iz te potrebe za mimikrijom u grupi i skrivanja svoje neodlučnosti iza višeg autoriteta posljedično dolaze i sva ostala, sitnija ukalupljivanja koja na koncu i dovode samo do privida da biramo i da izbora imamo.

Već se proteklih godina nekoliko hrvatskih pisaca, poput Ive Balenovića i Ede Popovića, bavilo distopijskim vizijama domaće budućnosti. Jeste li možda čitali te romane?

Nažalost ne. Popovića sam više čitao kao kolumnista i mislim da je tu bio dobar. Posljednjih godina i inače vrlo malo čitam beletristiku, a kad sam usred svog velikog teksta, onda tek pobjegnem od svakog mogućeg makar i nehotičnog utjecaja kojeg bi mogao povući ili se opteretiti temom koja uopće ne mora biti bliska onome što pišem, ali me može vremenski preuzeti i odvojiti od onoga što radim. Kada pišem, potpuno se posvetim tome što i ionako nije baš lako kad mi je i posao pisanje, što bi silogistički moglo zazvučati da slobodno vrijeme trošim na posao. No mislim da sam, da ne ureknem, privilegiran time što sam među onima danas rijetkima koji rade i to što rade još i vole.

Smatra se da je postapokaliptična tematika često refleksija aktualnog društvenog trenutka. Vidite li ‘Sjever je mjesto tame’ kao politički roman? Zanimljivo je i da ste u ‘Razbijenima’ imali realistički prosede i nekoliko ravnopravnih likova, dok ste se u ovoj knjizi odlučili za posve drugačiju formu...

Ovo je ultrapolitički roman. U epilogu. Koliko god mi bježali od politike, ona nas na kraju uvijek stigne. Njezine posljedice, bavili se vi aktivno njome ili ne, uvijek padnu po leđima živih, bez obzira kako ste, za koga i jeste li uopće glasali, To je blagodat demokracije; proporcionalna preraspodjela odgovornosti za pakao kojeg su zakuhali malobrojni. Iskreno se nadam da niti jedna rečenica u knjizi neće na kraju ispasti točnom. Zbog svih nas.

No s druge strane bjesnim kad vidim koliko 'krotko odlazimo u noć' i odbijamo vidjeti očito. Neki od prijatelja su mi pola u šali, pola u zbilji rekli i da sam napisao kršćanske sotonske stihove, Nisam o tome razmišljao pišući, ali sjena križa koja se nadvila nad nas, ne samo kao simbol kazne, nego činjenica pokornosti i ekskluzivnog prisvajanja boga, također je neizostavni dio političkog koncepta koji je odavno najavljivao sukob civilizacija, premda se, u suštini, u cijeloj ljudskoj povijesti radi o neprekinutom konfliktu dviju civilizacija - pameti i gluposti. One, na žalost, pripadaju istoj vrsti, ljudskoj, a kvantitativno prevagu redovito odnosi ova druga. U kombinaciji sa strahom, šutljivošću i determinizmom tvori crkvu, političku stranku i državu, okvire predodređene da se unutar njih povedu klanja.

Tko je glavni lik vašeg novog romana, je li on sa svojim odbijanjem političke korektnosti i uz inzistiranje na humanizmu - što je pozicija koju zauzimate u svojim kolumnama u Večernjem listu - vaš alter ego? Može li se ‘Sjever’ čitati kao ‘moj obračun s njima’?

Ma može se čitati i kao moj obračun sa mnom. Ima tu puno predapokaliptičnih stanja koja prethode postapokaliptičnom romanu. Nemam se potrebe obračunavati ni s kim, ali osjećam stanovitu potrebu, i kao novinar i ovako, kroz knjige, pisati o onome za što mislim da nije dobro prešutjeti. To ne znači, jasno, da je takav stav koristan i lukrativan, ali istina nikad i nije isplativa na mah. Na duge staze ona je jedino moguća.

U Hrvatskoj smo ispred čovjeka stavili narod u svim njegovim zloćudnim derivatima pa moramo biti i spremni na posljedice uopćavanja. No što kad i ako čovjek ostane sam? E to je ono što me je zanimalo, a kao dio zakašnjelog odgovora na vaše prethodno pitanje, što se dogodi kada se interakcija s drugim ljudima svede na ono što ona jest i danas, samo u umivenijoj formi - izbjegavanje prijetnje i borba za opstanak. Stoga dijaloga nije moglo biti kao što ga je i danas sve manje. Zato se nadam, neka ne zvuči pretenciozno, da ostavljam trag u vremenu i o vremenu. Ili da parafraziram Marxa - ne radi se o tome da se svijet promijeni, nego da mu se slobodno može ukazivati na nedostatke.

Pa lijepo to komentiram. Kako nisam na društvenim mrežama, nisam znao da postoji vrijedna inicijativa poziva na linč sve dok me prijatelji, oni stvarni, ne dakle 'mrežni', nisu upozorili. Onda mi nije bilo jasno kako je moguć tako žestok napad pod egidom pod kojom se odvijao, ali da sam kojim slučajem umrežen i sam bih ga lajkao i šerao koliko je bio temeljito sročen. A tek onda nisam znao tko je taj gospodin Jović pa su mi opet prijatelji rekli da je on bivši savjetnik bivšeg predsjednika Josipovića. Nakon svega postalo mi je jasno ovo: da oni koji su me najžešće napadali nisu uopće pročitali tekst, kao što mi je postalo jasno zašto je Josipović izgubio izbore i prvi u povijesti od svih ionako uzaludnih predsjednika nije osvojio drugi mandat. Uz to, nedvojbeno je da lijevo-liberalnih krugova, kako im tepate, ovdje nema jer je ispalo da i onima koji se nezasluženo obljepljuju naljepnicama s tim logom ne treba puno, tek jedan provokativni naslov, da pokažu koliki su fašisti.

Doista, tekst mnogi kao da nisu pročitali, nego ste na osnovi promašenog naslova kvalificirani kao netko s antisrpskim stavovima. Što autor romana ‘Pajo, ti si Srbin’ kaže na sve to? S jedne strane je, naravno, riječ o neugodnoj situaciji, no ima i komičan element apsurda. Kao nešto što bi se moglo spomenuti kao detalj propale civilizacije u ‘Sjever je mjesto tame’...

Ne slažem se s vama da je naslov promašen. Naslov je bio točno onakav kakav sam želio da on bude. A i reakcije su pokazale da je u potpunosti pogođen. Provokacija koja sadrži sve elemente apsurda na koji su se polupismeni navukli. Nisam se imao potrebe uključivati u raspravu jer nisam imao zašto. Nije mi bilo neugodno, dapače, bilo mi je smiješno, sve dok mi netko nije razbio šajbu na autu, a to je koincidiralo baš s gužvom oko teksta. E, tu sam se već zapitao jesu li to lijevi liberali uzeli kamen u ruku ili srp i čekić... Iskreno, svejedno mi je što bilo koji krugovi misle, premda sve više sumnjam ne da misle zlo, nego ne misle - ništa.

Prazno je to sve na sceni hrvatske malograđanštine i kvaziintelektualnog provincijalizma. I neće se popraviti. Nikad. Uz to, ovo doba je doba bez koncentracije. Uvjerilo nas se da nemamo strpljenja za velike tekstove pa se zaključci, moguće i smrtonosni, izvlače iz četiri reda opreme. Sve dok bude tako, dok se sud javnosti pretvara u prijeki sud, dotle ću inzistirati na paradoksu u naslovu bez obzira koliko to nekoga iritiralo. Zaboravite političku korektnost. Ona je postala drugo ime za šutnju, cenzuru i nečinjenje. Nju podvode oni koji nemaju što za reći i koji žive od tuđe šutnje, jer samo u njoj mogu realizirati svoje agresivno ništavilo. Hrvatsko društvo, otkako je postalo politički korektno, prestalo je biti konkretno. Ono postoji samo kao poligon za ubiranje glasova i poreza, a izvan tog konteksta ono je demoralizirana masa bez i najmanje ideje prema kuda ju se to odvodi. Idealan preduvjet za populističku okupaciju koja će doplaziti na krijesti straha i fobija, izvikujući objede na račun manjina, izbjeglica, neistomišljenika, želeći time homogenizirati narod na laži o svojoj neophodnosti. Konzekvence takvog stanja posve su logične i predvidive.

Na čemu sada radite i hoćemo li na sljedeću knjigu čekati manje od sedam godina?

Trenutačno uglavnom radim na Večernjaku. I, vjerujte, bio bih jako zadovoljan kad bih uspio svakih sedam godina objaviti jednu knjigu.