Kazališna družina Pinklec osnovana je 1987. pri Centru za kulturu Čakovec i od početka se bavi istraživačkim teatrom naslanjajući se na iskustva relevantnih svjetskih autora kao što su Robert Wilson, Pina Bausch i grupa Rosas. Paralelno se bavila i lutkarstvom postavljajući na scenu dječje predstave u kojima je progovarala o problemima djece i mladih u svakodnevnom životu, ali i o bajkovitom mitološkom svijetu, toliko potrebnim djeci u današnjem vremenu.

Formula uspjeha temeljila se na kvalitetnim tekstovima i redateljima te na inzistiranju na umjetničkim kriterijima koji su po njima neobično važni za kazališni odgoj mlade publike. Njihov rad prepoznala je i publika i kritika, tako da je Pinklec nastupao na mnogim festivalima, od zagrebačkog Eurokaza do Multikulturnog tedna u Mariboru, a za svoj rad dobili su nekoliko značajnih nagrada, primjerice Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju lutkarsku predstavu ili predstavu za djecu i mladež 2010. godine. 

U sklopu proslave 30. obljetnice Kazališne družine Pinklec u subotu će biti otvorena i izložba fotografija Marija Jakšića 'Pinkleci sasvim osobno', zatim će biti izvedena predstava 'Bremenski svirači' i promovirana knjiga Igora Tretinjaka 'Fenomen Pinklec - Od rituala do igre' u kojoj se taj bivši novinar, a sadašnji nastavnik na Umjetničkoj akademiji u Osijeku bavi fenomenom Kazališne družine Pinklec.

'Nakon profesionalizacije Pinkleca 2006., okrenuli smo se u potpunosti djeci i sada radimo samo kazalište za djecu i mlade. Više ne radimo predstave za odrasle, shvatili smo da je to uzaludna borba. Naš je obrazovni sustav ruiniran i u školama je sve manje umjetničkih predmeta, ili ih uopće nema, pa uživamo što možemo barem preko kazališta estetski obrazovati mlađe generacije. To nam je najveći poriv i motiv. Trudimo se biti iskreni i pošteni u našim predstavama i na tim temeljima biramo i naše autore i njihove poetike kako bismo djeci ponudili nešto lijepo mimo kompjutora i videoigara. Kazalište nam je oaza u kojoj možemo djelovati', poručio je Roman Bogdan, osnivač i umjetnički ravnatelj Pinkleca.

Govoreći o fenomenu Kazališne družine Pinklec autor monografije o Pinklecima Igor Tretinjak napomenuo je da su s jedne strane imali netipičan razvoj u kojemu su prošli sve faze, od amaterizma preko nimalo zahvalne nezavisne faze do današnjeg profesionalizma. U prve dvije faze paralelno su radili, objašnjava, predstave za odrasle naslonjene na jednog od najvažnijih kazališnih vizionara Antonina Artauda i njegovo kazalište okrutnosti i zaigrane predstave za djecu.

'U predstavama za odrasle prvi su doveli Artauda u naš teatar, i to ne samo kroz njegova teorijska razmišljanja već i umjetničke zapise i dramske tekstove stvarajući prepoznatljiv pinklecovski totalni teatar u predstavama poput 'Krvoskoka', 'Prve velike hrvatske izložbe', 'Macbetha', 'Osvajanja Meksika' i 'Heliogabala'. U predstavama za djecu pak na izuzetno zanimljiv način su se igrali, ponovno punokrvno pinklecovski, epskim teatrom. Dok teatrolozi ta dva pogleda na kazališni čin - teatar okrutnosti i epski teatar - vide na oprečnim stranama, Pinkleci su ih uspjeli pomiriti, a u nekim predstavama poput 'Romea & Juliete', i vrlo zgodno preplesti na sceni, stvarajući oštro satirične, duhovite i promišljene predstave koje ruše granice', rekao je Igor Tretinjak, autor monografije o Pinklecima.  

Tretinjak je dodao da su u trećoj fazi, kad su se u potpunosti okrenuli djeci i mladima, nastavili istraživati mogućnosti teatra u teatru i ostali vjerni Artaudu u prepoznatljivom glumačkom pristupu i igri. Po njegovu mišljenju, u toj su fazi stvorili neke od najboljih predstava za djecu i mlade u Hrvatskoj, poput 'Dječaka Iveka i psa Cvileka', 'Klupice' i 'A tko si ti?'. Također, Kazališna družina Pinklec značajna je i po tome, ističe, što su jedno od rijetkih kazališta za djecu i mlade u Hrvatskoj koje uspješno bježi od repertoarne naslonjenosti na lektire i uvijek iste bajke prema temama važnim današnjim gledateljima.   

Govoreći o poteškoćama i problemima družine Pinklec, u vrijeme kad su se morali boriti za priznanje, status i financije, Bogdan je napomenuo da nikad nisu bili previše opterećeni financijama, jer su smatrali da se kazalište može raditi s nula kuna i da je najvažnija kreativnost koju čovjek nosi u sebi.

'Najgore razdoblje bilo je početkom '90-ih, kad smo sa sisačkom Daskom, pulskim Dr. Inatom i dubrovačkim Lerom napustili amaterizam i postali dio nezavisne scene. Na taj korak odlučili smo se zato što smo godinama na svih festivalima kazališnog amaterizma dobivali u bivšoj zemlji prve nagrade tako da ostale grupe od nas nisu mogle doći do daha. To razdoblje na nezavisnoj sceni bilo je izuzetno teško jer se nađete u situaciji da se stalno morate komparirati kako biste znali gdje ste, a s druge strane bila su nam zatvorena vrata festivala. Više nismo mogli ići na amaterske festivale, a profesionalni su nam bili zatvoreni, jedino smo mogli nastupati na Eurokazu i gostovati u Ljubljani i Mariboru gdje su bile otvorenije sredine. Kad smo se 1992. pokušali profesionalizirati, u Ministarstvu kulture nije bilo nikakvog odaziva niti interesa, sve do 1996., za vrijeme Bože Biškupića, kad je donesen Zakon o kazalištima koji nam je otvorio mogućnost za promjenu statusa', kazao je Bogdan dodavši da je zatim taj kazališni četverolist osnovao svoj festival Puf – Pulski alternativni festival u Puli, koji je ugostio sve one domaće i inozemne kazališne grupe koje su ostali festivali ignorirali, postavši mjesto susreta alternativnijih  umjetnika. 

Na pitanje na što je najponosniji u radu Pinkleca tijekom 30 godina, umjetnički voditelj Pinkleca Roman Bogdan istaknuo je status profesionalne družine koji su dobili prije deset godina te to što su cijelo to vrijeme ostali vjerni svojoj kazališnoj estetici i autorskoj poetici koju njeguju od početka rada. 

'Počeli smo raditi po Artaudu i tim smjerom nastavili smo sve do danas. Artaud je jedan od najznačajnijih, ali i najtragičnijih kazališnih teoretičara na kojem smo gradili svoju estetiku, ali on je bio samo okidač za naš rad i stvaranje naše pinklecovske glumačke škole koju su prihvatili i redatelji s kojima smo kasnije surađivali. Artaudove ideje i danas su avangarda i nisu do kraja provedene u kazalištu', kazao je Bogdan.